Štrpce

Piše: Milisav Popović

Navršila se 31 godina otkada su oteti iz voza njih 21 u stanici Štrpce, pa poubijani neznano gdje i kako…

Vozovi stoje i prolaze, ali oni nedužni oteti otišli su da žive u sećanjima svojih bližnjih i prijatelja.

Ubijeni su zato što su i njihova braća učestvovala u građanskom i bratoubilačkom ratu koji se tada rasplamsavao širom Bosne i Hercegovine, a i šire. Rat nikome nije brat, ali je brat za brata i brat zbog brata i ratovao i ginuo od pamtivijeka.

Oni koji pozivaju na „suočavanje sa prošlošću“, a takvih je najviše iz takozvanih NVO, (Vladina jalovina) svjesno ili nesvjesno prizivaju da se i ubuduće suočavamo sa onim što nam je bila prošlost. (Umjesto osvrta na minulo nude nam susret sa minulim.)

Godišnjica stradanja otetih iz voza u Štrpcima obilježena je u Podgorici pored spomenika civilnih žrtava rata, podignutog u parku koji je formiran na nekadašnjem turskom groblju koje je svjedočilo o četiristogodišnjoj vladavini Osmanlija na ovim prostorima. Pored rodbine i prijatelja nastradalih, pomenu su prisustvovali i neki koji selektivno žale žrtve rata, koji se „grebu uz tuđa nosila“, a svoja ne vide. Među takvima zapažena je i jedna kučka snajka koja „izgore“ za logorašima iz logora „Morinj“ kod Herceg Novog, u kojem niti je ko umro niti je ko ubijen, a djecu i starce Kuča koje je svojevremeno vojska vojvode Mirka klala i u oganj bacala, ni da pomene. A morala je proći pored spomenika Mirkovim žrtvama na Medunu makar kada je (ako je) išla na sahranu svome svekru. Neće valjda ni zli jezici reći da ju je tome naučio do jednog dana zaslužni, a sada pokojni svekar, prije nego što su ga preteške riječi njegovih Kuča, nažalost (to ja kažem), umorile.

Odavanje pošte nedužnim žrtvama rata neizbježno budi sjećanja. Sjećamo se kada je 1. marta 1992. godine na sarajevskoj Baš čaršiji ubijen stari svat samo zato što je nosio zastavu Srpske pravoslavne crkve ispred svatova. Ovo je bio ratni fitilj koji je asocirao na maksimu „svadbe nema bez mesa“, kao što nema ni rata bez ratnih zločina. Mada, „zlo činiti, od zla braneći se, tu zločinstva nema nikakvoga“. Kako zaboraviti riječi dr Radovana Karadžića uoči bosansko-hercegovačkog krvoproliće izgovorene u Skupštini BiH – Nemojmo se dijeliti,“ to je put u pakao“ – da bi i sam, koliko neželjeno, toliko i neizbježno pošao tim paklenim putem. Nekako uporedo sa temom Štrpca, oglasio se jedan iz reda „štenaca“ koji uporno ponavljaju laž da je „najveća sramota“ Crne Gore to što se preko 30000 njenih vojnih obveznika odazvalo na poziv „otadžbina te zove.“ („Sini munjo, udri grome, te rastjeraj bize s pazarišta“).

Istoga dana kada je u Podgorici održan pomen otetim iz voza u Štrpcima, u Podgorici je u posjetu predsjedniku Skupštine Andriji Mandiću doputovao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Bio je to povod da se ostaci Milovog DPS-a, oni koji se još nisu našli na Europolovim skaj aplikacijama, sjate ispred Skupštine i zatraže smjenu predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Siroti Milovi belvederci, kao da ne znaju da je Mandić onaj pad skupštinske većine nakon izbora 2020, u kojoj njega nije bilo izmjerio uzletom skupštinske većine nakon izbora 2023. za čijeg je prvog čovjeka izabran upravo on, Andrija Mandić. I kao da ne znaju da Milorada Dodika primaju državnici Mađarske, Srbije, Rusije i drugih slobodnih i nezavisnih država.