Svemirim te mirom

Piše: Emilo Labudović

I najžešći i nakrvaviji ljudski obračuni, ratovi, okupacije, pobjede i porazi, prije ili kasnije, završavali su se privremenim ili nešto trajnijim primirjem. Mira, onog pravog, u istoriji ljudskog roda teško da je bilo. Na današnji dan okončana je prva sveopšta svjetska klanica. Pobjednici kažu: porazom, pobijeđeni: primirjem. Kako god, ovaj dan pripada primirju, onom trenu kad prilike i ljudski razum pobijede ostrašćenu megalomaniju i zvijer u ljudskoj duši.

Srbi su narod koji, kao malo koji drugi u svijetu, imaju privilegiju da se ovog datuma sjećaju kao dana trijumfa. Trijumfa koji su platili užasnom žrtom, smrću gotovo trećine svog odraslog stanovništva. I ne samo ovaj dan, jer mnogo je dana (a još više rana) u istoriji srpskog roda kada se on, tragom predačke tradicije, časti i ponosa, svrstavao među pobjednike i iz ratova izlazio krvave dolame ali čistog obraza.

Dan primirja ili dan pobjede – svejedno, samo je još jedna od onih grkih prilika kada se Srbi, dok se još viju pobjednički barjaci, prisećaju da su sve svoje veličanstvene ratne pobjede izgubili u miru. I da su svi njihovi saveznici i saborci (uključujući i Crnogorce, a liše Rusa) ubrzo prelazili liniju fronta, nalazeći se među najljućim neprijateljima i okupatorima. Ali, to je već neka druga priča.

Veliki Jovan Cvijić je jednom rekao da nam niko nije kriv što smo gradili kuću „nasred puta“! I sve dok nam kućni prag bude tu gdje jeste, a on se ne može zavrgnuti o rame pa s njim u bijeli svijet, imaćemo „braće“ i „razbraće“ od svake vrste i soja. I dok je nas, biće i njih, ali neka o tome oni razbijaju glavu jer ima ona Mažuranićeva (ili Njegoševa) „boj se onog tko je viko bez golema mrijet jada“! Ali, ima jad koji je naš i samo naš, a sastoji se u tome što smo mi Srbi sami sebi najveći dušmani. I što smo više iskopali bratskih očiju i grobova nego malo koji dušmanin sa kojim smo se gledali preko nišana (liše Turaka, jer je njihovih pet vjekova „viša matematika“). Ta bratoubilačka mrzija, ti nikad nepodmireni dugovi, vječita bratska pizma i razbratništvo, teško da će ikada steći primirje, a kamoli trajni mir. Dovoljno se samo osvrnuti oko sebe i oslušnuti pa se uvjeriti u to da i danas bunaru naše bratske mržnje nema dna.

Ali, kako bi to reklo „Bijelo dugme“: „Takvi smo mi Srbi, zato nas i svrbi“!!! Ipak, srećan praznik pobjede i mira, makar dovijeka bili na gubitku!