Šta to Farja Faradži zna o Srbima – a što su mnogi Srbi zaboravili?

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Možda ste već negdje susreli njegov kanal na Jutubu. Kovrdžavi, crnomanjasti etnomuzikolog, Iranac odrastao u Kvebeku, tečno govori francuski, engleski i farsi a bez naglaska pjeva na srpskom, latinskom, vizantijskom helenskom… Vjerovatno da ne postoji veći narod ili kultura koje Faradži nije „pokrio“ svojim izvedbama, bilo da su u pitanju baš narodne pjesme ili one komponovane tako da donesu duh jedne epohe ili kulture.

Srpskih pjesama je na njegovom kanalu relativno mnogo: tu su i lirske „Ja urani` jutros rano“, „Gusta mi magla padnala“, „Oj ružice rumena“, ali i one u čijem opisu Faradži uvijek stavi – Epic Slavic Music of Serbia: „Raški hajduci“ (zapravo odlomak Mokranjčeve Šeste rukoveti, pjesma o Hajduk Veljku), zatim „Žali, Zare, da žalimo“ (uz „Spremte se, spremte, četnici“ možda jedina uspomena u savremenoj srpskoj kulturi na žrtve četničko-komitske akcije u tadašnjoj Južnoj Srbiji a današnjoj Sjevernoj Makedoniji).

„Nacionalistička“, „seljačka“ pa čak i „četnička“ muzika koju pjeva iransko-kanadiski polihistor renesansog svetalenta i sveznanja? Zvuči li to kao jedan od užasa postmoderne? Zapravo ne. Zvuči kao posljednji trag moderne, vremena kada su riječi još imale značenja, pa je tako i riječ „kosmopolita“ zaista označavala čovjeka kome je čitav svijet prostor u kome je kadar da nađe svoje mjesto a ne kontrolisanu masu pokondirenih, konfekcijski „originalnih“ ljudi bez svojstava koji žive u ubjeđenju da je kosmos kulturološki ravna ploča a njihov elitizam nekakav lični kvalitet i saznajna nadmoćnost.

Snaga i odlučnost

No „užasi“ istinskog kosmopolitizma, kada su u pitanju Farja Faradži i srpska muzika ne staju tu. U doba kada se kosovsko opredjeljenje ovog naroda sistematski anulira svim mogućim političkim tehnikama i kada pred oči dolaze pogubne posljedice svih dosadašnjih „mudrih“ kompromisa i defetističkih poteza, irnako-kvebeški čuvar svjetskog muzičkog nasljeđa, borac za autentični zvuk (koji, kako nas često napominje, ne prija uvijek savremenim ušima) pušta u etar „Lazarevu kletvu“ i pjeva svojim grlenim glasom:

Ko je Srbin i srpskoga roda,

i od srpske krvi i kolena

a ne doš’o na boj na Kosovo

Od ruke mu ništa ne rodilo.

Sve uz adekvatnu muziku i autentičnu interpretaciju: gajde, saz, kaval, bubnjeve i nezaobilazne – gusle.

Zašto nas je Farja Faradži podsjetio na ono što bi svakako trebalo da stoji u našoj zavjetnoj samosvijesti? Da li smo mu zaličili na Rimljane i Romeje, drevne Helene, Irance, Mongole i druge brojne narode čiju muziku i osjećaj za život nastoji da sačuva i ovjekovječi na svome kanalu koji naziva „muzejem muzike svijeta“? Ili možda u nama još stoji ona zapretena snaga i odlučnost koje sami počesto zaboravljamo i bagatelišemo, čak i kada smo ih svjesni (a još više kada ih nismo svjesni tj. kada smo sasvim porobljeni Megalopolisom)?

Kulturna imaginacija

Irski hrišćanski apologeta, teolog i molekularni biofizičar Alister Mekgret ima jednu zanimljivu teoriju o uspjehu ateizma u Evropi od 17. do konca 20. vijeka. Prema njemu, ateizam nije bio racionalno ubjedljiviji od hrišćanskog vjerovanja već je svoju popularnost gradio na kulturnoj imaginaciji: načinu na koji ljudi u jednoj kulturi zamišljaju svoj svijet. Uprkos tome što se priča uglavnom kazuje iz obrnute perspektive, nisu ljudi prestajali da budu hrišćani tako što su naprije promišljali jednu sliku svijeta pa je onda širili nego tako što su najprije viši a zatim sve niži društveni slojevi zamišljali svijet na jedan poseban način, takav da u njemu nije bilo mjesta za Boga, vjeru, crkvu (ili sve troje), pa se onda taj zamišljeni svijet rasprostirao kulturnim kanalima tada dostupnim, od političkih i filosofskih rasprava preko književnosti, žurnalistike ali i političke prakse.

Kakve veze ima ovaj Mekgretov uvid sa „Lazarevom kletvom“ koju gusla i pjeva Farja Faradži? Iranac nas, naime, podsjeća da imamo ne makar kakvo nego izvrsno, prepoznatljivo, „epsko“ i u savremenom smislu riječi nasljeđe koje će autentični ljudi i istinske kosmopolite prepoznati i u kome će se prepoznati. To znači da posljedice naših idejnih lutanja u 20. vijeku, političkih i kulturnih ropstava i kolonizacija, samouništenja i samozabluđivanja možemo nadići ne samo direktnom kulturnom konfrontacijom sa eksponentima naše porobljenosti Megalopolisu. Dakako: počesto je nužno odgovoriti na upućeni izazov i na tom polju nema „malih“ napora.

Sjećam se nekolicine prijatelja koje smo molili da se pridruže nekom od apela srpskoj javnosti, na šta su oni odgovorili da neće da potpišu već samo očekuju da im se da puška i zadatak. Kada se, međutim, u krugovima atlantističkih organizacija prave spiskovi za budući odstrijel nas nepodobnih potpisnika, pomenute braće nema budući da i dalje u mudrom zapećku čekaju pušku i zadatak. Danas, međutim, nemamo luksuz da čekamo da nam neko podijeli velike zadatke, a podjednako je iluzorno očekivati da će neka „visoka kultura“ da se odjednom, kao kiša, slije na naše živote pa će sve opet biti omiveno zavjetnom sviješću. Granice između „visoke“ i „niske“ kulture odavno je pobrisana. Možemo se žaliti zašto je tako, ali je tako: uzmite bilo kog savremenog priznatog književnika i velika je vjerovatnoća da ćete zateći više pornografskih stranica nego u petparačkim njemačkim ljubićima 19. vijeka.ž

Kreativna snaga

No da li takvo stanje znači da je srpska nacionalna kultura neminovno osuđena na propast? Zapravo, jedna od najtemeljnijih poruka srpske istorije jeste ona o dinamičnom prelazu iz visokih kulturnih formi u one popularne. Zaboravljamo počesto da smo opstali u vijekovima ropstva (i to ne samo turskog) zahvaljujući tome što se kultura žitijâ, Žiče i Dečana, Mileševe, Ostroga i Krke prelivala na guslarske strune. „Visoka“ kultura je formirala visoke etičke standarde u jednoj sasvim narodnoj, popularnoj, za to doba „niskoj“ kulturnoj formi. Zato mi danas nemamo luksuz da prnjkavo zamišljamo dan u kome će nam eksponenti Megalopolisa ponovo ustupiti kulturnu scenu. Naravno, i na polju „visoke“ kulture (ma šta danas ona bila), ne možemo pristati na posjedanje nasljeđa građanske (i, da napomenemo, nacionalne!) srpske kulture, no na kraju kulturna imaginacija naroda više je uobličena popularnom muzikom i medijima nego bilo kojom predstavom ili književnom nagradom. Samo sinteza zavjetne misli i svih kulturnih registara zato „radi posao“: obnavlja našu mogućnost samo-osmišljavanja, podmlađuje našu kulturnu imaginaciju nastavljajući da prenosi vidovdansku nit.

Svi ti napori treba da urode ne samo reaktivnim impulsima već nam je još više neophodna kreativna snaga. Jeste, kreativna snaga suštinski se suprotstavlja duhu epohe koji je okrenut imitaciji, reduplikaciji, trošenju i rasparčavanju postojećeg. Ali tek ako, poput Farje Faradžija pronađemo sintezu između sadašnjosti i prošlosti, između Lazareve kletve i naše stvarnosti, ako tom sintezom ohrabrimo i revitalizujemo našu kulturnu imaginaciju – način na koji najprije vidimo pa objašnjavamo svijet, uspjećemo dvije stvari koje su jedna: da preživimo i da budemo ono što jesmo.

Dok ne prođe ova gusta magla u kojoj se ništa živo ne vidi – osim ravnog Kosova, jednog drveta i kosovskih Srba koji opet pod stranom čizmom gledaju u Nebo – naš zadatak jeste da pronađemo načine da ono što Farja Faradži zna o suštini srpskog bića postane neupitni dio srpskog kulturnog sebepoimanja, u svim mogućim registrima i situacijama.

Izvor: RT Balkan