Svjedok sedmice: Rabi Alhantuli
1 min read
Foto: Skupština CG
Kakav je život pod izraelskom okupacijom? Ako to možemo nazvati životom, nijedna riječ ga ne može pravilno opisati. Morate ga doživjeti da biste shvatili šta znači „biti na ivici“ – zapravo nit živi nit mrtvi. Ništa ne zavisi od vas, od vašeg rođenja do vašeg posljednjeg dana, sve kontroliše izraelska okupaciona vojska, fizički i uz upotrebu sofisticirane i naoružane tehnologije.
Ambasador Palestine u Crnoj Gori Rabi Alhantuli u ovonedeljom osvrtu sedmice donosi priču o životu pod okupacijom, odnosno o borbi za opstanak u ratom pogođenoj Palestini. Život u toj zemlji, od izbijanja rata u Pojasu Gaze, Alhantuli naziva „bitkom na ivici“.
Ponedjeljak
Probudite se i ako poželite da idete u školu, na fakultet, na posao, kod ljekara ili da posjetite nekoga, prvo morate da provjerite koji put nije blokiran od izraelske okupacione vojske, koja trasa nije u opasnosti od napada izraelskih kolonijalnih doseljenika, i onda možete planirati putovanje. Mnogi Palestinci su bili i još uvijek bivaju ubijani na putevima.
Utorak
Kretanje sa, i na okupiranu palestinsku teritoriju je još jedna noćna mora, redovan „dom-aerodrom-odlazak-dolazak“ na odredište je san. Palestinci na Zapadnoj obali, uključujući Jerusalim, imaju jedan jedini način da uđu i izađu iz Palestine, to je prelazak kopnene granice i putovanje preko Jordana.
Granicu između Palestine i Jordana takođe kontroliše izraelska vojska koja odlučuje kada i koliko dugo će granični prelaz biti otvoren i zatvoren.
(Foto: Anadolija)
Srijeda
Iz Podgorice sam krenuo u srijedu za Aman preko Istanbula, putovanje otprilike sedam sati (sa najkraćim tranzitnim vremenom). U Jordan sam stigao sljedećeg dana u 3:40 ujutru, i vozio sat vremena do granice sa Palestinom. Tamo sam morao da čekam do devet ujutru da Izraelci otvore granični prelaz (pošto nije otvoren 24 sata) i vozio se autobusom gdje su Palestinci grupisani, kako bi prešli 5 kontrolnih tačaka na udaljenosti od oko 5 kilometara. Na ovim kontrolnim tačkama svaki Palestinac se suočava sa nekoliko opcija koje „nudi“ izraelska okupaciona vojska. Prvo – da bude držan satima i ispitivan, drugo – da bude kidnapovan i uhapšen, treće – da mu se uskrati ulazak i da se vrati u Jordan i četvrto – da uđe.
Četvrtak
Tog dana kada sam stigao, držani smo u autobusu na drugoj kontrolnoj tački od 9:30 do 13 sati prije nego što su Izraelci naredili vozaču autobusa da se vrati u Jordan i saopšti nam da tog dana neće otvarati granicu. Šta možemo da uradimo? Ništa sem da pokušamo da pronađemo prenoćište u Jordanu, uglavnom u hotelu ili u kući rođaka ili prijatelja.
(Foto: Anadolija)
Petak
Sjutradan sam morao da se probudim oko 5 ujutru i da budem na granici veoma rano jer je petak, a tog dana, ako otvore granice, prelazak će biti dozvoljen samo od 9 do 11.30 sati, a vi morate stići tamo što je prije moguće da biste pokušali da registrujete svoje ime na prepunoj listi putnika za taj dan. To je veoma važno, bolje da ne propustite da upišete svoje ime, inače ćete morati da ostanete u Jordanu do nedelje pošto je granica zatvorena u subotu. U petak sam to uradio, prošao granicu i stigao u prvi palestinski grad, Jerihon, najstariji naseljeni grad na zemlji.
Tamo sam pozvao taksi da me odveze do Ramale, gdje živi moja porodica, ali sam inforrmisan da je izraelska okupaciona vojska blokirala sve izlaze i da nema načina da se napusti grad. Morao sam da čekam dok se ne završi opsada. Potrajalo je oko četiri sata prije nego što sam napustio Jerihon i krenuo do Ramale – to je put od 41 km koji je trajao 2 sata jer je glavni put bio blokiran. Ovo je samo primjer redovne izraelske prakse kolektivnog kažnjavanja svih Palestinaca.
Put od Crne Gore do Palestine koji ne bi trebalo da traje više od 3 sata i 30 minuta avio leta, trajao je od srijede do petka, i to je jednostavan primjer kako se živi pod izraelskom vojnom okupacijom.
(Foto: Guliver)
Eto, ovdje je riječ o „životu“ pod okupacijom, da ne pričam o smrti pod okupacijom koju cijeli svijet gleda uživo pred kamerama uglavnom u Gazi, gdje je moj narod žrtva genocidnog izraelskog rata koji traje već 7 mjeseci, i koji je do sada rezultirao ubijanjem više od 35.000 Palestinaca, od kojih su 70 odsto djeca i žene.
Da zaključim – u ovoj Svetoj nedjelji ne mogu a da ne pomenem jednog od najpoznatijih Palestinaca, Isusa Hrista, i naglasim da je za naš palestinski narod „Put suza“ (Via Dolorosa) i dalje naš put i da je vaskrsenje naša sudbina.
Želim svima miran i blagosloven Uskrs.
(foto: arhiva )
