Surfovanje

Piše: Bulatović I. Bogić

Što korumpiraniji vladar, utoliko bolji saradnik Protektora, odnosno slijepi izvršitelj i sprovoditelj u djelo odluka koje su u Njegovom najboljem interesu. Otuda i odgovor na pitanje zašto se pretjeralo u servilnosti prema Protektorovim zahtjevima : priznati Kosovo ili uvesti sankcije Braći u drugoj državi (Rusija nije iznenađena, recimo, takođe se sjeća snakcija Srbije prema Republici Srpskoj!!!) i prije roka koji bi Protektoru bio prihvatljiv, bez obzira koliko je protektoratu taj diplomatski potez pitak. Ovdje vladar mora da pokažeduševnost, umijeće vladanja protektoratom, ili će upotrijebiti golu silu, oholo, bez potrebe da narodu protektorata „položi račune“, iskreno podijeli patnju i sudbinu sa protektoratom. A ne birokratski da uživa u beneficijama i hedonizmu koji imaju za cilj da pojačaju otuđenost, a otupe čovječnost i rodoljublje ako ih je ikada i osjećao. Makar u djetinjstvu! (Grci su, na primjer, bez obzira na obaveze prema Protektoru pokazali istorijski otpor da se ne slažu sa onim što je Grčka država dužna da poštuje kada je u pitanju bombardovanje Jugoslavije. Kriptopojedinaca je bilo i u samom nato-u i u njegovim članicama. Pokazalo se da su kriptokanalima slali poruke plana bombardovanja, a da su neki stanovnici protektorata bili uključeni u instaliranje lokatora na teritoriji protektorata. Kakva je bila uloga ovdašnjeg vladara, tek će biti poznato ako se arhivskih stenograma ne dokopaju, kao što već jesu, istoričari – agenti. Kako se odnosimo prema svojim odanim prijateljima koji su branili Pravdu, ne po prvi put?! Sjećamo li se govora Mikisa Teodorakisa sa mitskog Hiosa! To nije govorio ni ljevičar ni desničar, socijalista. To vapio je i ridao Čovjek: „ …Juče je u Vašingtonu potpisan „zakon“ džungle!… Svi koji misle, ne uklapaju se u njihove planove!… Novo ledeno doba dolazi!… Vidite šta će vam se desiti ako se ne pokorite!… Mi, Grci treba da smo ponosni što složno, javno govorimo: Ne varvarizmu!.. Mi stojimo pred žrtava naše srpske braće i želimo da naša pesma nadjača zvuk sirene koja plače i fijuk raketa. Beograde, danas pevamo za Tebe! Hajde da danas svi zajedno pevamo da nas čuju. Mi smo uz Vas! Budite hrabri! Pravda je na Vašoj strani, Pravda na kraju uek pobedi. Rekao bih da pevamo da nas Evropljani čuju, ali se bojim da je to gubljenje vremena. Većina njih, tamo gore, potpuno je slepa i gluva!“ Ovaj tekst jeste riječ duboke zahvalnosti svim Grcima, naročito bratskoj porodici Vasileiadi sa Krita!) Lokalni vladar mora da ide po tankoj liniji kako bi zadovoljio svoju korupcionašku prirodu koja će svakako izazvati reakciju protektorata, a da ne bude osuđen na korumpiranim izborima zbog korupcionizma i zločina protiv čovječnosti. Njegovo bogaćenje je sitnica za Protektora i faktički, a gledano iz moralne i demokratske perspektive, za Protektora je, iskreno govoreći, irelevantno. Lukrativno gledano, za Protektora je ovo čak vrlo poželjno jer dobija saradnika koji trči pred rudu. Radi stvari i prije vremena. Pa to je sjajno! To je situacija u kojoj se vladar Protektoru prirodno gadi kao preponizni posilni. Otuda ono Gurkanje pred kamerama i ono gadno smješkanje posilnoga. Ali to je i tačka u kojoj Protektor trlja ruke jer nema glavobolje. Nema problema, ne zato što je protektoratić nešto bitan na svjetskoj mapi protektorata, već što ne bi valjalo da se jave „disonantni tonovi“ i neki, ne daj Bože, „domino efekat“! Svaka kruščica u gajbi je bitna!

Problemčić nastaje kada vladar mora diktaturom da sačuva poslušnost i odanost Protektoru. Onda, tek kada terensko ispitivanje prikaže kardinalni pad rejtinga diktatora, kada više nikakvom prevarom ne može da se pokrije nepravda i nepravo, onda se poseže za „demokratskim lijekovima“. Tada se lokalnom diktatoru i lopovu nudi kakav – takav „azil“. Ne iz zahvalnosti što je toliko prljavih stvari počinio za Protektora i prije roka i više nego je Protektor zahtijevao, već što mu je tako prljav igrač i politički i krimi ekzekutor valjst u kutiji sa Protektor alatom ( koji ako ga koristi neko drugi, osim Protektora, ili bez Njegovog odobrenja, on je zločinac. Isti alat u ruci Protektora, ili Njegovih agenata, govori o „sjajnoj specifičnosti alatke, njenoj stručnosti, nezamjenljivosti, vanserijskoj spretnosti, političkoj inteligenciji i sposobnosti“ sa: Jejla, Harvarda, Prinston… ili, kao genijalno odstupanje od pravila, iz Momišića.)!

S druge strane, novi namještenici, ako žele promjene u spoljnjoj i unutrašnjoj politici (koja je već unaprijed i iskreirana i uokvirena, ostaje prostor samo za koprcanje i preživljavanje, ali i za kakvo- takvo čuvanje dostojanstva. Granica je tanka. Najbolje prolaze kratke kurtoazne rečenice: Poštujemo sve zastave, i tu dolazi tačka! Svako objašnjenje je svima suvišno!) protektorata, moraju da ispipavaju minsko polje, granice Protektorovoga „demokratskoga ukusa“ i dokle mogu da čuvaju svoju potencijalnu političku nevinost i časnost kao unutrašnji resurs. Nevini i časni političar protektorata, najčešće se opisuje kao krut, neupotrebljiv, zatucan, tradicionalista, nacionalista i polako se oblikuje njegov politički profil kao da je u pitanju retrogradni, kruti autokrata, homofob, monoteista koji je vazda u sukobu sa bogovima tkz. liberalnog tržišta i liberalizma koji od izopačenja pravi bogove, a pod maskom vještački sakralizovanih ljudskih prava i sloboda. Takav kod Protektora izaziva duboko divljenje, ali još dublji bijes i odmazda je surova i neminovna.

U daljem procesu, Protektor koristi i koristiće svako nezadovoljstvo u protektoratu (naročito nova, neopravdana nezadovoljstva bivših zaštićenih bumbara, poskoka i bijelih medvjeda) kao pritisak na karakter i moral novog namještenika koji želi kvalitativnu promjenu u protektoratu. Manjine se, po prirodi, savršeno uklapaju u Protektorov koncept protektorata. Ne zato što su mu bitna „manjinska prava“, već što će Mu biti pouzdani kontrolori „samovolje većine“. Za Njega je ta većina, bez ozira koliko da je drevna i kulturna, uvijek i samo čopor od kojega manjinu treba „odbraniti“. Pomoću njih, vrlo lako se i verbalno demokratski kontroliše upravljanje protektoratom. Manjinama i manjinskim pravima, pravnim sredstvima, a nepravednim, vrlo često se vrše neopravdane restrikcije prava idetintetske većine. Većina je uvijek u stanju u kojem terapija manjina sedativno djeluje na glomazno tijelo većine. Zarad tog sedativnog djejstva manjina na većinu, toliko puta u novijoj istoriji protektorizma, svjedočili smo da se Protektor, bez obzira na servilnost i degutantnu kooperativnost , odanost i poltroneriju lokalnih vladara, umiješao direktno, bez obzira na javni uplivi kontrolu koju je već ostvario u odnosu na javno – vojnu i javno – policijsku, bezbjednosnu politiku protektorata. (Bez obzira na sve potpisano, garantovano i ispunjeno, kada god to bude potrebno Protektoru, zarad ostvarenja lukrativnih ciljeva i totalne kontrole na tkz. Zapadnom Balkanu, pokretaće se pitanje Republike Srpske ili će se kršiti odredbe Rezolucije 1244, ili će uvijek isplivavati neki novi „njeni“ članovi i tačke. Za sada, niko ne pominje, recimo, Prevlaku.) Tkz. Intervencije koje su, po definiciji i po pravilu, građanski ratovi i tragedije, za Protektora i Njegovo javno mnjenje u bazi i van nje, su isto što i sitne, rutinske operacije za iskusnog hirurga. Samo bez panike!!! Bože moj, i prilikom operacije koja pacijentu donosi dobro, prospe se nemalo krvi. Krv je zanemarljiva, a čovjek je samo kolaterala zarad tako potrebite saturacije društva demokratijom. Surogat demokratija i dehumanizovani odnos prema filosofiji ljudskih prava i sloboda, predstavljaju se kao kiseonik koji nije grijeh unijeti, naročito vještačkim putem u organizam. To što respiratori i intubacije najčešće oštećuju i ubijaju i mlade i zdrave, to je manje bitno.

Aktivizam iskrenih nacionalista i rodoljuba u protektoratu ogleda se u tome da nikada ne zaborave ili zapostave svoj Cilj. Takođe, uporno da održavaju svoj identitet u okviru svojih zajednica putem svih institucionalnih , do maksimuma iskorišćenosti svih vladinih i nevladinih, alatki. Bitisanje u protektoratu je kompleksno i zahtijeva suptilnost učesnika koji ne žele da postanu obične marionete i zombiji. U protektoratu smo svi,bilo da smo to voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno, manje ili više oprljani Protektorovim masnim mehanizmima moći i našim predstavnicima koji moraju da nastave put po istoj brazdi koja je zaorana preduboko, preservilno i prepodanički. Protektor je vrlo senzitivan na povrede donjih limita koji su vrlo pomjereni nagore. Svaki koji kaže da je nezavisan od Protektora i ponosno proviri, biva pokošen i lažnim i istinitim optužbama, dalekim ili bližim, navodnim ili nenavodnim interesima i ako ne fiziči uklonjen, dakako postaje medijski izrabljen, predstavljen neozbiljnim, neuračunljivim i nepouzdanim. U mješavini (Protektor, vlada, Njegovi voljni i nevoljni saradnici, pučanstvo…), čovjek ostaje sam, izolovan kao građanin. U najboljem slučaju simbolično se udružuje sa malim brojem razjedinjenih istomišljenika u neki nevladin projekat ili performans koji ima više kulturološku i umjetničku težinu skeča, nego što zaista utiče na krucijalne društvene mehanizme.

Suštinski sam, građanin, sa izraženim osjećanjem ostavljenosti i nesigurnosti, nastupa u povlačenje kao u jednu vrstu aktivizma, ulazeći u javni i intimni odnos sa Gospodom i Crkvom, kao sa sabirateljima najintimnijih i najuzvišenijih osjećanja. U protektoratu, Crkva je poželjna, ali samo kao amortizacija građanskog nezadovoljstva, u aktivnom neaktivizmu. Hramovi takođe, potrebiti su, ali samo kao mrtvi spomenici kulture. Reakcija Crkve u protektoratu, bila je iznenađenje kako za demonizovanoga diktatora, tako i za samoga Protektora. Ovu lekciju će vrlo da primi na znanje i sljedeći udarac će biti mnogo podmukliji i bolniji.

Naše je da od naših trenutnih zastupnika i pregovarača uvijek zahtijevamo realne i trenutno ostvarive i rješive zadatke, pa možda i malo više od toga. Kako bi otimali vazduh i prostor od Protektora, tek da se kupi vrijeme i život koji bi nam šanse ostavio otvorenima. Kako bi jednoga dana bili u poziciji istinskoga djelanja i kreiranja.

…Gdje smo krenuli, a kamo ćemo stići
Ne budu li nas vodili Sveci već skorojevići…

Čuvanje Identiteta i konstantno sjećanje na naš Izrailj, naše Kosovo, kao na izgubljeni Raj, naš je glavni pučanski zadatak. Svaki naš mali korak ka Njemu je naša mala pobjeda koja ne smije da nas ospokoji, a svaki potencijalni korak unazad ne smije da nas baci u očajanje i neslogu. Sabranje smo postigli i moramo Ga održavati. Naše oružje mora biti Sabranje i Smirenje. Igra se dobija u odbrani i nasredini terena. Moramo napraviti igru u kojoj je završnica formalnost koja izvire iz baze, a ne da očekujemo da je suština igre u završnici. Samo završnicom bave se laici. Oni žive samo za gol, nokaut, zakucavanje i utakmicu mogu da prate uz manjak koncetracije i pivo. (Šah kao igra strategije, otvaranja i razrade je istisnut i sa stranica dnevnih listova!) To se zove razbibriga. Od današnjeg građanina – Srbina se očekuje da čita stvarnost u svoj raskošnoj, baroknoj višeznačnosti i inovativnosti, a ne da ostane na nivou čitača koji može da tumači samo pljosnate likove i pojave. Da ne omalovažava život!!!