Sve tajne Gazimestana 89: Slobo pošao ljut na skup, Mila i Momira prebacili helikopterom, Senta držao ruku na pištolju

Piše: Veljko Miladinović

O Miloševićevom usponu na Gazimestanu pred milion Srba sve je već poznato. Niko se, međutim, nije zapitao kako se milion i po ljudi skupilo na jednom mjestu bez ijednog većeg incidenta i kako je iza kulisa izgledala organoizacija tako velikog skupa. 

Te noći narod na Kosovu nije spavao. Dan uoči Vidovdana 1989. kolone ljudi su se zaputile na Gazimestan da odaju počast srpskim kosovskim junacima, u iščekivanju sutrašnjeg dana, kada će se na Kosovo Polje helikopterom spustiti Slobodan Milošević i ustoličiti sebe kao modernog vožda Srbije.

Bio je to Vidovdan njegove najveće moći, dan kada je Srbima obećao Kosovo, državu, dostojanstvo… Deset godina kasnije, srpska vojska povukla se sa Kosova. Dvanaest godina kasnije, baš na Vidovdan, Milošević je opet ulazio u helikopter. Ovog puta zauvijek je napuštao Srbiju…

Pred Haškim tribunalom više puta se puštao njegov „gazimestanski govor“, koji su istražitelji označavali kao početnu tačku razbijanja Jugoslavije i buđenja nacionalizma na ovim prostorima.

Niko se, međutim, u protekle dvije decenije nije zapitao kako se milion i po ljudi skupilo na jednom mjestu bez ijednog većeg incidenta, kako su lokalni Albanci posmatrali višemjesečnu pripremu proslave najvećeg srpskog praznika i koje su sve prepreke organizatori morali da preskoče kako bi zadovoljili vlasti u Beogradu.

Veče pred Vidovdan, kolone vozila neočekivano su pravile zastoj u saobraćaju između Gračanice i Gazimestana, a saobraćajna policija, očekujući veće nalete tek ujutro, spavala je u osnovnoj školi u Vučitrnu. Kosovo Polje je te večeri zadesila provala oblaka.

„To je nešto najgore što može da se dogodi u organizaciji ovako velikog događaja, ali na velikim događajima treba predvidjeti sve najgore što može da se dogodi“, svjedočio je svojevremeno Nenad Brkić, u to vrijeme glavni operativac u pripremi proslave, a potonji direktor „Zvezdara teatra“.

„Bio sam organizator poslednjih deset sletova, radio na organizaciji Univerzijade u Zagrebu, a sticajem okolnosti učestvovao sam i u organizaciji velikog mitinga na Ušću 1988. Kako je miting na Ušću organizaciono bio poprilično uspješan, pozvan sam da pred organizacionim odborom proslave povodom bitke na Kosovu predložim svoju ideju kako bi to trebalo da izgleda. Koliko se sjećam, pozvali su i ljude iz Centra „Sava“. Obišao sam teren na Kosovu, napisao sam plan i odlučili su se za moj predlog. Okupio sam ekipu profesionalaca sa kojom mogu da uradim tako veliki posao. Trebalo je obezbijediti prilazne puteve, parkinge, vodovod, struju, jedan veliki sistem koji treba da omogući da milion ljudi uđe i izađe u relativno kratkom vremenu. Pripreme su trajale ukupno šest mjeseci“, prisećao se Nenad Brkić.

Organizacioni tim, na čelu sa tadašnjim predsjednikom vlade Desimirom Jeftićem, nije odredio poseban budžet za organizaciju mitinga, ali su organizatorima bili dostupni svi državni resursi, od vojske i policije, do državnih preduzeća i komunalnih službi.

„Te 1989. godine na Kosovu nije bilo redovno stanje. Ali, koliko mi se činilo, kao da su se u tom periodu odnosi vlasti i kosovskih Albanaca malo popravili. Opština Priština je i neposredno bila uključena u organizaciju. Imao sam redovne sastanke sa predsjednikom opštine Priština Sadrijem Godancijem, koji je bio šef njihovog malog štaba. Oni jesu formalno sve odrađivali, ali su pravili dosta problema. Kada god su mogli, komplikovali su nam posao, i to u sitnicama koje ne bismo mogli da ocijenimo kao sabotažu“, svjedočio je Nenad Brkić.

Albanci u policiji

Gazimestan su tada obezbjeđivali lokalni policajci, uglavnom Albanci, koji su koristili svaku priliku da „zategnu stvar“, tako što ne bi puštali ljude da uđu.

Slobodan Vujović, kulturni radnik i jedan od ljudi koji se nalazio u vrhu organizacije, pričao je da je ideja bila da se izgradi infrastruktura na Kosovu Polju, koja bi i posle mitinga ostala okolnim selima. Tako su građeni putevi koji bi povezali Gračanicu sa Lipljanom, Obilićem i ostalim selima u kojima je u to vrijeme još bilo Srba. Gračanica je prvi put dobila osvjetljenje, a napravljene su i trafo-stanice na Gazimestanu i u Gračanici koje se i danas koriste.

Sa „Elektrodistribucijom Beograd“ napravljena je strategija kako bi se obezbijedila struja za vrijeme manifestacije.

Napajanje je vršeno iz tri pravca, a glavno je bilo iz elektrane „Obilić“. Nekoliko dana prije proslave, iz Beograda je otišla ekipa koja je „uz adekvatno obezbjeđenje“ preuzela termoelektranu „Obilić“ kako bi spriječila bilo kakvu diverziju.

Angažovani su PKB i BIM „Slavija“ kako bi se obezbijedilo dovoljno hrane za milion ljudi. A u valjevskom zatvoru pravljeni su mobilni klozeti.

Kako je pričao Nenad Brkić, jedan Albanac je bio direktor prištinske gradske čistoće, koja je imala zaduženje da prazni pokretne toalete.

„Čuda je radio da bi se kroz gužvu probio do toaleta. Imali smo problem sa jednim klozetom koji se prepunio, a bio je u gužvi ispred spomenika. Ne znam kako, ali je stigao sa svojim cisternama i spriječio da fekalije počnu da cure. A mogao je jednostavno da kaže predsjedniku opštine da ne može ništa da učini, ovaj bi to jedva dočekao. Bilo je i takvih slučajeva“.

Treznilište za 400 ljudi

Iza bine sa koje je govorio Milošević bio je podignut „grad šatora“. Na ogromnom prostoru smještena je bolnica u kojoj su se mogle obavljati i manje operacije, a postojalo je i treznilište za 400 ljudi. Kroz to treznilište prošlo je oko 700 ljudi. U masi je bilo raspoređeno oko osam hiljada pripadnika Crvenog krsta čiji je zadatak bio da alkoholisane ljude i onima kojima bude loše sprovede do službene zone, gdje je bilo 500 ljekara. Improvizovani su čak i fri-šop i pres-centar, u kom „nije bilo interneta kao danas“, ali je imao faksove i teleprintere.

Dio ispred bine bio je predviđen za specijalne goste, članove predsjedništva SFRJ, diplomatski kor, srpsko rukovodstvo. Bilo je mjesta da sjedne oko hiljadu ljudi. Taj dio, koji bi se danas nazvao VIP sektorom, ogradama je bio udaljen od mase oko 20 metara. U taj dio moglo je da se uđe samo sa specijalnom propusnicom.

Borisav Jović je o velikom mitingu je svjedočio:

„Tada sam bio potpredsjednik Predsedništva SFRJ i kada nas je republičko rukovodstvo Srbije pozvalo da prisustvujemo skupu na Kosovu Polju, malo je bilo snebivanja u federaciji. Neki su negodovali: ‘Kako to da mi kao država budemo gosti, a Srbija, republika, organizator’. Na kraju smo razjasnili da je to srpska proslava i važan datum u srpskoj istoriji. Uređeno je da Milošević nosi vijenac u sredini, Janez Drnovšek, kao predsjednik Predsedništva, desno, a načelnik Generalštaba Veljko Kadijević, lijevo. Iako su išli paralelno, vijenac Srbije ipak je bio u sredini.

Nisam bio upućen u samu organizaciju, jer je za to bila zadužena Republika Srbija. Na Gazimestan sam doletio helikopterom, upravo sa Drnovšekom i Kadijevićem, pola sata prije početka ceremonije. Odozgo sam vidio nepregledne kolone ljudi, koje su pristizale iz svih pravaca. Kada smo sletjeli, zadržali smo se kratko u šatoru, malo se osvježili, otišli na polaganje vijenaca, a zatim i na koncert hora kojim je dirigovala Darinka Matić-Marović.

Za vrijeme proslave sjedio sam u prvom redu. Miloševićev govor bio je sasvim primjeren. Nije tačno da je želio rat i ta rečenica o kojoj se govori nema nikakve veze sa onim što se kasnije dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije. To je namjerno i savim pogrešno vezivanje te dvije situacije. Naravno da se on nije pokajao što je izgovorio tako nešto, jer za to nije bilo razloga.

Svi sem Cimermana i Šuvara

Od svih državnih zvaničnika i stranih diplomata u SFRJ, na Gazimestanu se nisu pojavili jedino američki ambasador Voren Cimerman i predsjednik Predsedništva Saveza komunista Jugoslavije Stipe Šuvar. Miloševićevom govoru prisustvovalo je kompletno Predsjedništvo tadašnje SFRJ, a Janez Drnovšek je u ime SFRJ položio cvijeće na spomenik.

Cijev pukla zbog JNA

Vidovdansko jutro počelo je incidentom koji je zaprijetio da uporopasti cio događaj.

„Pukla je vodovodna cijev iz koje je šikljao gejzir od 20 metara. Nije nam bilo jasno kako je mogla da pukne i svi su sumnjali da je u pitanju diverzija, pošto se to dogodilo na samo 50 metara od glavnog štaba. Zvali smo tehničare iz Prištine i ispostavilo se da je zbog kiše koja je padala noć prije Vidovdana zemlja „legla“, a cijevi su bile plitko. Na mjestu na kom je pukla cijev, veče prije toga smo se pozdravljali sa inženjerijskom jedinicom JNA, koja je gradila puteve. Ispostavilo se da je cijev pukla pošto su na takvom zemljištu prošle njihove teške mašine. Srećom, bilo je dovljno vode u cisternama“, prisjećao se Vujović.

Mira i Sloba se svađali cijelu noć

Jedan od porodičnih prijatelja porodice Milošević iz tog vremena, autoru ovog teksta, ispričao je kakva je atmosfera vladala u njihovoj kući noć uoči odlaska na Gazimestan.

Marija i Marko pričali su da su se roditelji svađali cijelu noć i da je „mama lomila sve po kući“.

Mira je bila ljuta na Slobu zbog Gazimestana i optuživala ga da se prodao nacionalistima. Sloba je nervozan otišao od kuće, nije spavao cijelu noć, kaže ova verzija priče.

A gdje je Momir?

Helikopter je uzlijetao „svakih pet minuta“ i gosti su svečano dočekivani i sprovođeni u štab. Dok se gužva zahuktavala, organizatorima je javljeno da je crnogorska delegacija zaglavljena kod Peći i da ne može da stigne. Podignut je policijski helikopter koji ih je prebacio do Gazimestana, pa su Milo Đukanović i Momir Bulatović jedva stigli na proslavu. U cijeloj toj gužvi dogodilo se da je protokol zaboravio da dočeka Momira Bulatovića.

„U jednom trenutku neko je primijetio da ga nema. Okrenuli su se i vidjeli ga kako sam ulazi u šator“, sjećao se Nenad Brkić.

A gdje je vino?

Prepričavala se i anegdota po kojoj patrijarh German nije imao vino za obred.

Država nije mnogo učestvovala u pripremi programa u Gračanici. Bilo je predviđeno da „državni dio“ proslave traje do tri sata, a da odmah nakon što Milošević završi govor počne „crkveni dio“, odnosno osveštanje spomenika.

Televizijski prenos je završen i nije sačekao osveštavanje spomenika. Obezbjeđenje se okrenulo prema državnim zvaničnicima, a i narod je krenuo prema spomeniku. Tada smo se mi samoorganizovali, uz pomoć ljudi iz tehnike i uz dio policije, nekako smo uspjeli da zadržimo masu i omogućimo da patrijarh dovrši osvještavanje. Međutim, obred je trebalo da počne, a niko od sveštenika nije imao vino. Onda smo preko motorole zvali da se iz fri-šopa pošalje vino, koje je do spomenika išlo od ruke do ruke… – sjvedočili su organizatori.

Milorad Vučelić, nekadašnji prvi čovjek RTS-a i bliski saradnik Slobodana Miloševića povodom 20. godišnjice skupa na Gazimestanu prisjećao se:

„U to vrijeme bio sam novinar NIN-a i na Gazimestan sam krenuo po zadatku, jer sam te nedjelje pisao tekst o tom velikom događaju. Krenuo sam dan ranije i noć uoči Vidovdana proveo sam u Gračanici. Tamo je bilo prepuno, upalili smo svijeće, a zatim sam sa nekoliko prijatelja otišao u hotel „Grand“ na spavanje. Sjećam se da me je u svitanje probudila pjesma sa ulice: ‘Evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim'“.

Senta je držao ruku na obaraču

Čini mi se da su svi Srbi koji su tada živjeli na Kosovu bili u tom trenutku na Gazimestanu, pričao je Vučelić.

Veličanstvena atmosfera svoj vrhunac je doživjela Miloševićevim izlaskom za govornicu. Održao je sjajan govor, bila je to kruna njegove moći i ljubavi koju je narod pokazivao prema njemu. A posle su iz konteksta izvukli taj dio u kome je govorio o oružanoj borbi. Naravno da je legitimno kazati da će država upotrijebiti sva raspoloživa sredstva. Nikakva mržnja se nije mogla osjetiti toga dana, bila je to svetkovina u pravom smislu te riječi. O pripremama i obezbjeđenju skupa slušao sam posle nekoliko godina. Obezbjeđenjem u operativnom smislu rukovodio je Jovica Stanišić. Pripreme jesu bile zamašne, ali manje primijetne nego danas, kada govori bilo koji rukovodilac. Senta jeste držao ruku na pištolju, ali Milošević je na Gazimestanu imao manje obezbjeđenja nego što to ima bilo koji sadašnji političar kada ide na prijem u stranu ambasadu.

Simboli Vidovdana i Kosova njemu su puno značili. On nije bio bukački Srbin, već je bio Srbin sa ozbiljnom sviješću o narodnim interesima. Nije slučajno ni to što je odveden u Hag baš na Vidovdan, jer oni koji su to učinili namjerno biraju takve datume.