Tajna klinike „Šarite“ u Berlinu: Navaljni, Juščenko, Timošenko – politički pacijenti?

Piše: Igor Damjanović

Genadij Kernes, gradonačelnik Harkova – najvećeg rusofonog grada na Jugoistoku Ukrajine, izgubio je tromjesečnu bitku sa Kovidom 17. decembra. Jedna od najzagonetnijih i najkontroverznijih političkih figura Ukrajine preminuo je na berlinskoj klinici Šarite, poslednjih mjeseci poznatoj po liječenju liberalnog ruskog političara – blogera Alekseja Navaljnog. Kernes je, za razliku od Navaljnog, na Šariteu hospitalizovan tiho, bez pompe, a njegov tragičan kraj zainteresovao je malo koga u svijetu, mimo rodnog grada i domovine.

Gradonačelnik Harkova nije jedini ukrajinski političar koji je se liječio u glasovitoj berlinskoj bolnici, osnovanoj daleke 1710. godine i po klasifikaciji Njuzvika rangirane na 5. mjesto u svijetu i prvo u Evropi. Prije Genadija Kernesa na Šariteu su „izliječeni i spašeni“ bivši predsjednik Viktor Juščenko i premijerka Julija Timošenko. U septembru 2004. godine, na manje od mjesec dana od predsjedničkih izbora, u jeku kampanje, Juščenko je primljen u Šariteu. Odmah je referisano da su plihovi na njegovom licu posledica trovanja. Juščenkov izborni štab za trovanje je dalje optužio ruske tajne službe i glavnog rivala Viktora Janukoviča. Uprkos tome što je priča o trovanju izazvala saosjećanja i značajno podigla rejting, to nije bilo dovoljno za pobjedu nad Janukovičem, na izborima održanim u oktobru.

Međutim, upravo navodno trovanje Juščenka postalo je glavno pogonsko gorivo masovnih protesta u Kijevu i zapadnim oblastima zemlje. Protesti dovode do narandžaste revolucije, ponavaljanja predsjedničnih izbora u novembru, na kojima pobjeđuje Jučšenko. Koliko je navodno trovani Juščenko bio uspješan predsjednik najbolje ilustruju već sledeći predsjednički izbori, na kojima osvaja nevjerovatnih 4%, a Viktor Janukovič nadmoćno pobjeđuje. Uprkos tome što je imao spornu prošlost, niti je posebno harizmatičan i elokventan, Viktor Janukovič je izbalansiranom politikom prema Rusiji i Zapadu pozicinirao sebe kao najozbiljniju političku figuru u podijeljenoj zemlji. Jedini način ukloniti nezaobilaznog Janukoviča iz političkog života bilo je osujetiti njegovo učešće na izborima. Pošto je obojena (narandžasta) revolucija već bila potrošena u oktobru 2004. godine, jedini način za političku likvidaciju tadašnjeg predsjednika Ukrajine bio je krvavi fašistički prevrat.

„Nepokretna“ ljepotica na štiklama

Prevrat je morao da bude fašistički i krvav, da kada se obojenom revolucijom opijena masa osvijesti, Janukovič propagirajući razum i realnost ponovo ne vrati, kao što je to bio slučaj poslije Narandžaste revolucije. Na Majdanu srušenog legitimnog predsjednika, dalje je trebalo dotući gebelsovskom propagandom. U pripremi majdanske klime i postamajdanske političke likvidacije Viktora Janukoviča ponovo je bila veoma aktivna bolnica Šarite. Pod optužbom za „prekoračenje ovlašćenja “ bivša premijerka Julija Timošenko 2011. pravosnažno je osuđena na višegodišnju robiju. U zatvoru su je već sledeće, 2012. godine posjetili ortopedi klinike Šarite i konstatovali da joj je neophodna operacija kičmenih pršljenova u Njemačkoj, koja ako se ne uradi hitno lijepa Julija ostaće trajno nepokretna. Ta dijagnoza bila je potpuno suprotna mišljenju ukrajinskih ljekara i Timošenkova je ostala u zatvoru.

Međutim, ova situacija poslužila je kao osnov za veoma eksploatisanu političku bajku o zatočenoj bolesnoj ljepotici Timošenko (političkom zatvoreniku) i zlom Janukovičevom režimu koji negira nalaz najbolje bolnice u Evropi. Nakon Majdanskog prevrata Julija Timošenko je odmah oslobođena iz zatvora i hitno prebačena na kliniku Šarite, gdje poslije samo nekoliko fizikalnih terapija „prohodala“ i potpuno ozdravila, bez operacije za koju su 2 godine ranije berlinski ortopedi zapomagali da je hitna. Da je slučaj oboljenja kičme Julije Timošenko i njenog čudesnog iscjeljenja bila totalna farsa ukazao je jedan bizarni detalj.

Naime, kada je puštena iz zatvora nakon Majdana, Timošenkova je na invalidskim kolicima pred kamerama teatralno se pozdravljala sa pristalicama u Kijevu uoči prebacivanja za Berlin, umjesto bolesničkih papuča imala je čizme sa visokim štiklama i platformama.

Pirova izborna pobjeda iz bolesničke postelje

Vratimo se Genadiju Kernesu, tragičnom junaku sa početka teksta. Iz njegovog kabineta saopšteno je 15. septembra da je pozitivan na Kovid . Uprkos bolesti i odsustvu iz zemlje, politička grupacija Uspješni Harkov kandidovala ga je ponovo za gradnočelnika na izborima 25. oktobra. Kernes ubjedljivo pobjeđuje sa podrškom od 60%. Možda i najmanje sporno u Kernesovoj kontroverznoj biografiji je to što je kao zreo čovjek u 30-im, osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu kao član bande provalnika. Krivična djela i zatvorske kazne inače nisu rijetka pojava među političarima u Ukrajini.

U politiku Genadij Kernes ulazi krajem prošlog vijeka, a 2005. godine postaje desna ruka Mihaila Dobkina, 12 godina mlađeg perspektivnog kadra Janukovičeve Partije regiona. Na sledećim izborima 2010. Dobkin napreduje na funkciju gubernatora Harkovske oblasti, a Kernes postaje gradonačelnik. Glavnu kontroverzu i nepoznanicu u biografiji Kernesa, predstavlja to kako je kao istaknuti kadar režima Janukoviča uspio da preživi Majdanski prevrat. Štaviše, dok su trajali protesti u Kijevu Kernes je poručio da „neredi u Harkovu neće biti tolerisani“, zahtjeve demonstranata ocijenio kao „suprotne vrijednostima Ukrajine“, kao i da su „polovina lidera Evromajdana homoseksualci“.

Ovu misteriju nakon Kernesove smrti razriješio je njegov bliski prijatelj Pavel Fuks, koji tvrdi da je bio posrednik između Kernesa i svemoćnog oligarha Igora Kolomojskog. Za okretanje leđa Janukoviču u poslednjem momentu i gušenje proruskih protesta koji su počeli slično kao u Donjecku i Lugansku, po svjedočanstvu Fuksa, Kolomojski se Kernesu odužio zaštitom. On takođe tvrdi da je lično prisustvovao sastanku u Ženevskoj vili Igora Kolomojskog na kome je Kernesu obećana zaštita. Iako je na „u minut do 12“ promijenio stranu, Genadij Kernes nije slijedio fašistički kurs mržnje prema Rusiji. Došao je brzo u konflikt sa majdanskim gubernatorom Harkovske oblasti Igorom Balutom, kada je ovaj izdao ukaz o rušenju spomenika Lenjinu u centru Harkova. Kernes je ovim povodom vodio i sudski spor, čak najavljivao i obnovu spomenika, koja se ipak nije desila. Nekoliko mjeseci nakon Majdana, Kernes je teško ranjen u pokušaju atentata. Poslije ukazane prve pomoći u Harkovu, prebačen je u svoju „drugu domovinu“ Izrael, gdje se uspješno oporavio. Stoga, mnogi se danas pitaju zašto i ovoga puta izabrao baš berlinski „Šarite“­, a ne ponovo neku bolnicu u jevrejskoj državi.

Sve u svemu, Kernes vodio je neuporedivo pomirljiviju politiku prema Rusiji od ostale postamajdanske ukrajinske političe elite. Stoga, biće veoma zanimljivo kakav će kurs zauzeti njegov naslednik u Harkovu, jer je riječ o strateški važnom gradu u kome gotovo 100% govori na ruskom i koji se nalazi na 50-ak kilometara od granice sa Rusije. Eventualno podizanje napetosti moglo da prouzrokuje nestabilnost i nove tenzije sa velikim susjedom.

Genadij Kernes umro je bez velike pompe u bolnici koja se poslednjih 15 godina „proslavila po čudesnom izliječenju“ zvanično beznadežnih Juščenka, Timošenkove i Alekseja Navaljnog. Da li nam to govori da u berlinskom „Šariteu“ pored standardnih klinika postoji i specijalno – političko odjeljenje, u kome je izlečenje je 100%, gdje dijagnoze sastavljaju i protokol liječena propisuju agenti BND-a, a ljekari ih samo parafiraju.