Stokapići

Piše: Maksim Drašković

Ovako zboraše jedan od junaka iz Matijinih poema – Mnoge sam ti gospodare promijenio… ne vjerujem da je ikad ijedan prošo da me nije ćutko, mršiko,uašo u laž i zadavo strepacu…

Tako zboraše, a tako je to i bilo. Sve istinska istina. Od glave do pete. Svaka mu se mogla na oltar priložiti. E, ali to je bio jedan od onih što se nijesu uvlačili  svakome gospodaru koji dođe. Što nije sjedao na obraz i poganio ljudsko dostojanstvo – nego trpio i plaćao koliko košta. A na takve gospodar istresa i vatru i silu. One druge nije ni okom popriječio. Samo ako mu sjede uz koljeno i češkaju. Njih je cijenio taman koliko i oni sami sebe. Baš kao orao onu svinju u brlogu. Do sjekire među uši.

Takvi su naredni svakome gospodaru. Jer to nije do njega, kakav god bio, nego do njih samih. A oni sami sebe najbolje poznaju, ništa ne rizikuju i uvijek čekaju spremni. Svaki im je gospodar najbolji. Onaj prije njega nije mu ni do čarape, a kamoli do glave. Uvijek kažu da se sami sebi ne mogu načuditi kako su mu se podali. Nekako ih zar prevario karakter, omaklo im se. Bilo im isprijebuva. A treba pustu glad utoliti. Gladnoga je lasno prevariti, jer glad nadire odozdo, pa se jadna glava ne pita sama sa sobom. A gospodar kao gospodar. U početku samo ćuti i čeka. Ali ne zadugo. Samo da vidi ko je podanik, a koga treba pritegnuti. Da zna s kim ima posla. Ko je orao, a ko svinja.

Podanike ne mora ni čekati. Oni, ne gubeći ni trena, počnu da se guraju. Jednoga isprate, a kod drugoga svrate. Kad ovaj dojučerašnji umakne iza ćoška i, pošto se tu s njim kradom izljube i utru natrljane suze, odbace kapu da ih ko ne vidi i brže-bolje naćulave drugu, evo ti ih s široko razvučenim osmijehom i usiljenom radošću, novom gospodaru. I prvo što svaki od njih kaže je – Dobro došao, mesija, naš dugo sanjani spasioče. Trideset godina te snijevam i čekam. Znao sam da ću te dočekati. A trpio sam što ne bi niko. Mogao sam ja i njima da se priklonim, da se kod njih skućim, ali mi nije dao ponos. (A sve se pritom steže da ga nešto ne bi odalo.) I evo izdržah i svanu mi tvojim dolaskom. Sad evo, sve drvljem i kamenjem, ispratih ono zlo dojučerašnje. Nije se to moglo više trpjeti. I pazi se dobro, moj gospodare. Prepuna je kuća licemjera. Dobro obrati pažnju koga ćeš birati i postavljati na rukovodeća mjesta. Svi će oni reći da ne trepnu kako su svih ovih godina bili na pravoj strani,iako mnogi od njih uvijek pretrčavaju iz tabora u tabor i već su neki zasjeli na tron nepravo uzeti.A dobro se zna da su bili tamo gdje su bili. Nikad kraja nepravdi, gospodare moj. (Naravno, mada i sam pretrčava, ima u ispovijesti ovog podanika dosta istine.)

A za sve je kriva ta zločesta kapa. Ne svaka naravno. Svako poštovanje kapi koja ima samo jednu glavu i glavi koja ima samo jednu kapu. Krivi su stokapići i njihove prevrtljive kapetine. Kape koje to i nijesu. Šta bi pristojna kapa radila na nedostojnoj glavi? I ne znam zašto se tako i zovu. To nije kapa – to je naglavak, ili, prije će biti, naguzak. Jer, ako je kapa kapa, ona traje dok traje i glava. Ako ima glave, onda je kapa samo za po jednu glavu. Nad glavom kroz koju zviždi promaja, lebdi onoliko kapa koliko i gospodara. Vječiti paradni marš kapa nad glavom, koja se samo tako zove. A i to samo zahvaljujući ramenima. Da je nad nogama, to bi joj mjesto najbolje pristalo.

A kako se oni samo pozore svakoj novoj kapi. Kako koju naćulave i obrete im se na glavi, zarakole od puste radosti, taman kao kokoš kad snese jaje – Bože jedan, lijepa znamenja. Ljepšeg naglavka nijesam turo na ovu surnjaču u svoje dnevi. Nu te mi ono špiglo. Pazider samo kako me je  lijepo podnijelo. Koliko sam ih samo  u svome vijeku natalario na ovu šupljaču, ali mi je ova najbolje pristala. Prvi put sam se ovako učovio, neki me zor cip-cijela obuzeo. Svaka me je pomalo žuljala bez ova. Neka, no što mi je pod njom nekako omečilo, pa mi lijepo toplo, sav sam nastrnuo od neke miline. Ne znam je li mi toplije glavi ili ovoj pod glavom. Sad bih potpiso da mi ovo bude ukopna. Samo da ne naiđe neki novi gospodar.