Svjetski dan filozofije u Nikšiću: Platonova filosofija i savremeni svijet doc. dr Dušana Krcunovića

Povodom Svjetskog dana filozofije na Filozofskom fakultetu organizovana su predavanja prof. dr Borisa Brajovića i doc. dr Dušana Krcunovića.

Profesor Boris Brajović je održao predavanje na temu „Njegovim stopama. Kako bi danas Platon postupio“, dok je Dušan Krcunović govorio na temu „Platonova filozofija i problemi savremenog svijeta“.

Predavanja su održana u četvrtak, 18. novembra, u svečanoj sali Filozofskog fakulteta u Nikšiću.

Platonova filosofija i savremeni svijet (o „mizologiji“ i „post-istini“)

Ako su filosofski problemi univerzalni ljudski problemi, onda Svjetski dan filosofije nije samo dan onih koji se bave akademskom filosofijom, već svih onih koji drže do kvalifikovanog mišljenja koje snagom svoje autonomnosti i težnjom ka univerzalnosti uvijek postavlja ultimativna pitanja. Takvog su karaktera ona kanonska filo¬sofska pitanja koja je formulisao Imanuel Kant: Šta mogu da znam? Šta treba da radima? Čemu smijem da se nadam?, koja se potom žižno usmjera-vaju na četvrto i fundamentalno pitanje: Šta je čovjek? Sva ta pi-tanja – uz pitanja slobode, Boga i besmrtnosti koje čovjek mora da postavlja da bi bio to što jeste, misleće biće – na svoj način potvrđuju da se može misliti i o onome što se ne može znati i da je „mišljenje koje misli više nego što može da misli“ filosofsko mišljenje, u punom smislu.

No, naše vrijeme stoji pod dominatom neobičnog stanja u kome se, s jedne strane, gaji i njeguje velika ljubav prema slobodi (sve do atomizacije i poricanja svakog kolektivnog oblika života), dok se, s druge strane, razvija svojevrsna ravnodušnost prema istini za koju je rečeno da oslobađa. Budući da se ne može gajiti ljubav prema slobodi uz ravnodušnost prema istini koja oslobađa, naše doba je ušlo u još jedno „postizam“-stanje, ovoga puta u stanje „post-istine“ koje se odnosi na okolnosti u kojima „objektivne činjenice manje utiču na oblikovanje javnog mnjenja od emocija i ličnog uvjerenja“.

Time je filosofija dobila jednu sasvim drugu ulogu u savremenom društvu, kako je to svojevremeno nagovijestio i Bertrand Rasel, tvrdeći da „Filozofija više nije plamena buktinja koja svetli pred nekolicinom neustrašivih tragača za istinom: ona je više nalik bolničkim kolima koja dolaze posle borbe za opstanak i kupe slabe i ranjene“.

A time su se onda, iz perspektive našeg vremena, potvrdila i postala razumljivija zapažanja Albera Kamija, da „Živimo u strahu jer uvjeravanje više nije moguće“, i da „(…) čovjek kojeg se ne može uvjeriti jeste čovjek koji uliva strah“. Problemi argumen-tativnog mišljenja i mogućnosti uvjeravanja su klasični platonovski problemi koji nam pomažu da bolje razumijemo pro-bleme našeg svijeta. S tim u vezi, valja se ovom prigodom os-vrnuti na jedan Platonov dijalog koji se, kao i većina njegovih dijaloga, obraća više našem nego njegovom vremenu, svjedočeći ujedno o važnosti filosofije koja prevazilazi puki status jedne akademske discipline i humanističke nauke na „savremenim univerzitetima koji su postali vavilonska kula od slonovače“ (Dejvid Damroš).

Na samom kraju Platonovog dijaloga Fedon nalaze se čuvene Sokra-tove  poslednje riječi: „Kritone, Asklepiju dugujemo petla. Prinesite tu  žrtvu, nemojte zaboraviti“. Znajući da se pijetlovi prinose na žrtvu Asklepiju u znak zahvalnosti za izliječenje, moramo se zapitati, slijedeći savremenog filosofa Franciska Gonzalesa, koja je to  bolest iz-liječena tokom Sokratove rasprave sa prijateljima, dok u ćeliji čeka izvršenje smrtne kazne – zbog kvarenja omladine, koje je filosofska neminovnost. Misaono iskustvo istine mora se prenijeti na druge, jer „ako se ono ne prenosi, ljudi ostaju pod vlašću dominantnih mišljenja“, zbog čega je potrebno „kvariti omladinu“ prenoseći joj „sredstva pomoću kojih neće biti potčiena dominantnim mišljenjima“, kako kaže Alen Badju.

Znamo da je po Ničeu sam tjelesni, nagonski život ta za Sokrata bo-lest od kojeg će ga njegova smrt konačno izliječiti. Mnogi savremeni tu-mači Platonovog djela poveli su se za ovom Ničeovom interpretacijom poslednjih Sokratovih riječi zbog kojih je cijeli Platonov sistem filo-sofije kritikovan kao negacija punoće ovovremenog, ovostranog života, u ime onostranosti, transcendncije i života post mortem. Međutim, na tragu novijeg tumačenja – koje je ponudio Francisko Gonzales – dijalog o besmrtnosti duše koji Sokrat vodi sa svojim prijateljima i učenicima otkriva nam jednu drugu mogućnost razumijevanja poslednjih riječi Platonovog Sokrata, a sa tim i našeg samorazumijevanja ili razumijevanja vremena u kome živimo.

U samom središtu rasprave o tome da li je ljudska duša besmrtna, Sokratova argumentacija ulazi u krizu: argument kojim je Sokrat dokazao besmrtnost duše, na zadovoljstvo većine prisutnih učenika, nailazi na opovrgavanje od strane dvojice njegovih sagovornika, Simije i Kebe-ta. Usljed toga, ostali Sokratovi prijatelji doživljavaju nagli gubitak vjere u argumentaciju, samim tim i u besmrtnost ljudske duše u koju ih Sokrat uporno pokušava uvjeriti, jer se na tome zasniva njegova etika i cijela njegova životna koncepcija prema kojoj etički „neispitan život nije vrijedan življenja“ (Odbrana Sokratova). Ako se argument koji se u početku pokazao ubedljivim može tako lako opovrgnuti, „kako da se od sada uzdamo u bilo koji argument? Zašto onda uopšte nastaviti razgovor? Sokrat ovo očajanje shvata veoma ozbiljno“, kaže Gonzales. Baš kao što je u ranim Platonovim dijalozima ozbiljno shvaćena orvelovska situacija u kojoj su riječi koje se odnose na kardinalne ljudske vrline izgubile svoje uobičajeno značenje, pa Sokrat stalno isputuje na atinskoj agori svoje sugrađane: šta je svetost?, šta je pravednost?, šta je lijepo?, šta je razboritost?, šta je prijateljstvo?, šta je hrabrost?… Baš kao što je Borislav Pekić sokratovski pitao: „Gde su u ovom prosvećenom, naprednom veku vrednosti kojima je Njegoš pevao, gde tajne života za kojima je tragao? Gde je Istina? Gde Pravda? Dobrota? Sloboda? Gde je čovečnost, Blagorodnost, Plemenitost? Gde Odanost, Požrtvovanje, Časnost? Gde je izbor Carstva nebeskoga, izgubljenog u sebičnosti, ravnodušnosti i bespuću naše civilizacije? Gde su vrline bez kojih je život besplodno umiranje, a postojanje ne zaslužuje više od zaborava?“)

U novonastaloj kriznoj situaciji cijelog dijaloga, Sokrat tvrdi da „nema većeg zla koje neko može da pretrpi od mizologije“. I ovo je jedna od ključnih riječi u cijelom dijalogu. Mizologija je Platonov pojam, u značenju „mržnja prema razložnom mišljenju“ ili prema „razumnoj argumentaciji“, i mogli bismo reći da pojmu mizologije odgovara savremeni pojam „post-istine“ koji je nedavno opisan kao nova leksička odrednica u oksfordskom rečniku. Štaviše, post-istina je eufemizam za platonovski pojam ili dijagnozu našeg vremena kao „mizologije“.

Slijedeći dalje tok Sokratovog dijaloga u Fedonu, mi vidimo da on nastoji da zaštiti svoje prijatelje od ovog zla nazvanog „mizologija“, ohrabrujući ih da istraju u istraživanju, argumentovanom razgovoru i uvjerljivoj dokaznoj proceduri, ne tražeći potpunu saznajnu izvijesnost tamo gdje saznajne izvijesnosti ne može biti. Prema Fedonovim riječima, Sokrat je sve učesnike dijaloga u zatvorskoj ćeliji „dobro iscelio i kao begunce i pobeđenu četu natrag dozvao i ohrabrio da pođemo s njim i ispitivanje zajedno produžimo“. Filosofija kao filo-logija, za razliku od mizologije, pokazuje da logos okuplja i sabira ljude oko istine, da on utemeljuje ljudsko zajedništvo u razgovoru.

Stoga je sada legitimno da postavimo pitanje: Od koje je bolesti Sokrat izliječio svoje prijatelje tokom filosofskog dijaloga? Odgovor je da bi to bila upravo „mizologija“, a ne kako je tvrdio Niče, tjelesni život, shvaćen kao bolest od koje samo smrt donosi izbavljenje. Ako je filosofiranje, hegelovski rečeno, „svoje vrijeme zahvaćeno u mislima“ ili „dijagnoza vremena u kome živimo“, onda je jasno zašto je Platonov Sokrat tvrdio u Fedonu da je najveće zlo za ljudska bića mržnja prema razložnom mišljenju i govorenju, prema argumentaciji, ali i prema onoj čovjekovoj moći na kojoj počiva sposobnost razlikovanja dobra i zla. Jer, mizologiji je bliska mizantropija, na šta Platonov Sokrat ukazuje u dijalogu.

Uloga filosofije u savremenom svijetu utoliko se može shvatiti u duhu Platonove filosofske borbe protiv mizologije kao svojevrsne bolesti od koje pati savremeni čovjek, a čega se plašio i Alber Kami. Vjera u filosofiju kao lijek protiv mizologije neodvojiva je od života u skladu sa razložnim vjerovanjem u besmrtnost duše, dakle onog etičkog života u kome smo upućeni jedni na druge, a koga je Platon u Fedonu nazvao „lijepom opasnošću“ (kalos kindinos). Upravo to dvoje filosofiju čini i uvijek će činiti važnom, kako kao naučne discipline koja pruža orijentaciono znanje, tako i kao egzistencijalnog opredjeljenja.

Pročitajte JOŠ:

Počinje retrospektiva velikana svjetskog filma Emira Kusturice