Storiteling

Afere se kote kao da ih neko fabrikuje. Danas već na dnevnom nivou.

Pustimo Votergejt, Bila i Moniku, Snoudena, Asanža… Afera Panamski papiri otkrila je kako se u poreskim rajevima peru pare. No umjesto da pažnja bude usmjerena ka korumpiranim milijarderima, novinari su kao po diktatu ustali da demonizuju keš, hvale negativne kamatne stope (štediša plaća banci „uslugu“ čuvanja novca), zagovaraju kapitalnu kontrolu i najavljuju biometrijski novac. Ali ko se još sjeća prošlogodišnjih Panamskih papira?

Suzimo li fokus, na um će nam pasti oružje u Jajincima, ali ne i to ko je mogao da naudi premijersedniku?

Da nije knjige Storytelling Kristijana Salmona (Clio, 2010), zasigurno bismo imali maglovitiju predstavu o tome kako nas i koliko vladajuće garniture anesteziraju pričanjem priča. Hoće se reći da je Imperija zaplijenila narativ, te da mali srpski, crnogorski i ini poslušnici samo hoće da glume velike i uspješne političke naratore. To što, motivski, Jajinci ne drže vodu, to što se tzv. Državni udar u Montenegru motivski raspao u paramparčad, govori da vlasti jesu saznale za vještinu pripovijedanja koja se na naše oči pretvara u manipulaciju, i feljtonizaciju političkog života.

Bavljenje politikom je postala vještina pričanja priča u kojima su likovi – građani.

„Moramo ponovo krenuti u osvajanje naracije sveta. Narod koji je nesposoban da širi svoju poruku postaje nevidljiv i nečujan“ – rekao je veliki prijatelj Kosova*, Bernar Kušner. I u pravu je. Postali smo narod nesposoban da širimo poruku narativom. Zapišava nas ko stigne.

Da nema sjajnog pogovora Stanka Cerovića, vrednijeg od sadržaja knjige Storytelling, ne bismo ni znali da pojam predstavlja po zlu ideju kako da se čarobne moći priče upotrijebe u svrhe suprotne onima zbog kojih se potreba pričanja rodila u ljudima.

“Šeherezada, koju je Andrić poveo u Stokholm na ono što je možda bilo njeno poslednje putovanje, pričajući odlaže smrt. (…) Tako je to trajalo dok neki anonimni reklamni agent, ili sam Mefisto u trenutku inspiracije, nije imao genijalnu ideju kako da bezbroj puta uveća vlast i bogatstvo. Šeherezada će od sada govoriti javno, obezbediće joj se tehničke mogućnosti da odmah dopre do svih ljudi, u bilo koje doba dana ili noći. Dok je ovi budu zblenuto slušali, mi ćemo ih opljačkati i poubijati, tako da niko neće znati šta se dešava, a mi ćemo u beskraj uvećati bogatstvo i moć, našoj moći, zapravo, više neće biti kraja; samo ti pričaj, dušo moja, pred tobom je fenomenalna karijera. Tako je Šeherezada postala ratni dopisnik, humanitarni propovednik i urednik televizijskih dnevnika. Zaposlila je celu armiju pripovedača samo sa jednom malom razlikom: priča više nikad neće imati veze sa realnošću nego će biti ispunjena izmišljotinama koje ne poznaju granice u laganju. Šeherezada je na televiziji neodoljiva, ali joj se niko u stvarnosti ne može primaći jer je operisana hiljadu i petsto puta, sva je trula i smrdi na pet metara.“

Više i nije tajna da medijski konglomerati generišu što će biti vijest i oko čega će se sutra voditi priča, umjesto da čekaju da se dogodi ono što će postati vijest. Ili uprošćeno: Danas imamo Jajince, sutra državni udar, preksutra teroristički napad, u nedelju je ubistvo u rijalitiju, u ponedeljak vjenčanje sa rođenom majkom, u utorak šokantna ispovijest osobe od koje se to najmanje očekivalo, u srijedu pronalazak Mojsijevih ploča sa 10 Božjih zapovijesti…

Ima li izlaza iz klopke nametnutih političkih narativa? Ima, još samo u teoriji. Kada bi naša zemlja izgradila novi državni sistem koji do sada nije bio viđen, nigdje i nikada. No postoji li naša zemlja – ako to pita jedan Bokelj?