Svi naši Vidovdani

Što Vidovdani brže dolaze sve smo na većim iglama: što može da nam se dogodi. Još?

Pirovom pobjedom pobijedismo na Kosovu 15/28. juna1389.

Ubismo okupatora u Sarajevu 1914.

Dočekasmo potpisivanje sporazuma u Versaju 1919. i kraj Prvog svjetskog rata.

Kralj Aleksandar Karađorđević, kako je znao, ustrojio nas je Vidovdanskim ustavom 1921.

Kazali smo istorijsko Ne! Rusima i odbacili Rezoluciju Informbiroa 1948.

Gledali smo Miloševića kako na Gazimestanu 1989, glasnogovori na 600-godišnjicu Kosovske bitke.

Gledali smo kako nove vlasti ne vide da baš na Vidovdan 2001. izručuju Slobodana Miloševića Haškom tribunalu.

Ravnodušni smo ostali kada je na isti dan Evropski savjet usvojio preporuku Evropske komisije da otvori tzv. pristupne pregovore sa Srbijom, 2013.

Vidovdan je rasksnica na koju smo navikli.

Jedna od 20 kovačevićevskih podjela Srba na Srbe dijeli one koji drže da je Kosovski mit kamen oko vrata, i one koji misle da je carstvo nebesko realna opcija. Gle, kako se danas jasno vide oprečne istine: Sloboda nikad nije data, uvijek se mora osvajati borbom. A mi, sa takvim vidovdanskim iskustvima, dopustili režimima da postanu kvislinški.

A zašto smo? Valjda zato što narod iz čista mira organizovan – ne postoji.

Svaki put kada nam je neko artikulisao najmanje zajedničke nacionalne i ekonomske želje, uvijek je iznad toga vođe, kao omča, visio obrnuti znak pitanja da li to što priča – priča iz svoje ili pak iz tuđe glave? Za Lazara iz 1389. se ne nagađa iz čije je glave pričao, za Tita iz 1948. se nagađa, a za Đinđića se na Vidovdan 2001. kada je izručio legitimno izabranog predsjednika Miloševića, ne nagađa.

Tamo neki ministar u tijelu koje sebe zove vladom MNE, poručio je da će „Crna Gora ostati posvećena jačanju saradnje sa saveznicima, kao dio porodice, država čiji se odnosi zasnivaju na povjerenju i uzajamnoj podršci“, i dodao „da se jedino zajedničkim naporima možemo izboriti sa bezbjednosnim izazovima, u cilju očuvanja mira i stabilnosti“. Kakav verbalni drek! Ko može da čita ove gluposti umotane u fraze, a da zbilja vjeruje u njih? Ko može da organski ne prezire ljude koje su stranci kupili u paketu sa vladama, sa zadatkom da nas, kao neorganizovane većine po državama, drže u pokornosti zarad pljačke?

I sad. Da li bih ustao da mičem režim? Mislim da više ne bih. Sistem bi preživio smjenu vlasti, i inaugurisao bi Murtu. Da li bih postao Obilićem zlu ne trebalo? Plašim se da bih. Što se plašim ako sam uvjereni Obilić? Jer ni Obiliću nije bilo svejedno.

Sreća pa je Vidovdan raskrsnica na koju smo navikli, kažem…

Jedan od izlazaka iz kože ne mora uvijek da bude smrt, tako karakteristična za Srpski sudnji dan, već to može da bude i umjetnost.

Ima umjetnika koji bi bili veliki i da su samo jednu pjesmu komponovali, jedan roman napisali, ili jednu sliku naslikali.

Kompozitor, tekstopisac, muzičar, aranžer, slikar, doktor međunarodnog prava – Milutin Popović Zahar, da je komponovao samo „Vidovdan“ zaslužio bi nacionalno priznanje, jer je na maestralan način iskazao emocije i duh svog naroda. Obavezno ukucati, a na Vidovdan pripuštati stalno: „Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo, / ko da mi otme iz moje duše Kosovo…“