Suđenje vladici Arseniju

Piše: Nebojša Jevrić

Komunisti su upravo tada formirali Udruženje pravoslavnih sveštenika.

Arhijerejski zamjenik prota Nikola Marković, miljenik patrijarha Gavrila Dožića, predlagao je da se svi koji uđu u udruženje izbace, ali gospodin Arsenije nije dozvolio.

I najveći vjernici su daleko obilazili su oko Cetinjskog manastira. Oni rijetki koji su imali hrabrosti da svrate, danima su poslije toga šikanirani.

Ali, glavni problemi za vladiku i četvoricu njemu bliskih sveštenika počeli su poslije sahrane patrijarha Dožića, na kojoj je vladika Arsenije govorio.

Neposredno poslije toga uhapšeni su četvorica sveštenika, od kojih se jedan zvao Luka Vujaš, a ime ostale trojice ne želim da pomenem iz, kasnije ćete vidjeti, sasvim ozbiljnih razloga.

Protiv vladike Arsenija pokrenut je istražni postupak koji je vodio sudija Nikola Tomić, za kojeg kažu da nije bio loš čovjek, trudio se da istragu što duže razvuče, nadajući se da će se politička situacija promijeniti. Pozvao bi vladiku jedan dan na razgovor pola sata, pa mu opet zakazao za dva dana. Stari cetinjski gospodin i veliki poštovalac crkve koji je tada radio u sudu, a sada provodi poslednje dane u Budvi, pričao mi je: ”Tuga me je hvatala kada sam kroz prozor kancelarije gledao vladiku kako sam dolazi sa štapom u rukama do zgrade suda. Jednoga dana pozove me sudija Tomić i kaže mi: „Možeš li otići do vladike da mu kažeš da se na neko vrijeme izgubi sa Cetinja, dok se ova hajka smiri, pa da se poslije vrati, inače reci mu da su sveštenici spremni da svjedoče protiv njega.”

Pod teškim mukama na kojima su bili još dvojica od njih slabog zdravlja trojica sveštenika su pristali da svjedoče protiv vladike. Bili su to pošteni ljudi, dobri sveštenici i zato je bolje da im imena ne pominjemo.

Krenem ja ka Manastiru, a čini mi se da čitavo Cetinje gleda za mnom. Nije mi bilo lako, već su me bili premjestili na najgore mjesto i stavili na crne liste.
Dođem kod vladike, a on sjedi sâm za stolom.
„Visokopreosvećeni, došao sam da vam kažem da vi je preporučeno da na neko vrijeme pođete sa Cetinja, dok se ova hajka ne stiša.“
„E, moj Miro, kada bih ja sada pošao, to bi bilo kao kada vojnik baci pušku na bojnom polju!“
„Visokopreosvećeni, sveštenici će da svjedoče protiv vas!«
„Gospodine, ja bih volio da svi kožu izvuku preko mojih leđa!”
„E, onda ja nemam šta da vi kažem.”

Sudilo mu je petorno vijeće. Predsjedavao je Petar Luković, sudija i Golub Đukanović, sudija i tri porotnika laika.
Optužen je za razgovor koji je sa sveštenicima vodio unutar manastirskih ćelija. Optuživali su ga da je vrativši se iz Beograda pričao da se sumnja da je Gavrilo Dožić otrovan, da su čaršav ispod njega našli sav zgužvan i da je izgledalo da se grčio i umro u velikim mukama, te kao glavna tačka optužbe da je rekao da će ovaj režim uskoro da propadne i da ništa ne valja.

„Oprostite visokopreosvećeni“, rekao je jedan od onih koji su bili prinuđeni da svjedoče, „ali ja se ovako sjećam.”
Prota Luka Vujaš je rekao: „Ja se u svemu slažem sa svim što je visokopreosvećeni rekao!”

Kraj teološkog sukoba u Crnoj Gori

Prvo su osuđeni sveštenici: trojica koji su pristali da svjedoče dobili su po tri godine, a Luka Vujaš četiri. Mitropolit crnogorsko primorski dobio je prvo dvanaest, pa mu je kasnije kazna smanjena na šest godina.

Početak izdržavanja kazne u čuvenom cetinjskom zatvoru je Bogdanov kraj. Upravnik zatvora je u to vrijeme bio Boško Lopičić, koji je teško maltretirao i šikanirao vladiku. Ostalo je sačuvano vladikino pismo, u kojem se Blažu Jovanoviću žali na režim u cetinjskom zatvoru:
„Bitango jedna, čisti pod!“, kaže Lopičić.
„Dajte mi metlu, pa ću da čistim!«
„Ne metlom, rukama ima da čistiš pod“.

Vladiku je u zatvoru posjetila delegacija Crkve i molila ga da prekine sa besmislenim otporom, da se odrekne trona sv. Petra, da uzalud ne robuje, jer se ionako ništa neće promijeniti.

On ih je odbio riječima: „Ne, ja sam vladika crnogorski“,

Tek kada su ga drugi put posjetili poslije dugo vremena, pristao je da ode sa Cetinja i ODMAH JE POMILOVAN.

Rukopoložen je za mitropolita budimskog i život je završio u manastiru Vavedenje u Topčideru.

Istovremeno su puštena i trojica sveštenika koji su svjedočili protiv vladike. I oni su izašli polomljeni iz zatvora.
Prota Luka Vujaš je ostao u zatvoru sve četiri godine. Ostao je da tuca kamen kada je građen hotel Sveti Stefan. Iz zatvora je izašao polomljenih nogu.

Tako su crnomantijaši utirali put UNIJAĆENJU Crne Gore.

Ima li u Cetinju Cetinjana? Sljedeća stepenica bilo je rušenje groba Njegoševog.

Da najgora baba u Crnoj Gori ostavi sinu amanet da je sahrani kako ona to želi, a on to ne ispuni, prezrio bi ga čitav crnogorski narod.

Crnogorski narod amanet svog najvećeg sina nije ispunio i tako otvorio put prema sveopštem prezrenju i samoprezrenju. Zato je na Gospodarima Crne Gore povratak kapele na Lovćen zavjetno pitanje.