Svi su naši, osim njega

Piše: Emilo Labudović

Srbija će sinoć, po ko zna koji put, dočekala i proslavila svoje zlatne, srebrne i bronzane heroje. I veličala njihove pobjede, njihove rekorde i njihova znamenja, veličala ih kao svoja. Jer mi Srbi imamo skoro patološku sklonost da svaki uspjeh, svaku pobjedu i medalju bilo kojeg Srbina i srpskog tima, koliko god one bile ili individualne ili timske, prisvojimo kao svoje trijumfe i trofeje. I tu nema ničeg lošeg. Ta identifikacija jača patriotsku svijest i dobrim dijelom služi kao zamjena i nadoknada za sve ono što je tuga, poraz, neuspjeh i bilo socijalno ili duhovno siromaštvo.

Tako je to sa pobjedama i medaljama. Sa porazima je već puno drugačije. Frustracija koja bi, po prethodnom objašnjenju, takođe trebalo da bude kolektivna, začas se identifikuje kao tuđi, lični, neuspjeh i, kao takav, predmet je omalovažavanja i, nerijetko, pogrda i psovki. A osim toga, mora se reći i da je čuvni „balkon“ u izvjesnom smislu razmazio naciju koja više ispod „zlatne“ ne priznaje i ne prihvata ništa manje. To što se i drugi spremaju, ulažu u sport i takmiče, to što smo brojčanošću i organizovanošću u sferi sporta daleko iza mnogih, nije nikakvo opravdanje. Pa čak ni ono čuveno olimpijsko geslo po kome je „važno učestvovati“!
Ali, ovih, i ne samo ovih, dana slavlja, ima u Srbiji čovjek koji, doduše, nije sportista, mada studira u toj branši, i koji je prosto rezervisan za nosioca svih srpskih poraza, neuspjeha, zabluda, nacionalnih i socijalnih frustracija. Tome Srbinu ne samo što ne idu u prilog činjenice da je ozdravio državu, privredu joj digao na noge, proputio je najmodernijim saobraćajnicama, povezao mostovima, ozdravio bolnicama i klinikama, već mu se sve to piše u despotizam, kriminal i prevaru. Čovjek se zove Aleksandar Vučić i voljom ogromne većine Srba, predsjednik je Republike Srbije.
Namjera ovog teksta daleko je i od same pomisli da bude panegirik Vučiću, jer koga ne brane lični postupci i djela ni Tolstoj ne može da ga odbrani. Naprotiv, želim samo da ukažem na apsurd sa početka teksta da su svi uspjesi u bilo kojoj grani naši i samo naši, a da sve nevolje, stvarne, izmišljene, podmetnute, imaju drugu adresu. Stoga ne čudi što je Vučić kriv za sve. Za Kosovo koje su drugi „prodali,“ davno prije njega, za masovna ubistva (Bajdena bi dosad bar sto puta smijenili zbog toga), za Rio Tinto kojeg su u Srbiju doveli, dali mu licencu i bogato mu prodali jadarske utrine baš ovi koji bi danas da mu zbog toga skinu glavu, za… ili jednom riječju: za sve.
Pripisivati bilo sve dobro ili sve loše jednom čovjeku, makar to bio i Vučić, znači aludirati na to da u državi vlada autokrata sa neograničenim ovlašćenjima. Da nema drugih institucija vlasti, nevladinog sektora, stranih predstavnika… Da nikad nije bilo izbora, uz izvjesne ali ne i opredjeljujuće primjedbe, međunarodno priznatih. Da nema drugačije mislećih medija, da praktično nema ničega nad čime nije Vučićeva ruka. Ima, ruku na srce, u našem narodu sklonosti da slijepo sluša i slijedi autoritarnog vođu (mi smo skoro četrdeset godina voljeli i slijedili „najvećeg sina naših naroda, a onda još trideset „kralja iz Rastoka“), ali vrijeme u kojem živimo, vrijeme u kojem se sve manje društvenog života odvija izvan očiju javnosti, ne ide na ruku dugotrajnijoj diktaturi.
Činjenica je da Vučić, kao i mnogi srpski vladari prije njega (Mihailo, Karađorđe, kralj Aleksandar, Slobodan Milošević) prolazi „toplog zeca“ naroda koji je spreman da podaturi grbaču za uspon svog lidera da bi ga odmah potom počeo vući za noge kako bi ga svalio u blato ili mu odsjekao glavu. Uostalom, mi Srbi smo jedini narod koji je za privid nezavisnosti (Miloš Karađorđa) i za cijenu od 5 miliona dolara (Đinđić Miloševića) „predao i prodao“ dvije svoje državničke glave. Nedavno divljanje beogradskim ulicama i prugama samo je opipavanje terena za reprizu petooktobarskog puča, po sistemu kijevskog Majdana, ali Srbija danas nije ona Srbija u kojoj bi se to moglo odigrati. A to je, htio do neko da prizna ili ne, baš Vučićeva zasluga. To što Srbija više nije karta za potkusurivanje na pokerskom stolu sadašnje svjetske pozornice najveći je njen uspjeh još od osamostaljenja. A Vučićeva politika i konkretni potezi tu partiju još uvijek drže u zoni mogućeg uspjeha.
Sinoć je na „balkonu“ sve bilo u znaku heroja i njihovog zlata. Njihovog, a našeg. Jer uspjeh i zlato mogu biti samo naši. A Vučić, uprkos svim uspjesima i pobjedama, nije bio među pobjednicima. Ali, jednom će i njemu isti onaj narod koji mu je prije neku noć zviždao i tražio glavu, dodijeliti zlatnu medalju kajanja i priznanja. Kao što to danas rade Slobodanu Miloševiću isti oni koji su mu skandirali: „ubij se, Slobodane, spasi Srbiju“!

Emilo Labudović