Što treba da leži u temelju Temeljnog ugovora?

Piše: Ranko Rajković

Crna Gora je Temeljni ugovor s Vatikanom potpisala 2011. godine. Temeljni ugovor s Islamskom zajednicom potpisala je 2012. godine. Poslije toga punih 10 godina odugovlači  sa potpisivanjem Temeljnog ugovora sa SPC iako je pravoslavnog življa u Crnoj Gori po zvaničnim podacima 72%. Pripadnika Islamske vjeroispovijesti je 16%, Katoličke 3,5% , Deklarisanih ateista 1,2%…Očigledno da raspodjela vjeroispovijesti na terenu i u životu nije odgovarala modelu Multikonfesionalnosti i Multikulturalnosti Crne Gore kakvim su ga  zamislili Šef  države i njegova DPS ideologija.  Stoga je prije dvije godine Šef partije i države, pod paskom borbe za identitet, na brutalan način pokušao prestruktuirati Crnogorsku multikofesionalnost potpisujući zakon o slobodi vjeroispovijesti. Na isti način kao što je prestukturirao sve crnogorske resurse i društvenu svojinu, pokušao je prestrukturirati i Crkvenu imovinu. Suštinski pokretač zakona kojim se preknjižavanja vlasništvo nad svetinjama je nezajažljivost i pohlepa domaćih i takozvanih “stranih investitora”. SPC je sa svojom velikom imovinom predstavljala  kost u grlu crnogorskom eurskom milijarderu i njegovim partnerima. Ne pristajući na prodaju svetinja Crkva je Šefu režima „otjerala investitore“.

Na poslednju neprivatizovanu, čitaj neopljačkanu imovinu, u Crnoj Gori, Šef režima se obrušio svojim zakonom. Narod mu se suprotstavio. Šef režima je vjerujući narod nazvao „Ludačkim pokretom“. Narod je Šefu režima u tihom litijskom hodu odgovorio „Ne damo svetinje“. I narod nije dao svetinje. Ako su preci branili i odbranili svetinje od najezde Osmanlija zašto ih potomci ne bi branili  od  prorežimske invazije novca sa egzotičnih ostrva.

Borba za svetinje nije završena.

Dok god potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC visi u vazduhu svetinje će ostati nezaštićene pred apetitom domaćeg i stranog  kapitala i ideologije koja se koristi za promovisanje tog kapitala. Dok god sluge Šefa režima budu klicale „Potpisivanje Temeljnog ugovora je veleizdaja“; „Vratićemo zakon o prestrukturiranju svetinja“, Pravoslavlje i tekovine Pravoslavlja u Crnoj Gori biće ugrožene.

Ugroženost svetinja ne treba miješati sa ugroženošću prava na slobodu vjere na čemu Šef režima i njegovi koalicioni partneri demagoški insistiraju. Svi su pozvani da vjeru ispovijedaju slobodno i po izboru bilo u Pravoslavnoj crkvi, bilo u Katoličkoj crkvi, bilo u Džamiji, bilo u Sinagogi, bilo u partijskim štabovima pod slikom Vođe, bilo na berzama novca uz akcije, obaveznice, depozite, fondove, trustove…

Nimalo ne potcenjujem ni druge motive o ispovijedanju vjere koji se iskazuju u našem duboko polarizovanom društvu. Naprotiv. Smatram da se mora voditi računa i o ličnim doživljajima vjerujućih ljudi, odnosno građana Crne Gore, bez obzira na njihovu eventualnu partijsku i ideološku pripadnost. Nijesmo ni prvo ni poslednje društvo koje se po pitanju organizacije i institucionalizacije vjere i crkvenih kanona međusobno sukobljava i doživljava raskole. Istorija uči da su i raskolnici odigrali korisnu ulogu u Crkvenoj istoriji. Međutim svi vjernici u Crnoj Gori, po kom god ih principu dijelili, dužni su da se pomire sa činjenicom da su i crkve i džamije i sinagoge prevashodno Božije kuće, da su stvarane vjekovima i vjekovima i da se kao takve izdižu kako iznad prolaznog ljudskog života, tako i iznad eventualnog nezadovoljstva ponašanjem i ophođenjem  sveštenstva koje u njima službu služi. Ne postoji zakon kojim se popravljaju svetinje. Svetinje moraju ostati svetinje. Svoje svetinje sačuvaćemo vjerom u Boga. Ta poruka mora se nalaziti u temelju svakog Temeljnog ugovora.