„Tako su govorili“ – Stefan Mitrov Ljubiša: „ Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb narodnošću, a pravoslavni vjerom“

Na današnji dan, 11. novembra 1878. godine umro je Stefan Mitrov Ljubiša, često nazivan “Njegošem u prozi”.

U posljednjih 7otak godine vršeno je veliko prekrajanje nacionalne pripadnosti pravoslavnog naroda Crne Gore a posebno, samo u daleko drastičnijoj formi, u posljednjoj deceniji.

Tako su se zelenaši, a među njima i brigadir crnogorske vojske Krsto Zrnov Popović, nastojali zamjenom istorijskih teza, predstaviti kao nesrbi odnosno antisrbi, iako službena dokumenta iz vremena knjaževine i kraljevine Crne Gore pokazuju da su po narodnosti, ili nacionalno, bili Srbi.

Falsifikati, neistiniti istorijski podaci, prekrajanje nacionalnog srpskog identiteta pravoslavnog naroda Crne Gore, traje, pojačano od pokradenog referenduma 2006. godine, od kad je posebno potrebno stvoriti nacion Crnogorac, po ugledu, na OZNU, koja je svojim metodama, Srbe „prevodila“ u Crnogorce, o čemu svjedoče brojne publikacije tzv. crnogorskih istoričara.

Bježeći od golgotske sudbine srpskog neprestanog, hristolikog stradanja i tragičnog mučeništva, izbjegavajući „kame i oluje“ naših dana, mnoga naša braća su pobjegla od svoje suštine, uvodeći sebe i svoje potomstvo u strahote života bez identiteta i porijekla. A bez onog ”juče” nema ni danas, niti može biti ”sjutra”.

A kako bismo još dalje širili istinu, što je i glavna misija portala IN4S,  svim čitaocima poklanjamo zbirku citata „Tako su govorili“, brojnih znamenitih ličnosti koje govore o imenu srpskom i pravoj istoriji Crne Gore.

Citati su najvećim dijelom preuzeti iz knjige Batrića Jovanovića „Crnogorci o sebi“; „Spomenica Petra II Petrovića – Njegoša – Vladike Rada 1813–1851–1925“; Vladimir D. Jovićević, Budimir Aleksić „Crnogorsko pitanje“.

Prelom je radio Pušica Milojko, a naslovnu stranu Petar Lubarda.

Stefan Mitrov Ljubiša piše u „Pripovjesti paštrovskoj druge polovine osamnaestog vijeka – Pop Andrović novi Obilić“:

„Bile su zagrizle i ljuto okrvavile, oko međa i zemalja, dvije  srodne susjedne općine, na ime paštrovska i spičanska, jedna mletačka, a druga turska: spor taj, što, žali Bože, nije ni dan današnji na čistu; te se stoga i ponavljaju česti i krvavi sukobi među onijem naoružanijem i junačkijem Srbima, koji su navikli hitati veselo na pogranične bojeve kao na slavu…“

U pripovjetci se kaže da su se sastali susjedi, prvaci
Paštrovića i Spiča, da se mire. Pop Rade Andrović, Paštrović, je rekao:

„…Atakomi četvoro jevanđelja, da mi nije stoga što smo zalud braća Srbi, i što nam se pod brkom smiju Turci i Latini, ne bih se s vama nikad uzmirio dok mi ne bi pronikle zovke ka prijekladu…“

Stefan Mitrov Ljubiša je, 18. januara 1877. godine, rekao u
Dalmatinskom saboru:

„Ja ne znam, duše mi koji me je narod osudio, no znam koji me je narod pohvalio i odobrio moj politički rad, a to su moji birači, moja braća Srbi Bokeški…“

Drugom prilikom je Ljubiša, takođe u Dalmatinskom saboru,
izjavio:

„… Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb narodnošću, a pravoslavni vjerom. No izlazeći odavde tješim se misleći da ostavljam u Saboru mladijeh sila, gos. Vujatovića i Simića, koji, ako ih je Srpkinja zadojila, znati će braniti zakonita prava svoje narodnosti i vjere, a ja ću im s tremova rukama pljeskati…“

O nacionalnom osjećanju Bokelja, Ljubiša kaže:

„Bokelji su nagolo Srbi, govore kući srpski, a u svijetu nauče lako tuđ jezik. U primorju uz srpski, čuješ najviše talijanski…“

Vaš PDF primjerak možete preuzeti OVDJE!

Pročitajte JOŠ:

„Tako su govorili“ – Marko Miljanov: „Ne udri brata Srbina, Crnogorče, crn ti obraz ka ti i jest, mimo braće“