Staro nebo i nova geopolitička stvarnost

Piše: Nikola Malović

Reći će neko kako je aktuelna geopolitička misao par ekselans ova: Svaka akcija izaziva reakciju istog intenziteta, istog pravca a suprotnog smjera.

I zaista, definicija trećeg Njutnovog zakona je do te mjere tačna da na simboličkoj ravni samo rat pravi most između nečijeg kolektivnog upornog – da, i nečijeg kolektivnog odlučnog – ne.

Pavić nas je upozorio kako nije isto jevrejsko da i grčko da, iz čega izvodimo zaključak, s odmicanjem istorijske lupe, kako ni grčko, tj. vizantijsko – ne, ne može da bude isto što i rimsko.

U čemu su unutarhrišćanski sukobi pitamo se vjekovima. Odgovor se račva kao zmijski jezik: jedni kažu: vi ste krivi, drugi kažu – ne, vi ste, od početka.

Kada se zbio taj početak, da li godine 1054. kada se zvanično raspolutilo do tog ljeta jedinstveno hrišćanstvo (pa se tako, npr. na prostoru Boke Kotorske zajednički Sv. Trifun, čije su mošti stigle u Kotor 809. g, u 9. vijeku, danas znan među katolicima kao Sveti Tripun – nalazi u Kotorskoj katedrali, ali mu na poklonjenje, možda zato što je kao i Sv. Nikola u Bariju, neizložen – ne dolaze kolone pravoslavaca)?

Kako bilo, obezbožena je Amerika gurnula Evropu, svoju duhovnu posestrimu, u rat sa Rusijom. Koristi Ukrajinu kao ovna za probijanje fortifikovanih vrata. Da li su Evropljani žrtve svojih odrođenih vlada ili zaista srcem navijaju protiv Rusije kao da propagande i medijske manipulacije nema, teško je reći, jer se i u polju kukolja nađe klas žita, kao što se i u biblijskom Sodomu među razvratnicima našao pravedni Lot, pa grad nije mogao da bude spaljen odozgo, daždom od sumpora i ognja, sve dok sa porodicom nije izašao iz Sodoma Lot.

Da li su desetine hiljada Ukrajinaca koji kupuju stanove kojekuda, od Rusije, Bjelorusije, Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunije, ali i Srbije… svi nalik Lotu? Ne. Oni jednostavno imaju novac. Sirotinja uvijek ostaje, po čemu imamo i danas Srbe na Kosovu, iza svih seoba. Tako će i u Ukrajini da ostane uvijek Ukrajinaca. Šansa da zauvijek služe drugima, jednaka je kao i perspektiva Srba u domovini Srba. Od 5. oktobra 2000. godine, naovamo.

Od 24. februara 2022. gledamo militarna dešavanja na evropskoj šahovskoj tabli. Rusi će na kraju pojesti sve ukrajinske figure, ali budući da u igri pravila više ne važe, Amerika će iz Poljske, Njemačke… pa i iz Hrvatske i Crne Gore da vraća pojedene figure na tablu da bi maratonski šah trajao. Rusija ne može da izdrži vječno, šah košta, budući da su čak i pioni vrijedni.

U vremenima u kojima se u Evropi pale ruske knjige, iz programa izbacuju ruski kompozitori, otpuštaju ruski stručnjaci, ne uslužuju ruski turisti, u vremenima u kojima sportisti ne mogu da se takmiče jer su Rusi, a jedna čestica poput Crne Gore, s takvom istorijskom obavezom prema Rusiji, može da zamrzne račune svim Rusima na njenoj teritoriji – kako li se zove taj ideološki delirijum ako ne fašizam?

Odakle dolazi ginisovska mržnja prema Rusima? Lakše je evropskoj plavuši da u pudingu pronađe doktora Etkera nego da poveže kako širenje Natoa na istok nema svoj krajnji cilj. A to je uništenje Rusije. A to je nešto što zapadni Evropljanin nikad neće priznati. Evropa će uvijek da trubi kako se samo štiti od moguće i sasvim vjerovatne ruske agresije. Eto Krima kao dokaz. Eto agresije na Ukrajinu!, seire i huškaju, nesvjesni da su nahuškani. Since MLIV.

Atak na Rusiju nije običan napad.

Pazimo…

Rat protiv Rusije vodi se vjekovima, pri čemu su Napoleonov pohod 1812, pa Veliki rat 1914, pa Hitlerova vojna 1941. – tek pokušaji da se zauzme ono što Zapadu organski smeta, ne da mu mira, iritira ga, posebno danas, kada se čak i u vesternizovanoj Moskvi ljube ikone, dok se ispred zgrade Ujedinjenih nacija u Njujorku nalazi skulptura satanske himere.

Što će ona tamo? Slika je to vremena, jasno je svim čitačima simbola razbacanih po svijetu.

Kao što su se razlozi za Nato agresiju na našu zemlju vidjeli jasnije jer je bombardovanje počelo 24. marta 1999. u doba Velikog posta, tako se i sada, u doba Velikog posta vidi da je mržnja prema Rusiji, prema zemlji koja priznaje da zna za Boga – metafizična. Ne ratuje obezbožena Amerika Evropom kao alatom protiv Rusije – u nedoumici sam koji da lažni izgovor upotrijebim kao razlog za rat – nego vojuje da bi i Rusiju obezbožila. S pljačkom koja ide u paketu.

Toliko puta proklamovani Novi svjetski poredak nemoguć je bez pada Rusije kao hrišćanske civilizacije, i pljačke, a Rusija kao hrišćanska civilizacija tako uporno odbija da padne. Ne samo zato što zna da bi bila opljačkana i spaljena, nego zato što ima što da brani. Porodica sa ocem i majkom, ne roditeljem br. 1 i roditeljem br. 2, je svetinja, a ne nepregledno sibirsko polje plina.

Površna geopolitička tumačenja kazaće kako se, navodno, kao i uvijek, i ovdje radi o bici za energente, za ruski gas i naftu, za ruske i ukrajinske žitnice, za rude, ali je to samo izgovor, da se Zapad dočepa ikona i ponovo ih spali.

Ako novi svjetski poredak valja zamisliti po scenariju Klausa Švaba, eugeničara i pi-ara Velikog reseta, gdje se čovjek finalmente povezuje sa mašinom da bi i genetski postao drukčiji od svojih predaka zvanih ljudi, tada valja znati da aktuelni svjetski poredak na naše oči mrzi Isusa Hrista i ima za cilj da doaka svakom onom ko ga ispovijeda.

Crna Gora, koja je tokom Nato agresije ispisivala naivne ali i tako kuražne transparente: Bombardujte i nas, nismo gubavi!, danas ima za siću kupljenu ekipu intuitivnih a ne školovanih političara, koji će formirati novu vladu, sasvim kvislinšku, i koji će biti u stanju da pošalju crnogorske orke u rat protiv Rusije.

Pažljiv čitalac dnevne štampe u Srbiji morao je da opazi kako se, što se bliže izbori, više okreće ćurak, počev od pitalice na naslovnoj strani jednog iz množine opskurnih režimskih tabloida: Da li Putin ima ljubavnicu? Takva insinuacija, pa taman i da je tačna, ne bi našla mjesto na naslovnici srpske dnevne štampe koji mjesec ranije, ali se hoće reći kako je i „car Putin“ smrtan, kako je i car grešan, kako su možda i njegovi postupci takvi, pogrešni, pa i oni u Ukrajini, pri čemu će i Srbija, budući pritisnuta samo tako, poslije izbora, nikako prije, razmotriti pitanje uvođenja sankcija najvećoj zemlji na svijetu.

Kakve bi to imalo posljedice po Vučića i po Kosovo, ili po Kosovo i Vučića, neka razmišlja on, jer se s nosom iznad geopolitičkog merda nalazi samo zato što stoji na leđima uronjenih svih nas.

Ovih dana imam tu privilegiju da kao Primorac kome je Bog dao dobar nos, osjećam tračke prvog polena, a da nije onaj januarski, potekao iz mimozinih tufni. Počinje primavera, dolazi nam proljeće. Gledam u nebo koje je po prvi put unazad mnogo godina – za lijepog dana, počev od 24. februara 2022. – sasvim plavo, bez aviona koji iza sebe ostavljaju hemijske tragove. Učim djecu da je to iznad nas staro nebo. I da se, koliko iza brda, vodi novi veliki rat. Budimo dobri, jer ako ne postanemo bolji, postaćemo gori.

(Izvor: Pečat)

Teološka dilema filiokve

Teološku dilemu filiokve, ne razumije niko, do teologa, a ona je, po prilici, bila uzrokom raskola (proizilazi li Duh Sveti samo iz Boga Oca, kako kazuje pravoslavni simvol vjere, ili Duh Sveti proizilazi „i iz Sina“ (filioque), u što vjeruju rimokatolici. Tumačenje da Duh Sveti kao jedno od tri lica Sv. Trojice (Otac, Sin i Sveti Duh), proizilazi i iz Sina (Isusa Hrista), za pravoslavce je jeres. Posljedice raskola koji se dogodio u ne baš ranom hrišćanstvu, osjećamo svi, do danas.