Sujevjerni Škrelja

Nisam od onih koji kod sagovornika lovi lapsus, još manje od onih koji likuju kad u tekstu nabodu slovnu grešku pa će kritički zavrtjeti odveć autoritativnom glavurdom, u tom smislu svijet me malo interesuje, Drugi može biti bilo ko, šta me stalo.

Ali, dosta o moje malenkosti „autobiografiji“…

Međutim, fasciniraju me biljezi margine, bočni upisi, kratki prelomi, budući da držim da su upravo oni tačka u kojoj se koncentriše – a da toga nije ni svjesno, otkud bi i bilo – kretanje jednog društva.

Tim prije, gospodo, Škrelja je par exellence primjer jedne dibidus srozanosti kojoj je Crna Gora dopala.

Pa ipak, ne bi bilo u redu da sada pomislite kako ovdje nastojim devalvirati pomenutog Škrelju, daleko od toga, i zbog čega bih.

Ljuiđ, uostalom, samo radi svoj posao, a u čemu se isti sastoji, to ne pitajte mene nego institucije u čijem je vrhu. No, koliko god pokušavam, dijalektički Škrelja uzmiče, naprosto se otima oblikovanju, nastaje i nestaje sam od sebe. Dozla svega apstraktno, ali je realno tako.
I pored toga, ostaje više nego upitno: zašto je, između ostalog, dođavola, rekao da je Duško, ne Marković nego Knežević, sujevjeran čovjek? Da je „djetinjast“ i da se bavi „budalaštinama“ donekle ima uporište u realnosti, ali da je – sujevrjeran?

Možda se, jebaji ga sad, plaši petka trinaestog, crne mačke, zelenih očiju? Ipak, ima li to, što bi rekla klinjarija, veze sa mozgom? Nekakve tajne veze koja postoji između biznisa i sujevjera?

I zašto bi to, bilo koga, u konačnom, interesovalo? Trebalo bi – ali, da li isto treba očekivati – da Škrelja konstruktivnije zbori. Nečije nastranosti, i tome sl., potpuno su nebitne, te apsolutno stvari koje se ne „pretresaju“.
Na primjer, priča se da su kladioničari praznovjerni, šta je, pak, sa milionskim pokretnim nekretninama plus bankama (čitaj: Knežević), e to ne bih znao.

Al, onako na prvi pogled, nekako se ne da upariti, mislim sujevjerje i biznis? Ko zna, možda Škrelja aludira na Duškovu sklonost da praktikuje sve više na Balkanu prisutniji Feng Šui?

U redu, slažemo se: ostaje vrlo diskutabilno da li je Škrelja više ličnost ili metafora… Svako pisanje o njemu ostaje na nivou zaumnog, što će reći da se od čitaoca očekuje priličan napor u procesu zamišljanja lika koji gotovo da je bespredmetan, no ipak postojeći.

Istina, jeste govorno biće, što ne znači da nije ostao na prvobitnom nivou neartikulisanih kričanja.
Dovoljno je da izmlati koješta a da, podrazumijeva se, nema pojma o čemu trabunja, i to odmah potvrđuje gorenavedeno. Tako smo imali priliku da slušamo Škrelju i gledamo zabezeknutog Kriptokapića, povod slučaj Migo end Koverat.
Škrelja: „Niko nema pravo privatne snimke činiti javnim e da bi na njima ubirao političke poene.“ Ili: „Prestanite sa uzbljaćivanjem nečijeg imena i prezimena i ne kaljajte. Treba prije pustiti sve ljuđe nego ovdje što ih saslušavaju…“
Šta?! Ništa, ništa, to je samo Škrelja. Aha, okej onda