Surovo ubistvo Romanovih kao uvod u vrtlog masovnih, nezapamćenih zločina 20. vijeka

Piše: Mićun Milatović

„Ali dolazi čas kada će svako ko vas ubije misliti da Bogu službu prinosi.“

U noći 16-17 jula 1918. godine , u gradu Jekaterinburgu, najverovatnije po izričitoj naredbi V. I. Lenjina, grupa komunističkih dželata predvođena Jakovom Jurovskim, izvršila je pokolj 11 nedužnih osoba:

-Nikolaj Aleksandrovič Romanov, ubijen u svojoj 50 godini;
-Aleksandra Fjodorovna Romanov, ubijena u svojoj 46 godini;
-Olga Nikolajevna Romanova, ubijena u svojoj 23 godini;
-Tatjana Nikolajevna Romanova, ubijena u svojoj 21 godini;
-Marija Nikolajevna Romanova, ubijena u svojoj 19 godini;
-Anastasija Nikolajevna Romanova, ubijena u svojoj 17 godini;
-Aleksej Nikolajevič Romanov, ubijen u svojoj 13 godini;
-Ivan Mihajlovič Haritonov, ubijen u svojoj 37 godini;
-Aleksej Jegorovič Trup, ubijen u svojoj 63 godini;
-Anastasija Stepanovna Demidova, ubijena u svojoj 40 godini;
-Jevgenije Sergejevič Botkin, ubijen u svojoj 53 godini.

Osim ljudi, komunisti su likvidirali čak i pse, kućne ljubimce Romanovih.
Kako je zvanična istraga kasnije utvrdila, krvava boljševička orgija u podrumu zgrade „Ipatjevog doma“, potrajala je skoro 20 minuta. Za to vrijeme, komunistički eskadron smrti, na 11 golorukih ljudi ispalio je najmanje 70 metaka.

Čim su Romanovi i njihovo osoblje sišli u podrum, Jurovski je kratko saopštio da je zbog agresije carevih rođaka na SSSR, Uralski izvršni komitet Nikolaja Aleksandroviča osudio na smrt. Potom je, zbog Nikolajevog upitnog zaprepašćenja, Jurovski iste riječi još jednom ponovio, uperivši u Nikolaja svoj „Kolt“. Aleksandra i Olga su pokušale da se prekrste, ali ih je u tome prekinuo plotun. Najprije je Jurovski ispalio tri metka u Nikolajeve grudi, na mjestu ga usmrtivši.

Istovremeno, egzekutor Petar Ermakov ubio je Aleksandru hicem u glavu, a potom je još jednim metkom pogodio Mariju kada je ova panično pokušala da se domogne vrata koja vode izlazu, dok je ostatak streljačkog voda počeo da puca praktično nasumce.

Posle skoro čitavog minuta bjesomučne pucnjave, usled dima, zaglušujuće buke, barutnog mirisa i prašine koja se dizala zbog metaka koji su završavali u zidovima male prostorije , egzekucija je na kratko morala biti zaustavljena.

Nakon što se slegao dim, a prostoriju ispunio hropac samrtnika, jauci i očajno zapomaganje ranjenih, utvrđeno je da su sva djeca bračnog para Romanov, kao i sobarica Ana Demidova, još uvijek živa.

Razlog tome, osim razularenosti pijanih egzekutora, bili su dijamanti ušiveni u košuljama i rublju žrtava, zbog kojih su se meci odbijali od njihovih tijela. Bajoneti su se, iz istog razloga pokazali neefikasnim.

Prema očevicima, Jurovski je u nevjerici posmatrao kako jedan egzekutor, bez rezultata ispaljuje čitav šaržer svog „Brauninga“ u tijelo 13-togodisnjeg Alekseja, I potom neuspješno pokušava da ga usmrti bajonetom. Naposletku, sam Jurovski je prišao bespomoćnom dječaku, inače hemofiličaru, da bi sa dva hica u glavu okončao njegov život.

Jurovski je takođe lično likvidirao Tatjanu, metkom u potiljak. Ana Demidova izbodena je bajonetima, dok se, satjerana uz zid, branila jastukom u kome su takodje bili ušiveni dijamanti.

Jedna od devojčica koje su još bile žive, kroz plač je rukom zaklanjala glavu, dok je već pomenuti Ermakov ubadao bajonetom u grudi, da bi joj potom ispalio kuršum u glavu. Ne manje jeziv od samog zločina je panični postupak uklanjanja tragova, upotreba kisjeline, paljenje tijela, komadanje i docnije premiještanje leševa.

Par dana nakon pokolja, u lokalnim novinama izdato je saopštenje da je „pogubljen Nikolaj Krvavi, strijeljan bez buržoaskih formalnosti, ali u skladu sa našim novim demokratskim principima.“ Sovjetske vlasti su dugo poricale ili prećutkivale smaknuće ostalih članova porodice Romanov, i praktično sve do sloma SSSR-a jedini zvanični podaci o tome poticali su od istrage koju je neposredno nakon gnusnog zločina obavio Nikolaj Sokolov, u kratkotrajnom periodu dok su vlast u Jekaterinburgu držale snage admirala Kolčaka.

Zločin nad porodicom Romanov i njihovim osobljem, označio je početak sovjetskog termidora, koji će po svom ukupnom crnom bilansu, „lišen buržoaskih formalnosti“, daleko nadmašiti francuski pretekst.

U duhovnom smislu, ovaj pokolj kao da je predstavljao ritualnu inicijaciju čovječanstva u vrtlog masovnih, nezapamćenih, zločina što će ih tokom narednih decenija „najkraćeg vijeka“, pod krinkom različitih ideologija, počiniti režimi na raznim stranama svijeta.

I u ime slobode, napretka, humanosti, morala i pravde „trupove slugu Tvojih dadoše pticama nebeskim da ih jedu , i tijela svetaca Tvojih zvijerima zemaljskim. Proliše krv njihovu kao vodu oko Jerusalima i ne bješe ko da ih pogrebe.“