Tanasković: Ništa novo o Turcima nisam naučio, a što već nisam naučio čitajući „Gorski vijenac“

Pod neoosmanizmom se mahom podrazumijeva kompleksna makroideološka platforma prema kojoj današnja Turska, kao njegova legitimna civilizacijska naslednica, treba da reafirmiše cjelokupno duhovno, kulturno i političko naslijeđe Osmanskog carstva, kako bi u preraspodjeli svjetske moći i uticaja, koja je u toku, obezbjedila i djelotvorno igrala ulogu jednog od globalno značajnih međunarodnih činilaca, rekao je Darko Tanasković, istaknuti orijentalista i diplomata.

Neosmanizam – nova doktrina

Prof. dr Darko Tanasković održao je sinoć, u punoj sali Knjižare Matice srpske, predavanje „Turska regionalna sila?“. Tanasković je govorio o težnjama ambiciozne spoljne politike Turske, čiji je cilj da u procesu uobličavanja novog, multipolarnog svjetskog poretka povrati dominantan uticaj u oblastima koje su svojevremeno bile u sastavu Osmanskog carstva, prvenstveno na Bliskom istoku, Balkanu i Kavkazu.

„O novoj spoljnopolitičkoj doktrini Turske intenzivno se raspravlja od trenutka kad je maja 2009. godine na njeno čelo došao univerzitetski profesor Ahmet Davutoglu. On je još prije nekoliko godina saopštio cjelovitu programsku viziju turske spoljne politike, zasnovanu na platformi neoosmanizma, sagledavanju aktuelnog i predviđanju budućeg stanja i kretanja u međunarodnim odnosima, kako na regionalnom tako i na globalnom planu“, rekao je Tanasković.

On je kazao da se iza turske diplomatije uvijek skriva neoosmanizam – imperijalna nostalgija u kombinaciji s krajnjim pragmatizmom.

„Iako se u razmatranju pitanja vezanih za ukupnu savremenu državno-nacionalnu orijentaciju, a naročito spoljnu politiku Republike Turske pojam neoosmanizam sve češće koristi, ne postoji njegova precizna i jednoznačna definicija. Sadržina pojma je, međutim, uglavnom jasna. Pod neoosmanizmom se mahom podrazumijeva kompleksna makroideološka platforma prema kojoj današnja Turska, kao njegova legitimna civilizacijska naslednica, treba da reafirmiše cjelokupno duhovno, kulturno i političko nasleđe Osmanskog carstva, kako bi u preraspodjeli svjetske moći i uticaja, koja je u toku, obezbjedila i djelotvorno igrala ulogu jednog od globalno značajnih međunarodnih činilaca“, kazao je on.

Prema njegovim riječima, radi adekvatnog razumijevanja i tumačenja neoosmanizma, važno je uvijek imati na umu da je neoosmanistička spoljna politika možda samo najvidljiviji horizont realizovanja kompleksne matrice koja je istovremeno duhovna, ideološka, kulturna, privredna i politička.

„Neoosmanizam je stanje duha, sidrište osobenog mentaliteta, samosvojan sistem vrijednosti i s njim usklađeni pogled na sebe i na svijet. Neoosmanizam je, inače, moguće najsažetije odrediti kao ideološki amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma“, istakao je Tanasković.

Tanasković tvrdi da se može osnovano reći da je neoosmanizam, bez obzira na sve pojavne oblike turske spoljne politike tokom poslednjih nekoliko decenija, njena dubinska, danas sve izraženija konstanta.

„U tom smislu, „Davutogluova doktrina” nije suštinski nova, već predstavlja zaokruženi, savremeni program operacionalizovanja neoosmanističke spoljne politike, usklađen s izmjenjenim međunarodnopolitičkim trenutkom koji njeni protagonisti ocenjuju kao izrazito povoljan za Tursku. Istovremeno, to je i konačno raskidanje s načelima i praksom Ataturkove uzdržane spoljne politike, zasnovane na poznatoj devizi „mir u zemlji, mir u svetu”, za koju je bilo karakteristično ono „staromodno” nemiješanje u unutrašnje stvari drugih zemalja i odustajanje od bilo kakvih pretenzija na regionalnu dominaciju“, kazao je on.

On je kazao da je sadašnji ministar spoljnih poslova Turske Ahmet Davutoglu svoje spoljnopolitičko viđenje Turske uloge u svijetu, koje, kako tvrdi, Erdoganova vlada očigledno usvaja i sistematski sprovodi, najsveobuhvatnije izložio u knjizi „Strategijska dubina” (2001).

„Kao ključni pojam svoje neoosmanističke teorijske sheme Davutoglu uvodi pojam strategijske dubine koji podrazumijeva komponente istorijske i geografske dubine. Turska, po njemu, posjeduje potencijal strategijske dubine, pošto joj, kao naslednici istorije i geografije Osmanskog carstva, prinadleže velika istorijska i geografska dubina, jer je na središnjem evroazijskom geopolitičkom prostoru vjekovima bila epicentar događaja“, rekao je on.

Tanasković smatra da u tom pogledu Turska ima značajne komparativne prednosti u odnosu na druge države u regionu, a i šire.

„Turska se može pohvaliti jedinstvenom geopolitičkom i geoekonomskom pozicijom na raskršću, ali i susretištu kontinenata, kultura i civilizacija, a u relativnoj blizini najvažnijih ležišta energetskih resursa. Pored toga, prednosti Turske su i njen demokratski poredak, prosječno mlado i dinamično stanovništvo, oformljeno civilno društvo i stabilna srednja klasa, kao i prilično razvijena naučna i tehnološka infrastruktura. Obdarena svim pobrojanim kvalitetima, kao i propulzivnom privredom, Turska sebi ne smije dozvoliti da u kontekstu najvažnijih svjetskih zbivanja i dalje bude periferna zemlja“, rekao je on.

Prioriteti turske spoljne politike

Prema njegovim riječima, spoljna politika zasnovana na doktrini strategijske dubine trebalo bi da se operacionalizuje kroz nekoliko prioriteta, među kojima Davutoglu kao glavne navodi četiri.

„Na prvom mjestu je, i koncepcijski, a i hronološki, aktivno postavljanje u odnosima sa susjednim zemljama, kako bi se svi problemi koji u njima postoje, a opterećuju bilateralne veze i ograničavaju manevarski prostor turske politike na regionalnom i globalnom planu, sveli na nulu“, rekao je on.

On je kazao da, u skladu s Davutogluovom koncepcijom, druga odlika nove turske spoljne politike, treba da bude njena multidimenzionalnost, odnosno diverzifikacija.

„Da bi ostvarila preduslove za djelotvornu aktivnost u velikom prestrojavanju na globalnom planu, Turska se mora osloboditi zavisnosti od samo jednog planetarno relevantnog parametra, ma koji on da je. Praktično, to znači relativizovati, ali nikako i dovesti u pitanje, svoju čvrstu vezanost za SAD i NATO i više se otvarati prema Rusiji i Kini, uz deklarativno održavanje evrointegracijskog entuzijazma.“

Zatim, kako kaže on, Davutoglu se zalaže za „novi diplomatski jezik”, odnosno novi stil turske diplomatije, u koju bi bili mnogo više nego do sada uključeni i kompetentni stručnjaci različitih profila.

„Najzad, radi povećavanja efikasnosti diplomatskog angažovanja, naročito u domenu regionalne saradnje, Davutoglu preporučuje, i ličnim primjerom štedro demonstrira, što veću pokretljivost, česte radne posjete stranim prestonicama i pozivanje kolega iz inostranstva u Tursku“, rekao je on.

Turska radi protiv srpskih interesa

Govoreći o politici Turske na prostorima bivše SFRJ, Tanasković je kazao da su Srbi, nakon perioda iluzija, na dobrom putu da shvate o čemu je riječ.

„Javnost treba da shvati ono što je očigledno. Led je probijen i turska politika je postala predmet debate i u Srbiji gdje ima onih koji mogu da vode kvalitetan dijalog sa Turskom“, rekao je on.

On je podsjetio da se Turska devedesetih godina umiješala u unutrašnje stvari svih muslimana na području SFRJ, što je za srpski narod predstavljalo grubo otrežnjenje po pitanju turske politike. Kazao je i da je Turska podržala albanski separatizam, te da je kao članica NATO-a učestvovala u NATO agresiji na SRJ, 1999. godine.

Tanasković je istakao da nedavna izjava Turskog premijera Tajipa Erdogana, koji je u Prizrenu rekao da je „Kosovo Turska, i Turska Kosovo“, najbolje govori o namjerama Turske.

„Turska nam nije prijatelj. Pomaže sve što je protiv srpskih interesa kod nas. Mi ne vidimo da su to potezi u funkciji njihovog starog cilja – neosmanizma“, rekao je Tanasković, i dodao da ništa o novo Turcima nije naučio baveći se diplomatijom, a što već nije naučio čitajući „Gorski vijenac“.