Svi smo mi osuđeni i u tamnici. A sramno ćutimo

Piše: Teodosije

Ima li danas nekog u Crnoj Gori, a da se ne stidi? Da ne osjeća sram, iskrenu ljutnju prema sebi, koju ne može drukčije uobličiti nego baš tim osjećanjem teške, pasivne autodestrukcije.

Sva Crna Gore je pocrvenjela od stida i, kao u koroti, oplakuje iščezle vrline – istinu i povjerenje. Sve se zatamilo i jedino se kikot lažne radosti može čuti iz mračnog podzemlja vlastodržaca, ili pročitati u saopštenjima NATO-a. Jasno, ova presuda i jeste nastavak invazije, sramotna i zlonamjerna kao i „milostivi anđeo“.

I ona želi da sahrani načela slobode i jednakosti, vrline, istinitosti, kao i principe pravičnosti, na koje su u zemljama anglosaksonske pravde veoma ponosni. Ipak, ovdje ih prepuštaju samovolji diktatora, izrugivanju. Toliko su licemjerni da to pravno posrnuće nazivaju „velikim uspjehom pravne države i dokazom njene transparetnosti“.

E, zbog toga što se sve vidjelo i čulo mi se stidimo još više. Jer, ne postoji niko normalan ko neće upitati – Da li iko živi može povjerovati da je državni udar trebalo da se izvede puškama datim na revers iz MUP-a Crne Gore, koje su u kući inspektora fotografisane, i da one budu krunski dokaz zločinačkih namjera okrivljenih.

Zamislite, organizatori „državnog udara“ su planirali da „ubiju“ predsjednika Vlade puškama koje su im na revers ustupili upravo službenici policije. U stvari, oni im to nijesu ni predali, nego su imali namjeru da im predaju ako bi ovi došli u pomenutu kuću policijskog inspektora, da tu prespavaju!!!

Famozne puške kojima su osumnjičeni trebali da izvrše „teroristički“ akt niko nije vidio na sudu. A, sud tvrdi da sudi samo na osnovu činjenica iznijetih baš tu, u sudu. Navodno, puške su sve raskolopljene i bačene u jezero Gazivode. Valjda su tamo još uvijek, pa zašto onda tužilac nije tražio da se nađu. Gazivode nijesu Tihi okean, i sasvim sigurno bi se lako došlo do tih pušaka, naravno pod uslovom da su zaista tamo. Pa da je Gospodar zatražio, kosovske* vlasti bi dale sve od sebe da to oružje pronađu. Ali, naravno – zašto tražiti nešto čega nema.

Kako puške date na revers nijesu imali nikakvu drugu funkciju osim da posluže za fotografisanje, a one izmišljene sa Kosmeta niko nikad nije vidio – onda su one čista fikcija. Ne postoje. A, bez njih nema ni pokušaja terorizma, ni planiranog ubistva, niti svih tih krivično-pravnih škrabotina. Jer, nema djela bez sredstava, a krivica je stvarna tačno koliko i imaginarne puške iz dubina jezera Gazivode.

I zato se stidimo. Sram nas je što žele da nas ponize, a mi ćutimo. Sram nas je što se igraju našim razumom i sposobnošću zaključivanja. Kradu nam slobodu i nevine kažnjavaju, a krivi upravljaju zemljom i sude poštenim i normalnim. Stid nas je od suda koji se stidi samog sebe i skriva svoj pogled od drugih. Stidimo se zbog „tužioca Hrista, mesije“, i sotonskog prava i pravde. Stidimo se vremena u kojem se istina ponižava, a laž uzdiže i slavi.

Svega se stidimo, a naročito ove presude od juče, od njene zavisnosti ne od dokaza – već od volje onih „odozgo“. Zato Crnom Gorom danas gospodari tišina, kao odraz stida i sramote, jada do koga su nas doveli oni sa vrha. Čak ne ni oni, nego – On. Samo On. On je sve optužio, presudio i kaznio. Tako će biti sve dok je on na vlasti.

I zato se stidimo, jer ćutimo i čekamo dok druge sude, ne znajući da je to presuda i nama svima, presuda Crnoj Gori. Svi smo mi osuđeni i u tamnici, sve dok ne kažemo NE, toliko snažno da prinudimo svakog da nas čuje i uvaži. Jer, i mi smo ljudi.