Strašno je!

Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

U crkvu Sv. Trojice u Starom gradu sam ušao nekih dvadesetak minuta prije večernje službe uoči praznika Pedesetnice – naše hramovne slave. Pored crkvenjaka, u tom trenutku u hramu je samo ona bila prisutna. Stajala je pored ikone Sv .Vasilija Ostroškog čudotvorca i tiho plakala.

Kod nas je na bogosluženja počela da dolazi prije nekih mjesec dana. Za razliku od drugih Ruskinja koje dalaze u naš hram, ona vrlo malo poznaje crkvenu praksu, što se naročito primjećuje u njenoj komunikaciji sa sveštenstvom. Iz toga sam zaključio da je od skora počela da pohađa bogosluženja. Ona je žena u kasnim pedesetim godinama koja se dostojanstveno nosi sa starenjem.

Po njenom ponašanju i stavu prema drugim ljudima, zaključio sam da dolazi iz nekog od ruskih velikih gradova.
Ubrzo je njen tihi jecaj prerastao u glasno plakanje. Međutim, kada me je ugledala kako stojim za pjevnicom, krenula je prema meni i plačnim glasom rekla : „Pavel, Vi ne znate kako je to strašno! Mog Maksima više nema“! Ubrzo je iz nje potekla čitava bujica riječi, iz koje sam mogao razaznati da su ona i suprug sina dobili prilično kasno. Vremenom je izrastao u jakog i stasitog mladića koji se prijavio u vojsku.

Kada je počela vojna intervencija u Ukrajini, kao profesionalni vojnik je sa svojom četom bio raspoređen u blizini Hersona. Redovno joj se javljao, šaljući joj slike i glasovne poruke preko vajbera. Međutim, od prije nekih par sedmica njegove su poruke prestale da stižu. Osjećala je da se dogodilo nešto strašno i zlokobno. Neizvjesnost je trajala sve do momenta u kojem joj je suprug iz Moskve javio kako je dobio definitivnu potvrdu da je Maksim poginuo.

Od tada neprestano tuguje i plače. Noćima ga sanja i budi se u agoniji. „Pavel, njega više nema i vi ne znate kako je to strašno“ – govori mi dok papirnom maramicom prelazi preko izrazito svijetlih očiju. „Sveštenici mi govore da na papiriću koji će se pročitati na proskomidiji, napišem njegovo ime. Pavel, ja pišem i pišem, ali mi od toga ništa nije bolje. Monasi mi kažu da samo Gospod zna zašto je to moralo da se desi. Pavel, neka bude oprošteno mojoj grešnoj duši, ali ja bih voljela da Gospod to znanje sa mnom podijeli“!
Ubrzo su se začula zvona koja su označila početak večernje službe. Prestala je sa plakanjem i rekla mi:“ Pavel, oprostite što sam Vas opteretila i oduzela Vam vrijeme, ali Vi prosto ne znate koliko je to strašno“!
Na večernjoj službi smo pojali utvrđene stihire, koje spadaju u sam vrh crkvene poezije. Da je izašla ranije sa službe, shvatio sam kad je nisam ugledao u redu za petohljebnicu. Nakon službe sam se uputio prema Mainama, iz nekih razloga, ne razmišljajući o njoj i našem razgovoru. Međutim, kao nikad do tada, počeo sam da primijećujem kako je „izbjeglice“ iz Istočne Evrope prilično zapljusnuo talas „zapadnih vrijednosti i kulture“. Primijećivao sam luksuzne automobile sa ukrajinskim tablicama. Sretao sam muškarce u zrelim godina sa kosom ofarbanom u zelenu ili crvenu boju. U ulici Majinski put sreo sam grupu izrazito mršavih djevojaka koje nisu mogle imati više od sedamnaest ili osamnaest godina. Bile su skroz u crno obučene, sa crnom šminkom na upadljivo blijedom licu. I tek kad sam stigao kući i kada mi je moj mlađi, petogodišnji sin, ugledavši me, skočio u naručje, sjetio sam se njenih riječi:“ Pavel, Vi ne znate kako je to strašno“…