Stvarno je lijepo znati ko si, i u školi, i na poslu, i kafani, i na kraju svijeta, i na POPISU
1 min read
Mi znamo ko smo
Spoznaja o neutihlom srpstvu u Crnoj Gori kao o, posve, prirodnom stanju, ne dolazi samo od pune, i zaokružene svijesti o neporecivom kulturno-istorijskom trajanju koje je toliko snažno i temeljno ugrađeno u tradiciju ove zemlje otkako je još Sveti Sava 1219. u Zeti osnovao jedno od prvih vladičanstava Srpske pravoslavne Crkve (a nema mjesta sumnji da je prije njega bilo drugačije).
Ta se spoznaja, nekako, istovremeno ogleda i u fenomenu da se u zemlji zbunjenoj od toliko heterogenih ideja, uticaja različitih interesnih grupacija, nemilosrdne medijske mašinerije, mehanizama političkog Zapada i projektnih politika koje se sprovode, ne po srcu i prirodi stvari, već po službenoj dužnosti, jedino srpstvo javlja kao čista i nenatrunjena istina koja može funkcionisati bez naplaćivanja članarine, opominjućeg pogleda nadređenog na poslu, diktata vrha partije ili zavisno od godišnjeg profita Bemaksa, Plantaža, banke šefa države ili neke slične kompanije.
I čim se ne sprovodi prisilom, čim se radi razjašnjavanja i inputa u smislu „Vidiš li ovo? E pa ti si to i to!” ne kače zastave na svakoj drugoj zgradi (istih ovih kompanija), čim se sport, državni praznici i nacionalna televizija, agresivno ne koriste sa svrhom promocije tvoje nacionalne ideje, i čim si nacionalno živ i ne plašiš se popisa, a vlast je promijenjena ili je prikazan film nekog opskurnog režisera, onda ne može biti jasnije da je tvoje stanovište neprekinuta vertikala čvrsto ukopčana i sa precima i sa potomcima, a ne iskonstruisana politička fatamorgana ili projekat političkih elita.
I stvarno je lijepo disati vazduh ove zemlje bez polaganja računa bilo kome, bez otrovne mučnine i bjesnila koje se neminovno javi nakon toliko godina „Ja nisam to, nego sam to!” tvrdoglavog poricanja, stvarno je lijepo ući u riznicu Cetinjskog Manastira ili u Narodni muzej bez straha da bi te neki napis ili eksponat mogli etnički demantovati pa da posle nemaš mira godinama; stvarno je lijepo stati ispred zastave u čijem se prkosnom, trobojnom, vječitom meandriranju ogleda i jasno vidi čitav ponos jednog nepokornog naroda koji je velik svojom suštinom, a ne trenutnom snagom partije ili jednog od dva narko-kartela u zemlji; stvarno je lijepo izgovoriti „Posvetu prahu oca Srbije” i osjetiti pripadnost i posveti, i prahu, i ocu i Srbiji; i kako je lijepo ući u Đurđeve Stupove ili Manastir Moraču i prepustiti se duhovnoj snazi vjekova, a ne razmišljajući o tome da te otac možda ipak nije slagao kad je rekao da ih je izgradio okupator; stvarno je lijepo otići i u Trebinje, i u Novi Sad, i u Kosovsku Mitrovicu, ne kod prijatelja, nego kod rođene braće;
Stvarno je lijepo znati ko si, i u školi, i na poslu, i kafani, i na kraju svijeta, i na popisu:
Jezik — srpski
Nacionalna pripadnost — Srbin/Srpkinja
Izvor: Mi znamo ko smo
E, fala veliko nevladinoj organizaciji „Mi znamo ko smo“, jer da ne bi njih, ja ne bi zna’ ko sam i šta sam… 😉
P.S. Izgleda da jedino pobrkani Srbi ne znaju ko su i šta su, jer kod drugih naroda nema ovakvih ili sličnih NVO… Ne može se zamisliti da na primer Albanci ili Hrvati imaju NVO ovakvog karaktera… Oni, jednostavno, znaju ko su i šta su… I nema kod njih „Dalmatinac hrvatskog porijekla“, „Dalmatinac=Hrvat“, „Kosovar porijeklom Albanac“ itd.
Najveći procenat odziva na mobilizaciju 1991. godine imala je crnogorska narodnost.
Oni koji su se izjašnjavali kao Srbi, a naročito u Srbiji, bili su raspoloženiji za koncerte, antiratne mitinge i bježanje po podrumima.
Otud i kompleks niže vrijednost od crnogorskog Srpstva.
Kako se zove ovo ohrabrivanje da je neko śutra što sada nije?
Ovo se zove „podsjećanje“, jer tebe, Dragojlo i takve kao ti treba non-stop podsjećati da ste i ti i tvoji preci bili Srbi, ali ti je to sjećanje izbrisalo onih Milovih 20 eura koje si lane dobio kad si glasao da si neko ko do juče nijesi bio.
Tako je. Bravo. Što više ovakvih članaka. Ohrabrite ljude da ne pokleknu u zadnji momenat jer iskušenja su velika.
Tako je, Miloše, ohrabrite ljude da kažu da su ljudi… Ohrabrite ih da kažu kako se zovu, i čiji su…
E, jblo majku kad se neko mora ohrabrivati da kaže da je Srbin… A neko gore napisa kako su crnogorski Srbi hrabriji od ostalih…
Ne znam odakle si ali ova zemlja je do 30.08.2020. bila pod vlašću fašista koji su utjerivali strah Srbima da se drugačije izjašnjavaju jer u drugom slučaju se ne bi mogli zaposliti, bili su javno podmuklo ponižavani, pismo, jezik, zastava, himna i na kraju i dušu našu tj Crkvu. E, tu je prestao strah za posao i te proklete pare bez kojih nema života. Jer bez duše ne možemo. To ih je i slomilo i zbrisalo sa vlasti. Sada se itekako lakše diše i narod će se po savjesti kao i preci im izjasniti na popisu koji slijedi. Oni se toga plaše i imaju debeo razlog za to. Sada im jedino preostaje, a to i rade, da na svaki način prolongiraju popis dok, kako oni misle, ponovo zasjednu na vlast i marifetlucima krivotvore popis jer su svjesni da su manjina. A daće dragi Bog da ih bude sve manje, jer sve što se podvalom, vještački stvori, kratkog je trajanja.