Sveti Sava se uvijek proslavljao u Crnoj Gori, jer je ona njegova očevina

Piše: Goran Kiković

U Crnoj Gori se danas u školama ne slavi školska slava – Sveti Sava. Zašto je sveti Sava zasmetao tvorcima novokomponovanog obrazovnog sistema u Crnoj Gori?

Nažalost, u Crnoj Gori Sveti Sava je, pored niza drugih srpskih pisaca izbačen iz nastavnog programa. Njegovo mjesto u udžbenicima, zauzeli su neki nepoznati književni stvaraoci za koje malo ko zna da su uopšte pisci. Očigledno da je neko preko njih htio da uputi poruku da u Crnoj Gori nema mjesta utemeljivaču srpske duhovnosti i srpske crkve – u krajnjem da nema mjesta ni Srpskoj pravoslavnoj crkvi.Sveti Sava je utemeljio i pjesništvo i besjedništvo, zato je on naš sveti otac naš prvi prosvetitelj i naš ujedinitelj.

Vođene iracionalnom težnjom da se u svemu dopadnu zapadnim centrima moći, crnogorske vlasti istrajavaju na projektu stvaranja novog čovjeka u Crnoj Gori. Taj projekat prije svega podrazumijeva proces agresivne dukljanizacije crnogorskog društva, a kao jedna od ličnosti koja naročito nervira ideologe evroatlantske dukljanske Crne Gore, nažalost je i prvi srpski arhiepiskop Sveti Sava — ličnost od neprocjenjivog značaja i ugaoni kamen kako Srbije tako i Crne Gore.

Koliko je srpski svetitelj trn u oku takozvanim Dukljanima dovoljno govori i detalj da je u kalendaru NVO „Crnogorske pravoslavne crkve“ pod datumom 27. januar Sveti Sava izostavljen, dok se Nemanjići na svakom mogućem koraku proganjaju pokušavaju proglasiti za „okupatore“.

Sveti Sava je duboko ukorijenjen u Crnoj Gori, njegov otac Stefan Nemanja je rođen u Ribnici kod današnje Podgorice. Dukljani žele da promijene crnogorski identitet i da stvore kako su istakli prije desetak godina novog Crnogorca koji nema nikakve veze sa Srbinom. Najveći dukljanski neprijatelji su upravo oni srpski velikani koji su sa ovih prostora, a to su: Nemanja, Sveti Sava, Sveti Petar Cetinjski, Njegoš, knjaz Danilo, kralj Nikola,  Vuk Karadžić, vojvoda Petar Bojović…“

Nesrećni Dukljani kojima smeta Sveti Sava, pa ga ne proslavljaju, iako je Sveti Sava proslavljan na Cetinju u vrijeme vladavine Petrovića.

Kada je riječ o tradiciji i proslavljanju kulta svetosavlja u Crnoj Gori, ona je uvedena „odlukom knjaza Danila iz 1856. godine i tada je praznik Svetog Save u Crnoj Gori ozvaničen kao školska slava i od tada se Sveti Sava u školama punih 90 narednih godina proslavljao u kontinuitetu sve do 1946. godine, kada je odlukom “narodnih komunističkih vlasti“ prestalo održavanje svetosavskih proslava u školama u Crnoj Gori“. Sveti Sava se proslavljao i u staroj Crnoj Gori, što, upućuje da je „Pravoslavna crkva u njoj srpska, odnosno da ju je i samostalna crnogorska država smatrala organskim dijelom Srpske crkve, bez obzira na njenu prinudnu jurisdikcionu razjedinjenost“.

Zato žele da ga zabrane, ali očigledno da su se prevarili da mogu silom da ga potru iz našeg pamćenja, jer kako reče umni Vasojević Vuk Karadžić “Narodu se na silu može uzeti sve, ali mu se na silu ništa ne može dati.“

Kako istoričari i hroničari pišu: “Sveti Sava je nastavio ono što je počeo njegov otac Nemanja, da sabere srpski narod u jednu državu, a da tom državom rukovodi božija mudrost. Episkopije koje je postavio u Stonu, u zahumskoj oblasti, na Prevlaci, u zetskoj oblasti, ovdje u Budimlji, u raškoj oblasti, u Žiči u oblasti Morave, u Prizrenu, na jugu svoje očevine, u Hvosnu govore vidno kakvom je duhovnom žeđu gorio da sabere srpski narod u jednoj državi, u jednom jeziku i u jednoj crkvi. Sve što je dograđeno poslije svetog Save opet se oslanjalo na njegovu nauku i podvig i njegovu ljubav prema rodu. O tome govori i Mileševa na Hercegovini, i Gračanica na Kosovu, i Pećka patrijaršija i Dečani u Metohiji, ali isto tako u novom vremenu mnoge crkve od Amerike do Australije, pa do onog hrama na Vračaru, koji je slika plamena, kojem su planule njegove svete mošti, da ga bolje vide Srbi i sjeverno i južno od Save i Dunava. Tim sopstvenim plamenom Sveti Sava se sjedinio, stvarno i za sva vremena, sa svim Srbima koji su razumjeli Hristovu nauku, kao nebeski plamen na zemlji“.

Ima danas onih koji hoće da potru Savino ime u Crnoj Gori. Oni su vjerovatno zaboravili da je djelo Svetog Save toliko grandiozno da mu je teško naći primjer poređenja, ne samo u našem, nego i u drugim narodima. Sveti Sava je bio visoko cijenjen i uvažavan još za vrijeme svog ovozemaljskog života. Dimitrije Obolenski kaže da je Sveti Sava bio najveća ličnost 13.vijeka, a dr Žarko Vidović, da je u tadašnjoj Evropi Sveti Sava smatran za najmudrijeg čovjeka. Sve to posvjedočava da nije lako govoriti o Svetom Savi. Ja bih bio slobodan, da posle svega napisanog o našem duhovnom vođi, Svetog Savu nazovem najvećim srpskim ujediniteljem. Pri tom ne mislim da je on ujedinio naše teritorije i zemlje, mada je i to radio, kao što su to činili i mnogi drugi srpski vladari, nego je Sveti Sava suštinski i bezuslovno ujedinio pravoslavnu vjeru i srpski narod.

Plod te veličanstvene sinteze između hrišćanske vjere i srpskog naroda je svetosavlje, odnosno srpsko pravoslavlje, koje je i našem narodu i čitavom svijetu dalo najdargocjenije plodove kad su u pitanju: crkvena arhitektura, ikonopisanje, duhovnost, kultura, umjetnost i etika. Svetosavlje je dalo novi duhovni identitet srpskom narodu.Srpski narod je stari narod, neuporedivo stariji nego što to tvrdi zvanična istorija, ali tek sa prosvetiteljskom misijom Svetog Save dolazi do konačnog duhovnog i karakterološkog oblikovanja Srba. Stoga je svetosavlje u stvari preobraženje srpskog naroda, a ko to ne vidi teško će ikada išta vidjeti.

Treba podsjećati i ovdje danas da se Sveti Sava slavio u našem narodu u školama na ovim “prostorima na svetim vodama Lima“ i “u tursko vrijeme“, što govore i dokumenta koja su objavljena u jedinim srpskim novinama u Turskoj – „Carigradskom glasniku“.

U „Carigradskom glasniku“ br.16 iz 1904.godine Ivan A. Čukić, učitelj iz Donje Ržanice, objavio je članak u kome govori o Donjoržaničkoj školi. On, pored ostalog, kaže:

„Evo već peta godina od kako je u ovom selu otvorena srpska škola i od kako u njoj mnogi srpčići slave prvog srpskog prosvetitelja Sv. Savu. (…) Miralaj Hamdi beg ispratio je prošle godine dva majstora koji su ovu školsku zgradu iz osnova popravili. Neka mu je velika hvala, a takođe i Zejnel begu koji priloži 275 groša preko svoga opunomoćenika Asan efendije na ime pomoći siromašnim đacima svojih čifčija…Pošto u selu nema crkve to se narod na Svetog Savu ujutru rano, iskupio u školi gdje održasmo jutrenje. Obred su obavili pop Maksim Popović i pop Novo Nedić…“. Dalje se u članku kaže: „Pred mnogobrojnim narodom iz 6 sela govorili su i to g. Miraš o čuvanju zdravlja, a potpisati „Šta je temelj narodnosti“… Za sve uredno veselje neka je hvala g. Mirašu, mjesnom nadzorniku Savi Čukiću, a osobiti muhtarima: Simonu Čukiću, Miliću Akoviću i Novu Tomoviću…“

Evo još jedne reportaže u „Glasu Crnogorca“ od 12.februara 1905. godine, u broju šestom, na strani trećoj, u kojoj se opisuje proslava Savin-dana u Beranama, koje su tada još bile pod turskom vlašću, u kojoj stoji: „Svetosavska proslava u Beranama – Izvještač M. N. piše: Hitam da izvijestim poštovane čitaoce „Glasa Crnogorca“ da smo mi Beranci ove godine, proslavili školsku slavu – Sv. Savu, svečanije no ikada. Ove retke, s radošću pišem, jer se ovakovom odzivu ovdašnjih građana, ima radovati svaki brat Srbin, i neću prećerati kad kažem, da Beranci u ovakvim i sličnim slučajevima, mogu poslužiti za ugled drugima, srazmjerno većim i bogatijim varošima u carevini.“

Pitamo se još jednom zašto je onda  Sveti Sava zasmetao tvorcima novokomponovanog obrazovnog sistema u Crnoj Gori, kad ni

Turcima nije? Kako su umni u našem narodu rekli :

Za Svetog Savu se vezuju riječi da smo mi Srbi Istok na Zapadu i Zapad na Istoku. I znajući za tu duhovnu raspolićenost ovog prostora, učinio je sve da nas veže za Carigrad, za istočno pravoslavlje.Kao da je i tada vidio da će se zapadno hrišćanstvo ohladiti i najčešće ostati priča bez života, a da će istok ostati ne samo riječ nego život i djelo. Zato je rekao i onu riječ o slobodi da se na zemlji nikome ne klanjamo samo nego samo nebeskom Jerusalimu. Kao da je i tada vidio koliko će ta riječ koštati srpski narod, ali je vidio i da je “Stradanje

krsta dobrodjetelj“, kako je to kasnije Njegoš zapisao.Zato ćemo proslavljati Svetog Savu, jer je on i nas Srbe proslavio.