Svemirim te amandmanom

Pisma sa sela kojeg više nema:

Piše: Emilo Labudović

Skupština Crne Gore još jednom je učinila ono što nije morala i na šta je, do nje same, niko nije mogao natjerati. Još jednom je klekla pred domaćim izvršiocima stranih naloga i još jednom neupitni zločin u Srebrenici izdigla na toliko izvikani i ništa manje sumnjiv nivo genocida.

Kažem, još jednom, jer je u jednom od prethodnih saziva već prihvatila rezoluciju evropskog parlamenta na istu temu. Ervin Ibrahimović, glasnogovornik grupacije koja ima zadatak da skupštinsku vladajuću većinu drži u stanju permanentne napetosti i na ivici razlaza, nakon decenije ćutanja u Milovom udobnom i vrlo lukrativnom krilu, naprasno se „prisjetio“ stradanja „svog“ naroda i u cipele kojima nova vlast još uvijek kleca ubacio piljak koji treba da napravi krvavi žulj.

Ali, lakmus – papir koji je on ubacio u skupštinsku političku mješavinu ne samo da je jasno razdvojio bazu od kiseline već je hirurški precizno pokazao gdje je ko i za šta je ko. Usvijena rezolucija, jasna i daltonistima vidljiva podjela na crvene i zlene „dugmiće“ konačno je raotkrila glavnu političku maskaradu u crnogorskom parlamentu – žute „dugmiće“!

Intervencija Demokrata na srebreničku rezoluciju famoznim „anandmanom 5″, čime se, navodno, sa svih naroda bivše SFRJ, pa time i srpskog, skida anatema „genocidnog naroda“ pokazala se kao jeftin demagoški trik kojim je trebalo da se opravda njihova ljudska i političa dvoličnost. Biti „za“, ali tako da to i oni koji su „protiv“ ne dožive kao negativan odnos.

Nešto poput parafraze nekad kultne zagrebačke pozorišne predstave „Gledaj tako da ostanem nevina“! Nevinost političkog mešetarenja Demokrata i njihove „korisne nejasnoće“, razapetost između obećanja svojim mentorima da će glasati za rezoluciju, s jedne, i straha od odmazde onog dijela njihovih podržavalaca koji još drže do istine, patriotizma i jasnih političkih stavova, sa druge strane, nije uspio da „amandanom 5″ kamuflira ni njihov čuveni demagog, Momo Koprivica. Onaj Momo za koga se još uvijek dejstvujući premijer onomad vajkao što ga ne odabra mjesto Leposavića.

Demagoška floskula kojom je još jedan prst u oko srpskom narodu trebalo da bude umotan u vatu, da su za zločine odgovorni pojedinci i da ni jedan, pa ni srpski, narod nije genocidan, podvala je dostojna onih čuvenih pravnih formulacija iz Rambujea. Ili, kako bi Srbi, srpski, rekli: nije g*vno nego se pas posrao“, da mi oproste jezički čistunci. Činjenica je, zapisana na prvim stranicama udžbenika Krivičnog prava, da je zločin akt pojedinca ili organizivane grupe i da se ne može pripisati najširem kolektivitetu.

Ali, kad se može, sve se hoće, kako glasi jedan noviji reklamni slogan, pa su kreatori pravne patforme na kojoj su sazdane skoro sve osuđujuće haške presude srpskim političarima i generalima, izmislili i primijenili princip takozvanđe „komandne odgovornosti“ kao pravni osnov za utvrđivanje krivice. Tim principom uspostavljena je direktna veza između zločinca kao pojedinca i cjelokupne komandne i političke strukture, sve do njihovog vrha.
Ali, ako se zločin, ma kojih razmjera bio, još uvijek pravno i krivično veže za pojedinca ili grupu, sa genocidom je nešto sasvim drugo.

Jer, ako je genocid definisan kao „namjerni pokušaj djelimičnog ili potpunog uništenja jednog naroda“ onda se njegovo izvršenje nikako ne može svesti na pojedinačan ili zločin uže grupe. Jedan narod, ili njegov veći dio, može da pokuša ili uništi samo drugi narod, i tačka. Anerikanci Idijance, Amerikanci Crnce, Anerikanci Japance, Amerikanci Vijetkongovce, Njemci Jevreje, Srbe i Cigane, Turci Jermene…, itd. Kod zločina genocida, upravo zbog njegove obimnosti, zbog dužine vremena u kojem se vrši, broja egzekutora koji ga vrše, sveukupne logistike koja ga prati, ni jedan narod, niti država u kojoj je organizovan, ne mogu biti amnestirani od odgovornosti. Zna to i demagog nad demagozima, Momo Koprivica.

Ako je u Srebrebici bio zločin, moguće je da ga je planirala, organizovala i sprovela „zločinačka grupa“ oko Ratka Mladića. Ali, ako je u Srebrenici izvršen genocid, a to je kao aksiom ostalo zapisano u rezoluciji, onda je odgovornost kudikamo šira i kao mračna sjenka se nadvija nad vaskoliki srpski rod. Amandman br. 5 velikog „stručnjaka“ za pravo, Moma Koprivice, je samo placebo efekat sa ciljem da olakša gutanje gorke srebreničke pilule.

Ali, vrhunac dvoličnosi Demokrate sa „našim Aleksom“ demonstrirale su koji minut kasnije, „požutjevši“ u trenutku kada se odlučivalo o smjeni ministra Leposavića. Jer, ako su otvoreno glasali za rezoluciju u kojoj se srebrenički zločin kvalifikuje kao genicid, onda je bilo sasvim prirodno, očekivano, ako ne ljudski a ono politički korektno, glasati za smjenu onoga koji je taj stav osporio. Pokušaj skrivanja iza „žutih“ dugmića bio je vrhunac demagogije i odsustva političkog morala, rijetko viđen u Skupštini Crne Gore. Ispostavilo se da je etablirani Pura mala maca za „našeg Aleksu“ i njegovu „družinu pet petlića“!

Promoteri „pobjeda a ne podjela“, bez imalo skrupula i politički vrlo sebično, do balčaka su zarili nož podjele u tkivo pobjedničke koalicije. Da su u tom trenutku „pozelenjeli“ (a i slijepac vidi da su pod kožom zeleniji i od Liberala) bilo bi poštenije, bilo bi korektnije i, ako u politici ima i mrvice ljudskosti – ljudskije. Podvučene žutim, Demokrate su demonstrirale političku sebičnost na kakvoj bi im i Milo mogao pozavidjeti.

Neće me ni malo iznenaditi da će upravo iz tih uskih i sebičnih razloga, održavati na aparatima mrtvaca zvanog kabinet Zdravka Krivokapića sve do momenta dok ne procijene da su im akcije na političkoj berzi toliko skočile da mogu na nove izbore. Ali, srpski narod, kičma i esencija snage koja je pokrenula zamajac promjena u Crnoj Gori, sopstvenim očima je vidio šta se dešacalo, ko je za šta i za koga.

Pa sad, na njemu je da odluči vjeruje li više svojim očima i sopstvenoj pameti ili će ih sveznajući Momo Koprivica opet svemiriti nekim novim „amandmanom broj 5″!

Do nove rezolucije ili nekog drugog Leposavića, živjele pobjede koje su podjele, dublje od kanjona Komarnice!!!

Pročitajte JOŠ:

(ŠOKANTNO) Najnovija skupštinska većina zabranila slobodu mišljenja i govora