Sudbina vladike Varnave je paradigma odnosa komunističke države prema Crkvi

Na današnji dan, 12. novembra 1964. godine pod sumnjivim okolnostima umro je episkop Varnava Nastić.
Sudbina vladike Varnave je paradigma odnosa komunističke države prema Crkvi. Ovaj sveti čovjek toliko je bio nepoželjan i progonjen od jugoslovenskog komunističkog režima da je i njegovo pominjanje ili pozivanje na njegove besjede bilo ugušivano. Episkop Varnava rođen je 1914. godine u Americi.

Poslije Velikog rata vratio se sa roditeljima u njihovo rodno Sarajevo. Otac ga je, poslije završene srednje škole, odveo u Ohrid kod vladike Nikolaja Velimirovića po blagoslov da upiše teologiju u Beogradu i da se istovremeno zamonaši. Završio je teologiju, zamonašio se, i vratio u Sarajevo.

Kao obrazovan mladi čovjek iz Srpske pravoslavne crkve, bio je poštovan od svih konfesija. U to vrijeme Pavelić, u svojoj NDH, formira Hrvatsku pravoslavnu crkvu i poziva mladog jeromonaha Varnavu da bude episkop te crkve. Odbio je. Nije ni slutio da će mu nove komunističke vlasti naknadno ispostaviti račune.

Vladika Varnava je bio nepoželjan zato što je u svojim propovijedima, po uspostavljanju komunističkog režima, pozivao narod da ostane u vjeri. Nije se suprotstavljao državi, ali je država u njemu prepoznala neprijatelja. Prijetila je opasnost od dijela najumnijih crkvenih velikodostojnika, koji su poštovali državu, ali su sasvim izričito upućivali u pogubnost bezbožništva i odustajanje od pravoslavlja zarad privilegija, nekakvog internacionalizma, tobože epohe budućnosti. Zato je episkop Varnava dužnost episkopa obavljao samo malo više od četiri mjeseca. Onda je uhapšen i osuđen na jedanaest godina strogog zatvora s prinudnim radom. Uz to, i s tri godine lišavanja građanskih prava. Tako se nova komunistička vlast obračunavala sa najumnijim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve, poslije Drugog svjetskog rata.

Život vladike Varnave u svakom pogledu je bio hrišćanski, ne samo zato što je živio po Božjim zapovijestima, već i što je taj njegov život bio prava golgota, od stradanja do vaskrsenja. Na Veliki petak 1951. godine desila se kulminacija stradanja vladike Varnave, ali i drugih zatvorenika (rimokatoličkih i muslimanskih sveštenika), kada je njih četrdesetak prebacivano iz KP Zenica u zatvor u Sremskoj Mitrovici.

Vagon u kome su bili ovi zatvorenici ostavljen je na otvorenoj pruzi kod Vinkovaca i na njega je “slučajno” naletio teretni voz. Preživjela su jedanaestorica zatvorenika, a među njima i episkop Varnava. Gotovo smrvljen, potpuno prelomljenih nogu. Uspio je vladika da preživi ovaj “udes”, i do kraja je, teško povrijeđen, uz izbjegavanje adekvatne medicinske njege, izdržao izrečenu zatvorsku kaznu. Ipak je prerano otišao iz života. Smrt je nastupila poslije ručka, a prije toga je bio kod zubara u Novom Sadu. Osjetio je najprije da mu se grče ruke i noge. Pomoći nije bilo. U takvim slučajevima dokazi se, naravno, ne ostavljaju, ali je neporjeciva sumnja da je vladika Varnava otrovan. I smrt i sahrana vladike Varnave bile su sasvim u saglasju sa ovom sumnjom. Sve okovano tišinom. Za vrijeme patrijarha Pavla proglašen je za svetitelja. Mnogi dolaze da se pred njegovim grobom pomole, krste i vjenčavaju. Molitvena sabranja dešavaju se pred grobom episkopa koji je, služeći vjeri, izabrao golgotu umjesto podaništva.