Suspenzija života

Piše: Srećko Crnogorac

Kao dječak, maštao sam da će čovječanstvo 2020. imati stalne kolonije na Marsu. Umjesto toga, glasna manjina danas misli da je Zemlja ravna, a ogromna većina je potpuno uvjerena da se virusne pandemije zaustavljaju pred zaključanim vratima.

I svakako, nismo ni pomišljali da iskoristimo niz sunčanih dana, čak ni uz pridržavanje socijalne distance, već #ostasmodoma, jer se „zna” da se protiv virusa čija je simptomatika srodna gripu bori ostankom u mračnim stanovima, a ne izlaskom na UV zrake, koje sterilišu površine i podstiču proizvodnju D vitamina u organizmu.

Niti nam je palo na pamet da se zapitamo, postoji li veza između te činjenice i relativno malog broja preminulih od posledica infekcije koronavirusom na južnoj Zemljinoj polulopti, na kojoj je ljeto tek završeno (u vrijeme pisanja ovog teksta, radilo se o 7 osoba na čitavom australijskom kontinentu, koji ima intenzivne trgovinske veze s Kinom, a o 4 u Brazilu, zemlji od 210 miliona stanovnika).

Takođe se zna da, umjesto da ograničimo kretanje ugroženoj populaciji, osiguramo njenu izolaciju, pomoć i opskrbljenost svim što joj je neophodno dok opasnost prođe, što bi bilo veoma izvodljivo i neuporedivo efikasnije i jeftinije, treba da ga ograničimo cjelokupnom stanovništvu, a zbog nespremnosti zdravstvenog sistema koji je prisiljen zaplijeniti i higijenska sredstva iz apoteka, jer je decenijama ulagano u privatan komfor, a ne u zajedničko dobro.

To činimo kako bismo izazvali masovnu histeriju, izbjegli da populacija stvori antitijela na infekciju koja (makar u ovoj mutaciji), većini prolazi potpuno neosjetno i asimptomatski i pripremili potpunu katastrofu zdravstvenog sistema na jesen, ukoliko bolest postane sezonska i vrati se u mnogo gorim klimatskim uslovima narodu koji je nije preležao prethodnog proljeća i nema stečeni imunitet. Uzgred, tako ćemo indukovati i potpun pad ekonomije, koji će zasigurno odnijeti i upropastiti brojne živote i izazvati glad krajem godine. Mislite da je COVID-19 generacijska bitka? Neka udobna, komforna, buržujska bitka, koja traži samo sjedenje kod kuće? Sačekajte ovu nadolazeću borbu za egzistenciju, koju sam upravo pomenuo. „Briljantna” zamisao, sve skupa, izvedena uz potpun gromoglasan aplauz i hinjenu moralnu superiornost.

Sve navedeno ćemo učiniti, jer smo uobrazili da je visoka stopa smrtnosti italijanskog stanovništva povezana sa navodno kasno uvedenim mjerama društvene izolacije, a ne sa činjenicom da je, po istraživanju Italijanskog nacionalnog instituta za zdravlje, 99,2% umrlih imalo jedno ili više ranije stečenih teških hroničnih oboljenja, a gotovo polovina je imala tri ili više takvih oboljenja.

Kao ni sa činjenicom da je prosječna starost preminulih veća od 79,5 godina, ili sa tim što je bezmalo četvrtina italijanskog stanovništva (23%) starija od 65 godina. Ako italijanski slučaj nosi bilo kakvu lekciju, onda se ona sastoji u tome da ćemo skupo platiti to što su čitave generacije u posljednjih 40-50 godina sistematski učene narcisoidnosti, ideji da su trivijalna i beznačajna profesionalna postignuća važnija od stvaranja funkcionalnih porodica i vitalne populacije, zbog koje je dobar dio oboljelih u Italiji preminuo bez brige djece i unuka, koje nikada nisu ni imali. Stoga je tragedija nama drage Italije, zapravo tragedija našeg evropskog nihilizma i vjerovatno samo prva od mnogih.

Umjesto osvrtanja na sve navedeno, hvalićemo paničnu, besmislenu i blago retardiranu reakciju naše i gotovo jednako nesposobnih evropskih vlada, izabranih ne meritokratski, već po apelima na masovna osjećanja, po ključu i kvoti, kao pravovremenu i ispravnu, jer su emocije bitnije od racionalnosti, a autoritet klimavih i nelegitimnih institucija od naučnih podataka. Da li smo, napokon, svi izgubili razum?

Autor je filozof i politikolog, alumnus Univerziteta u Oksfordu i izabrani član Kraljevskog instituta u Londonu