Sumrak intelekta

Piše: Emilo Labudović

Još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je digitalno umrežavanje svijeta tek bilo na početku, jedan poznati američki sociolog napisao je da će „sumrak civilizacije početi onog trenutka kad čovjek prestane da misli“! Takav čovjek, a činiće najveći dio svjetske populacije, ne samo što će prestati da misli i koristi sopstveno znanje i logiku za tumačenje svijeta i dešavanja oko sebe, nego će „misli“, rešenja i tumačenja koja će mu servirati odabrana i visoko sofisticirana grupica kreatora svetskog javnog mnjenja, prihvatati zdravo za gotovo i vremenom ih usvajati kao svoja.
Idući dalje u svojim sumornim predviđanjima sloma civilizacije, sociolog je konstatovao da će ova epidemija „zaključavanja mozgova“ prodrijeti toliko duboko da neće poštedjeti čak ni one visoko obrazovane slojeve koji bi, po logici stvari, trebalo da budu „od svoje pameti“.
Intelektualno stanje čovječanstva danas surovi je dokaz koliko je čovjek bio dalekovid i u pravu. Naravno, ni naša nazovi intelektualna sredina nije pusto ostrvo već se, bez ostatka priklonila zombi statusu koji dominira svijetom. To se najbolje da uočiti kroz tri primjera intelektualnog sobnabulizma koji iz temelja drma duhovno i političko stanje nacije.
Prvi primjer nekritičkog i nelogičnog prihvatanja servirane istine i tumačenja jeste pojam DRŽAVNOG UDARA. Državnog udara uopšte, kao i njegove cirkuske demonstracije u Crnoj Gori. Na stranu političke implikacije koje je ovaj „slučaj“ imao i još uvijek ima na stanje odnosa u državi, na stranu burleska oko suđenja i presuda, ovaj slučaj je za one koji imaju i gram mozga i smiju da ga koriste, bio neprihvatljiv prevashodno sa teorijske i praktične definicije samog pojma. Jer, niti u teoriji, a pogotovo ne u praksi, ne postoji primjer da je ovaj vid nasilne promjene vlasti izveden na način kakav se, navodno, pokušao organizovati u Crnoj Gori.
Državne udare u svijetu, uglavnom, organizuju i sprovode oružane snage, ili njihov dio, i bez jake oružane sile, sposobne da u najkraćem mogućem roku parališe i imobiliše najvažnije poluge sistema vlasti, državni udar je prosto nemoguć i čista je besmislica. Čak i pomisliti da su Andrija i Milan, ne oslanjajući se ni na kakvu drugu oružanu logistiku osim na Pajinih dvadesetak pušaka koje su završile u jezeru, sa desetak saučesnika koji su na optuženičkoj klupi ličili na sve drugo samo ne na prekaljene ratnike, pokušali bilo šta, više bi svjedočilo o njihovom mentalnom stanju. Da su takvo nešto i pomislili, zaslužili bi sto godina Alkatraza u ludačkim košuljama. Ali, rečeno je (i onom nadobudnom spasiocu Crne Gore u liku tajnovidca iz Bajramovice je to neko „došapnuo“) i šta tu ima da se misli i logicira. Državni udar, i tačka. Na tu nametnutu floskulu primila se i „druga strana“ dokazujući da pomenuta dvojica to nijesu uradili, a ne da nijesu ni mogli i sve da su htjeli na način koji im je pripisan.
To što za udar, osim legendarnog šerifa Kate, nije znao čak ni predsjednik države, čudna mi čuda. Ko će još o tome da razbija glavu. Ali, taj logički i pravnički idiotizam i dalje traje. Sudiji koji je presudio, ne udaru na državu već udaru na mozak, već crtaju metu, a onaj nesrećni Žile od Pljevalja zahtijeva parlamentarnu istragu. A pri tome je jadointlektualac i pravnik po obrazovanju. Bolje bi bilo, radi svog i radi zdravlja velikog dijela države, da sazove kongres eminentnih psihologa i psihijatara, i da Kata, makar gladan i žedan, i makar ga donijeli, obavezno prisustvuje.
Drugi primjer fabrikovanja istine koju, potom, kao one energetske čokokladice, nacija guta nemilice, je takozvani GENOCID U SREBRENICI. Bilo bi gubljenje vremena i svojevrstan omaž kreatorima ove laži vijeka raspredati o tome je li ga bilo ili nije, ali i onima sa osnovnom školom, a tek onima koji „ak na brdu i malo stoje“ moralo bi da bude jasno da ga nije moglo biti. Dovoljno je bilo samo pročitati međunarodno usvojenu definiciju genocida pa da i ćoravom sve bude jasno. Ali, rečeno je, i tačka. A rekli su oni koji su zaduženi da „misle“ u ime čovječanstva kako bi ono moglo da pusti mozak na otavu. A crnogorska „pučina grdna“ i njen većinski intelektualni sloj, mada ih to direktno i ne tangira, pohrlili su i glavački se bavili u tu smrdljivu žabokrečinu ciljanih laži i obmana.
I treći, za nas u Crnoj Gori trenutno veoma bitan, primjer kako se bez dubljeg razmišljanja i tumačenja olako ulazi u spor i nadgornjavanje, jeste polemika oko KAPELE NA LOVĆENU. Gradiće se, neće se graditi (makar ne dok je onaj jurišnik od cetinjskog gradonačelnika živ), uglavnom: ponovo je krenula lavina nacionalnog preganjaa, uz ogromnu iritaciju i mržnju, rekao bih, sa obje strane. A po srijedi je običan „nesporazum“ nastao na već uvriježenim.čodjelama i nesposobnosti da se, u miru i trezveno, sagleda sama suština spora. Svijet je Njegoša uglavnom upoznao kao veličanstvenog pjesnika i mislioca filozofskih visina. Tom i takvom Njegošu i priliči onaj Mauzolej, bez obzira šta ko o njemu misli. Iz tog, kao i iz razloga racionalnosti, ideja o njegovom uklanjanju ravna je ludilu, jer bi koštalo taman koliko i gradnja. Ali, ovdje se ili zaboravlja ili se namjerno izostavlja druga strana Njegoševe ličnosti. Jer, osim što je bio pjesnik i, u neku ruku, i državnik, Njegoš je prvenstveno bio čovjek Crkve. Vladika, hirotonisan na najvišoj adresi pravoslavlja u tom vremenu.
Doživljen sa te strane, Njegoš, odnosno Vladika Rade, i dalje je – bezgroban. Jer nigdje u hrišćanskom svijetu, u oba njegova pola, nije zabilježen slučaj da crveni velikodostojnik, njegovog ranga pogotovo, počiva izvan nekog crkvenog objekta ili makar u njegovoj porti. Stoga se KAPELA, po čijem god planu građena, nameće kao jedino moguće mjesto vječnog počinka Vladike Rada. Tim prije što nas je, kao narod, na to obavezao, i svojim testamentom i svojom kletvom. Njegoš nije neko iz Pržogrnjaca Donjih i Srbi iz Crne Gore niti njega niti kapelu ne nameću kao neki „uvezeni projekat“. Njegoš, i Vladika Rade, da se ne zaboravi, je NAŠ. Podjednako i Andrijin i onoga nesrećnog Đuraškovića koji, jurišajući na Andriju, sumanuto juriša i na „svoga“, na jednu od najvećih svetinja koje je Crna Gora ikada imala. Mauzolej i Kapela ne da ne bi bili u suprotnosti već, naprotiv, pomirili bi i Njegoša sa Vladikom, a i nas, ovako beslovesne i zavađenje, a oko šta a ono oko ništa. Ništa pametnog i ništa važnog.
Samo iz ova tri primjera lako je sagledati dubinu besmisla u koju su nas gurnuli i još uvijek guraju oni koji „misle“ za nas. A na našu veliku sramotu, bili smo poznati kao bistar i vispren narod, sposoban da svojom glavom i svojom pameću krči sebi put kroz istoriju.