Taj jezik čudesni, ili- “Marš u sporni organ”!

Nedavno su mediji prenijeli- da je Skupština Crne Gore odustala od upotrebe dva neobična slova azbuke, koja su nastala u procesu paranoidne jezičke alhemije sprovođene u toj državi. Dakako, u školama se to nije desilo, što je jako čudno, već je nastavljeno malteretiranje djece i dalje širenje nepismenosti palanačkog tipa.

Naravno, logika govori da je sve trebalo biti obrnuto. Upravo je to razlog da se još jednom vratimo na momente stvaranja čudovišta zvanog “novi jezik”, i da napravimo paralele sa sličnim projektima u susjedstvu.

Doktor jezika vjerske grupe i prvi crnogorski automobil

Ključni, ovovremeni jezikoslovac na brzinu skrpljenog “crnogorskog jezika” je izvjesni podgoričanin Adnan Čirgić. Studirao je u Nikšiću, a završio postdiplomske studije u Osijeku kod hrvatskih vukovaca. Doktorska disertacija mu je nosila naziv – ”Govor podgoričkih muslimana”, te odmah izazvala pozornost javnosti i dilemu- koliko se govor podgoričkih muslimana razlikuje od govora podgoričkih pravoslavaca ili podgoričkih katolika? Jer, sama tema aludira da se jezik u Crnoj Gori razlikuje i po tome- kojoj vjerskoj grupi pripada građanin, pa čak i u okviru jednog jedinog grada, što je jako neobično i poprilično perverezno?

Pocijepavši jezik u Podgorici po vjerskom predznaku, postavši prvi profesor jezika podgoričkih muslimana, Čirgić je sebi pridodao titulu- prvog profesora crnogorskog jezika?!

Elem, ako stvari gledamo realno, i sa blagim prizvukom ironije, Čirgić ne samo da ne može biti “prvi profesor crnogorskog jezika”, već ne može biti niti “prvi profesor podgoričkog jezika”, jer nije izučavao jezik podgoričkih hrišćana, već se fokusirao na posebnosti jezika vjerske grupe kojoj sam pripada.

Dakako, neizostavno se nameće i mnoštvo novih pitanja. Recimo, da li se govor podgoričkih muslimana razlikuje od govora nikšićkih, pljevaljskih, petnjičkih ili hercegnovskih muslimana? Logika govori- da je taj govor isti, vjerovatno bi se njegova doktorska disetacija zvala: ”Govor muslimana Crne Gore”. Kako se ona nije tako zvala, to je očigledno da Adnan Čirgić nije u stanju da savlada i standardizuje čak ni jezik muslimana u Crnoj Gori.

Elem, da je uspio izaći na kraj sa stvaranjem muslimanskog jezika na nivou države, u sledećem koraku se mogao posvetiti unificiranju jezika pravoslavaca u Crnoj Gori, a potom i jezika katolika, agnostika i ateista. Tek poslije toga bi imao čistu poziciju da sublimira jezike vjerskih grupa i napravi nešto što se moglo zvati “unificirani i standardizovani crnogorski jezik”, ako je ta misija uopšte moguća.

I tako, dok su se mučnim radom na stvaranju novog hrvatskog jezika u sujednoj državi bavili iskusni Stjepan Babić (rođen 1925.), Radoslav Katičić (rođen 1930.) i Dalibor Brozović (1927.- 2009. ) – akademici i najznačajniji hrvatski jezikoslovci, to je uloga u stvaranju novog crnogorskog jezika dopala mlađanom Čirgiću (rođenom 1980.g.), koji je doktorirao u Osijeku 2007. godine, u dvadeset sedmoj godini života.

Te iste godine Čirgić je postao ravnatelj “Crnogorskog instituta za jezik i jezikoslovlje”, a potom i predsjednik “Odbora za standardizaciju crnogorskog jezika”, osnovanog 2008. godine.

Dok su mučne, a često i nesavladive zadatke preobražaja jezika- kod drugih naroda rješavali lingvisti sa pola vijeka iskustva i naučnog rada, u Crnoj Gori je taj zadatak dat momku bez iskustva koji ne zna- “šta mu glavu nosi”.

Suočivši se sa zadatkom kojemu nije vičan, Čirgić je izabrao prosti put. Elegantno je preuzeo razultate Vukove reforme srpskog jezika, ubacio dva nova slova, neke arhaizme i kroatizme, i to smjehotresno štivo autorizovao pod svojim imenom.

Elem, da je Adnan Čirgić slučajno bio oficijalni diler “Opela” u Crnoj Gori, te dobio zadatak da napravi “prvi crnogorski automobil”, siuacija bi se ponovila kao i u slučaju jezika. Skinuo bi znak “Opel” i stavio na njegovo mjesto oznaku “Adnan”, zelenom bojom tonirao stakla na automobilu- a na vratima ugravirao “dva nova znaka” s neba, te brend “prvog crnogorskog automobila” pustio u promet.

Asimilacija Bošnjaka od strane “crnogorsko- dukljanskih nacionalista”

Ovakvo jezičko ludaranje je kao rezultat donijelo dizanje tenzija u javnosti, ozbiljnu priču o jezičkom nasilju i asimilaciji, ali i tvrdnju da se radi o isuviše poganom eksperimentu na čijem su se udaru najviše našli osnovci.

Da to podizanje napetosti nema granica vidjeli smo nedavno, kada je presjednik Skupštine opštine Petnjica, varošice naseljene isključivo bošnjačkim stanovništvom, optužio jednog uticajnog crnogorskog političara da je “crnogorsko- dukljanski nacionalista” koji želi “da asimilira Bošnjake u Crnogorce”! Kako je ova optužba zaista ozbiljna, jer ukazuje na kršenje osnovnih građanskih prava u koje spada i pravo na identitet, to se ona uklapa u temu ovog teksta.

Nosilac optužbe nije obrazložio punktove po kojima se ta asimilacija sprovodi, ali se da pretpostaviti da se ona odnosi i na neku vrstu moguće- jezičke asimilacije Bošnjaka od strane Crnogoraca. Ako ta tedencija postoji, a nema sumnje da je to tako, onda je precizna adresa optužbe trebala biti upućena Adnanu Čirgiću, glavnom jezikoslovcu države. Jer, on je prvi sebe “samoasimilirao”, postajući profesor crnogorskog jezika na bazi izučavanja muslimanskog jezika.

Da je adresacija optužbe bila pravilna, javnost bi nadgledala bezazleni unutaretnički spor dva Adnana. Naravno, on bi bio manje problematičan od međunacionalnog spora bošnjačkih i crnogorsko- dukljanskih političara- koji se, potom, pretvorio u spektakularni sudar rogovima, od kojeg se zemlja zatresla. Ostavljajući ih da se sami razabiraju oko toga- “ko je koga prvi za vrat safatao”, nadajući se da u budućnosti nećemo gledati- “čija majka crnu rudu prede”- moramo se osvrnuti na neke bitne momente stvaranja novog jezika u Crnoj Gori.

Elem, da je u stvaranju prvog “Pravopisa crnogorskog jezika”, koji je predstavljen 10. jula 2009. godine, bila potrebna pomoć Ukrajine i Hrvatske, svjedoči činjenica da su njegovi autori bili: Milenko Perović, profesor iz Novog Sada, Ljudmila Vasiljeva, profesor univerziteta u Lavovu, Ukrajina, i Josip Silić, penzionisani hrvatski profesor iz Zagreba.

Dodatno je interesantno da u stvaranju “Gramatike crnogorskog jezika i književnosti”, koja je službeno usvojena 2010. godine od strane “Savjeta za opšte obrazovanje”, uopšte nisu učestvovali lingvisti Crne Gore iz srpskog, crnogorskog i crnogorskog- dukljanskog kruga. Autori toga štiva su bili lingvisti hrvatskog jezika dr Josip Silić i Ivo Pranjković- sa već spomenutim lingvistom podgoričko- muslimanskog jezika dr Adnanom Čirgićem.

Samo dva od trinaest članova dotičnog “Savjeta za opšte obrazovanje” su bili jezički stručnjaci (jedan profesor jezika, a drugi lingvista) i oba su glasala protiv predložene “crnogorske gramatike”. Oni su tom prilikom oštro kritikovali uvođenje dva nova slova u pismo, preveliku arhaizaciju jezika i uvođenje neobrazloženih hrvatizama- “koji nemaju uporište u crnogorskom jeziku”.

Poslije završetka spektakla, na pitanje novinara- “zbog čega su u stvaranju crnogorske gramatike prvenstveno zaduženi hrvatski stručnjaci”, Adnan Čirgić je odgovorio da- “u Crnoj Gori nema niti stručnosti niti interesa da se napravi prva crnogorska gramatika”.

Javnost je ove ružne kvalifikacije Čirgića na račun svojih starijih kolega ocijenila kao narcisoidni, petparačko- malograđanski skandal mlađanog lingviste koji se još „čuje na pelene“. Tako je izjava naučnika u pokušaju, koji se umudrio da čak i jezik jednog grada pocijepa po vjerskoj osnovi, u kojoj spočitava lingvistima Crne Gore nestručnost, zasijala čudnovatim momentima manijakalnosti.

Na drugoj strani, Čirgićevo stavljanje hrtvatskih lingvista na pijedestal vanserijske stručnosti je bilo neadekvatno, jer ne odgovara istini. Da je to tako, lako je potkrijepiti citiranjem oštrih osvrta koje su hrvatski publicisti, kritičari, esejisti, književnici i novinari iznijeli na račun hrvatskih lingvista, kako u opštem smislu tako i kroz primjere. Upravo o tome govori nastavak teksta.

Karmen Lončarek – Uzalud vam trud, lingvisti

Publicistkinja Karmen Lončarek, doktorica iz Rijeke koja je pisala za Feral, je za “Novi list” u tekstu “Uzalud vam trud lingvisti”, govorila o procesu nasilnog odjeljivanja jezika na sledeći način:

“Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih izvedeno je da ne može biti jednostavnije: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tu smo metodu svi savladali vrlo rano, još u dječjoj dobi, a u znanosti i šire poznata je kao „jedna meni – jedna tebi.”

Kao posljedica, hrvatski jezik ostao je osiromašen za mnoge riječi kojima upotreba kroz povijest daje puno pravo da se nazivaju hrvatskima. Na primjer, svaki dogmatik hrvatskog jezika ustvrdit će da je „gvožđe” srpska riječ, dok je hrvatska pravovjerna inačica „željezo”. Međutim, pretražimo li elektronske biblioteke riječ „gvožđe“ pronaći ćemo u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, pa kod Gundulića…

Da ironija bude veća, stotine riječi koje su iskovali hrvatski pisci i jezikoslovci (poput “sladoled”, “parobrod”, “zločin”…) s vremenom su ušli u srpski književni jezik. A nas su, eto, dopali: “suosnik”, “dalekovidnica” i “zrakomlat”. Ipak, izmišljanje novih hrvatskih riječi ostalo je razonoda za “intelektualnije” krugove, dok su takve riječi u širokom građanstvu – baš kao i titlovanje srpskih filmova – dočekivane s podsmijehom i ispraćene porugom montipajtonovskih kalambura (“bicikl” = “međunožno guralo”, “kravata” = “okolovratni dopupnik”).

Sijamske blizance ne može se uvijek podijeliti na način „jedna meni – jedna tebi”, pogotovo kad se radi o vitalnim dijelovima tijela. No kad ih se odjeljuje, to se čini sofisticiranom kirurškom tehnologijom, a ne pilom i sjekirom! Odjeljivanje hrvatskoga od ostala tri jezična standarda upravo podsjeća na mlataranje sjekirom tamo gdje je trebalo mikrokirurgijom i laserom.

Trijebljenje srbizama iz hrvatskoga nije urodilo samo osiromašenjem hrvatskog leksika, već je, postavši obavezom i znakom domoljublja, stvorilo opasnu iluziju da hrvatski građani ne znaju dobro svoj jezik. Zamisao da ljudi ne znaju svoj maternji jezik toliko je izvan zdrave pameti da nema smisla razglabati je.

Osobito su zakinuta djeca jer u sklopu obavezne osnovačke i srednjoškolske lektire više ne čitaju izuzetno važna književna djela obližnjih naroda. Nije li bizarno da hrvatski gimnazijalci čitaju Marulića gdje im za svaku petu riječ treba rječnik, a ostaju zakinuta za neka od podnajboljih djela klasika jezika kojeg bi razumjeli gotovo sasvim, kao što su Andrić ili Selimović?

Uzrok takvog stanja u našem jeziku, kao i mnogih drugih domaćih naopakosti, jest činjenica da budućnost u nas ustrajno kasni. Naime, u balkanskoj regiji još uvijek živi, inače nadvladana, romantičarsko-nacionalistička ideja s kraja 18. stoljeća o svetom trojstvu jezika, nacije i države, po kojoj svaki narod mora imati jezik koji pripada samo njemu.

Sve jezičke invencije s nakanom da se pojačaju razlike između srpskog i hrvatskog jezika i dalje će propadati u točki kad postanu zaista djelotvorne; naime, kad postanu nerazumljive Bošnjacima, Srbima i Crnogorcima – jednako će biti nerazumljive i Hrvatima.”

“Govornici hrvatskog jezika sve napismeniji”

Publicista i arhitekta Srećko Radović je u “Vjesniku” objavio tekst “Govornici hrvatskog jezika sve napismeniji”, gdje se osvrnuo na rad hrvatskih “vukovaca” ovako:

“Među govornicima hrvatskog jezika vode se besciljne i neargumentirane javne polemike koje ne traže jezične odgovore, nego se pretvaraju u najobičnije jezične dogmatske floskule. To je razlog zašto govornici hrvatskog jezika iz dana u dan postaju sve nepismeniji.
Zbog nepismenosti, oni se lošije razumiju, a to postaje veliki problem u međusobnom komuniciranju.

Najodgovorniji za takvo stanje u hrvatskom jeziku su hrvatski vukovci koji, zbog svojih taština, ne mogu standardizirati ni hrvatsku vukovicu. Kako bi onda vukovci mogli normirati i standardizirati dva hrvatska dijalekta koje uopće ne razumiju, dok mali broj vukovaca može čitati glagoljicu.

Oni, čini mi se, žive na drugom planetu, jer još nisu shvatili da je materinski jezik većine Hrvata u Hrvatskoj čakavica i kajkavica te da se ti dijalekti i danas koriste u svakodnevnom komuniciranju. Dakle, Hrvatima je nametnut ijekavizirani srpski jezik koji je iz hrvatskog jezika istisnuo izvorne hrvatske riječi i učinio ih arhaičnima. To je glavni uzrok hrvatske nepismenosti.

Hrvatski vukovci se ne mogu složiti ni kad je riječ o vukovskom pravopisu. Jedni bi pisali greška, drugi bi pisali grješka, a treći bi pisali griješka. Koja varijanta je ispravna? Smatram da bismo trebali standardizirati varijantu greška jer na to upućuje etimologija. Ako nisam u pravu, zašto onda riječ grašak ne bismo pisali grjašak, jer obje riječi imaju istu etimologiju.”

Osvrt na hrvatske jezikoslovce dao je književnik i publicista Miljenko Jergović kroz tekst “Hrvatski prijevod srpskog filma ‘Rane’”, gdje je rekao:

“U Hrvatskoj već devet godina traje čupanje jezika. Do 1990. smo, mišljenja su naši jezikotvorci, uglavnom govorili srpski, a nakon što je došla demokracija propisano nam je što zapravo hrvatski jezik jest. To je onaj jezik kojim nitko, pa ni sam Tuđman, ne govori, ali je njegova golema lingvistička prednost u tomu što taj jezik nije srpski. A kakav god neki jezik bio, on postaje hrvatski čim prestaje biti srpski…

Stvar je malo komplicirana, ali tu su brojni jezični savjetnici, nadglednici i policajci u svim našim dnevnim novinama i na televiziji, sve sami sveučilišni profesori i ugledni lingvisti, koji nas uče kako bismo trebali govoriti da ne bismo bili Srbi i što bismo trebali učiniti da cijeli svijet u nama prepozna Hrvate.

Jer, ako je točna sentenca „govori srpski da te ceo svet razume“, tada je jednako točno i da će cijelom svijetu biti jasno da nismo Srbi čim toliko vremena trošimo u borbi protiv svoga jezika za koji smo, eto, uvjereni da je srpski, pa sad moramo izmisliti novi i pritom se pretvarati da Srbe uopće ne razumijemo.”

“Rane i tilovi”- to je nama naša borba dala

Svojevremeno je zagrebačka premijera srpskog filma “Rane”, zbog njegovog titlovanja na hrvatski jezik, izazvala grohot hrvatske javnosti. Da pogledamo neke primjere.

Karmen Lončarek je u navedenom tekstu “Uzalud vam trud lingvisti”- napravila sledeći osvrt:

“Prvi praktični eksperiment u razgraničenju hrvatskog od srpskog jezika bila je hrvatska premijera srpskog filma “Rane” režisera Srđana Dragojevića 1999. godine titlovanog (možda je ispravnije reći: titlanog, titliranog?) na hrvatski jezik.

Kad je u prvoj minuti lik s filmskog platna rekao “Vežite se, polećemo”, i pojavio se titl „Vežite se, polijećemo”, kinodvoranom je prostrujao kikot. Kad se na filmskom platnu pojavio latinični natpis “Beograd, jesen 1991.”, a ispod njega je latinični titl objasnio: “Beograd, jesen 1991.”, dvoranom se zaorio takav smijeh da bi režiseru filma i autorima titlova pozavidio i besmrtni Čarli Čaplin. Time su hrvatski građani odaslali vrlo jasnu poruku što misle o prevođenju sa srpskoga na hrvatski.”

Dragan Jurak se u rubrici „Film & video“ na taj događaj osvrnuo ovako:

“Vežite se, polećemo”, kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: “Vežite se, polijećemo”. Baš tako. Onda se na platnu pojavi latinični natpis “Beograd, jesen 1991.”, a ispod njega nam latinični titl objašnjava: “Beograd, jesen 1991.”…

U kinu ludilo! Smijeh, suze radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo možda tek s otvaranjima filmova iz američke nijeme komedije.

Naravno, ovo su “Rane i titlovi”, prvi srpski film u službenoj i suverenoj hrvatskoj filmskoj distribuciji a sve ostalo već je legenda. Kosmički hepening dijaloga i titlova koji je nama naša borba i naša Partija dala.”

Osvrt Miljenka Jergovića je bio kroz već spomenuti tekst: “Hrvatski prijevod srpskog filma “Rane” (Ili, kako zapakirati isti nježnik u drugi tetrapak: “Marš u sporni organ”!)”, gdje je rekao:

“Jezična osnovica “Rana” je beogradski sleng, ispunjen popriličnom količinom živopisnih psovki, a tu leži i prvo iskušenje prevoditelja. Naime, naši su jezikotvorci u proteklih devet godina izmislili čak tri hrvatske riječi za helikopter (uvrtnjak, vrtolet i zrakomlat), ali nisu nas do dana današnjega izvijestili kako stoje stvari sa spolnim radnjama i organima, koji se, valjda igrom slučaja, i u Srba i u Hrvata najčešće rabe za tvorbu psovki.

I tako, ostavljen na suhom i od akademika Brozovića i od akademika Babića i od svih drugih jezikotvornih bojovnika, naš se prevoditelj našao u grdnom čudu kad mu se odmah na početku dijalog- liste ukazala rečenica: “Neću da bežim ko pička!” Tko zna koliko mu je samo trebalo vremena i konzultiranja s literaturom da dođe do ovakvog prevodilačkog rješenja: “Neću bježati kao pizda!”

Nešto kasnije eto nam deminutiva iste riječi, ali tu je prevoditelj baš sasvim doveo u pitanje naše poznavanje materinskog jezika i tvorbe riječi u njemu. Naime, ako ste mislili da bi hrvatski bilo reći pizdica, e tu ste se grdno prevarili: kaže se – pičkica! Ej, gdje ste sad, Brozovići i Babići pa da nam objasnite zašto se mala pizda zove pičkica!

U biti, nije se dogodilo ništa strašno. Dragojevićev film ovim titlovima nije ništa izgubio, gledateljstvo je dobilo priliku da se u prvih deset minuta filma smije na račun hrvatske državne i jezične politike…

Na kraju ostaje mjesta i za jedno zgodno pitanje. Ne narušavaju li “Gruntovčani” hrvatski jezični identitet u većoj mjeri od Dragojevićevih “Rana”? Nije li Boris Dvornik u “Velom mistu” gledatelju iz Krapine manje razumljiv od Dragana Bjelogrlića u “Ranama”? Pa, zašto se onda i hrvatski filmovi i serije ne bi titlovali u skladu s vladajućom jezičnom politikom? Ako se već ne razumijemo, hajde onda da se ne razumijemo totalno. Bila bi to krajnja konzekvenca čupanja hrvatskoga jezika.”

Mizja će Sjaku prijebačiti na avijon Japonezima!

Dakako, zaista upečatljivo zvuči primjedba publiciste Radovića da su za teško stanje u hrvatskom jeziku krivi hrvatski lingvisti- vukovci koji “ne mogu standardizirati ni hrvatsku vukovicu”, da se ne govori o tome da nisu stručni za složenije stvari, te očigledno “ne umiju normirati i standardizirati dva hrvatska dijalekta: čakavicu i kajkavicu“- koji predstavljaju “materinski jezik većine Hrvata u Hrvatskoj”.

Upravo zato se nameće pitanje- kako tada hrvatski lingvisti mogu sačiniti „crnogorski jezik i gramatiku“ kada nisu u stanju standardizovati hrvatsku vukovicu, niti hrvatsku čakavicu i kajkavicu, i o kakvoj nestručnosti lingvista u Crnoj Gori govori mlađani Čirgić?!.

Naravno, slične probleme imaju i bosanski lingvisti koji rade nad standardizovanjem bosanskog ili bošnjačkog jezika. Naime, oni su ustvrdili da su Bošnjaci izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskog narječja: novoštokavsko- ikavskoga (tzv. bosansko- dalmatinski), šćakavsko- ijekavskoga (tzv. istočno- bosanski dijalekt), novoštokavsko-ijekavskog (tzv. istočnohercegovačko- krajiški), te nenovoštokavskog- ijekavskog (tzv. zetsko- južnosandžački dijalekt).

Na kraju su izumili da su osnovne odlike bosanskog standardnoga jezika- češća upotreba orijentalizama („turcizmi“ i „arabizmi“) i očuvanje fonema „h“ i „f“ u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

U Crnoj Gori već imamo dva nariječja: zetsko- južnosandžačko i istočnohercegovačko nariječje, gdje su novi jezikoslovci prednost dali prvom dijalektu, a ujedno se hvale kako su kodificirali “standardni crnogorski četveroakcentski sistem s dužinama”, koji je zastupljen u “sjeverozapadnim crnogorskim govorima: Bjelopavlićima, Donjim Pješivcima, Vasojevićima i crnogorskome dijelu Sandžaka”.

Posledica pojave novih slova, arhaizama, neobaveznog znanja padeža, dovelo je do ekstremnih i smjehotresnih slučajeva u Crnoj Gori. Recimo, nedavno smo imali priliku da vidimo ogorčene reakcije na društvenim mrežama povodom tzv. novog crnogorskog bukvara, kojeg su autori: Slavica Marsenić i Miladin Radović sačinili kao da su prije toga bili udareni mokrom krpom po glavi.

Skoro svi mediji na Balkanu su prenijeli status na „Fejsbuku” jedne majke iz Podgorice, koja je povodom toga bukvara rekla sledeće: „Bukvalno mi se plače. Moje dijete predeset odsto ovih izmišljenih riječi i slova ne umije da izgovori, ja ne mogu trideset odsto uz sve napore…”

Elem, iz toga bukvara smo saznali da se riječ „avion“ pravilno piše „avijon“, te da nadimci u Crnoj Gori obevezno moraju imati jedno od dva nova slova. Tako su se pored čuvenog Zjage Mićunovića, u bukvarima pojavili i- Zjajo, Masja, Zjana, Zjaka, Sjaka, Masja, Gosja, Misja…

Poslije svega, može se reći da su Sjaka Marsenić i Mizja Radović svojim preverznim djelom doveli javnost i roditelje do crvenog usijanja da im se može, bez imao skrupula, otvoreno reći u stilu Jergovića: “Marš u sporni organ”, a izbor im može biti sledeći- ili “kuzja” ili “pisja”.

Neophodno je odstraniti jezički eksperiment iz škola!

Možemo zaključiti da se kao rezultat jezičke reforme u Crnoj Gori desilo- forsiranje jezičkog haosa i nepismenosti kod djece, gdje se lingvistika pretvorila u srednjevjekovnu inkvizitorsku spravu za mučenje narastajućeg pokoljenja.

Na drugoj strani, čak i najzadrtiji sledbenici ideje novog jezika- javno ne koriste novnastalo nakaradno jezičko čudovište. Na mnogobrojnim crnogorskim portalima, i u crnogorskim štampanim medijima, takva jezička reforma uopšte nije zaživjela. Dva nova slova se rijetko koriste, arahizmi takođe, a brljanje sa padežima se ne može sresti u ozbiljnom štivu.

Sklanjanje dva slova iz parlamenta Crne Gore je, naravno, opravdano i u skladu sa zdravim razumom. Sada je na redu da se to uradi i u školama. Onim roditeljima, koji žele da im djeca uče nakaradni- eksperimentalni jezik, treba izaći u susret. U tom smislu bi se mogla otvoriti „Odeljenja za djecu sa posebnim potrebama roditelja“, da bi im se omogućilo dalje učenje čudnog jezičkog gradiva.

Iz ostalih odeljenja se novi jezik, pravopis i gramatika trebaju izbaciti kao nešto što je anahrono i besmisleno. Naravno, u škole se treba vratiti provjereni standardni jezik koji se učio i koristio decenijama i stotinama godina.