Sve, sve, samo ne srpsko

Piše: Emilo Labudović

U Pljevljima će se večeras održati svečana akademija u znak obilježavanja dana Prvog srpskog ustanka i usvajanja prvog srpskog ustava. Sama po sebi, vijest nije od onih koja bi trebalo da izazove toliki politički zemljotres da zasjeni sva ostala zbivanja kojima smo zaokupljeni ovih dana, od tunela pa sve do međusobnog tužakanja ovdašnjih ministara i „bezbjednjaka“. Ali, ne lezi, vraže. Kod nas ništa, a to pogotovo, ne može „bez gusala“.Jer, kažu domaći politički seizmolozi, nezamislivo je da se u jednoj slavi praznik druge države, i to je više od razloga za uzbunu na svim nivoima. A da stvar bude alarmantnija, iza proslave, kao organizator, stoji prvi čovjek grada, Dario Vraneš. Sve u svemu, nezavisnoj, demokratskoj, proevropskoj itd. Crnoj Gori Srbi, i to njeni, opet namiču omču na vrat. Nedopustivo!

Orkestrirani vapaj nad novim nasrtajem na crnogorsku samobitnost do te mjere je uzburkao javnost da je dospio na novinske naslovnice i udarne termine domobraniteljskih medija. „Vijesti“ prije svih.

Istovremeno, koalicioni partneri sa kojima narečeni Vraneš dijeli vlast u Pljevljima, zaprijetili su raskidom partnerstva. URA glasnije od svih. A tek onaj, na prvi pogled uglađeni i blazirani, Maraš Dukaj, ministar javne uprave, čija se „kokot“ frizura od bijesa izdigla bar za tri prsta. Vranješevo objašnjenje da je Sretenje mnogo više od državnog praznika Srbije, da je to datum za svesrpski ponos i da ne vrijeđa ničija nacionalna osjećanja, „ne pije vodu“ jer je to „praznik druge države“ i tačka. I ne samo i ne bilo koje „druge države“, već prokazane i dokazane neprijateljske. Ima li onda većeg razloga za bunt i paniku?

Sve prethodno rečeno može da se tumači ovako ili onako, da se napada ili da se brani, ali svi odreda zaboravljaju da proslava „tuđih“ praznika u Crnoj Gori ne počinje pljevaljskom sretenjskom akademijom. I znam da to u „Vijestima“ i te kako dobro znaju. Još bolje to znaju u URI, a onaj Dukaj bi na tome mogao da doktorira. Ali, svi zavjerenički ćute o činjenici da se već godinama u Crnoj Gori, na sva zvona, uz talambase i tancovanje, slavi Dan zastave, nacionalni praznik Republike Albanije. I… nikom ništa.

Ništa, jer Albanija nije Srbija i ona je, za razliku od Srbije, prijateljska zemlja.

Je li se moglo bez sretenjske akademije u Pljevljima – moglo se. Da li se njome bilo kome i bilo čemu u Crnoj Gori prijeti – ne prijeti. Da li je njeno organizovanje uvreda za bilo koji drugi narod – nije. Pa šta je, dođavola, onda? Ništa, već uhodana matrica dijela političke scene Crne Gore o „malignom uticaju Moskve i Beograda“ na naše unutrašnje prilike. Matrica po kojoj Crnom Gorom sve druge zastave mogu slobodno da vijore, osim trobojke.

Sve može, i neka može, i treba da može, samo pod uslovom da nije srpsko. E, to ne može! Jer, sve dok u Crnoj Gori postoji i jedan, a hvala Bogu – ima nas, svaki Srbin ima neotuđivo pravo da se, kao i svi drugi, raduje, da slavi i svojim doživljava svaki datum iz bogate istorije svoga naroda.

A Pljevlja će i poslije Sretenja ostati ista i tamo gdje su bila. Zagađena i zagušena onim prokletim i otrovnim česticama, tako da im ovo političko zagađenje ni najmanje neće pročistiti „krvnu sliku“. Pa makar se „Vijesti“, URA, Dukaj i svi ostali domobranitelji poboli na trepavice.