Temporalna ostrva

Piše: Nikola Malović

Veliki rat je u toku, ali ga obje strane drukčije zovu. Iako je do sada postradalo najmanje milion i po bijelih bubrega, samo rijetki imaju kuraži da javno konstatuju ono što niko ne bi rado, da je kocka odavno bačena i da je poslovična kap prelila čašu. Nazad takođe košta, jer je mir bio vododelnica razuma.

 Kao što vazduh zagađuju izduvni gasovi i hemijski tragovi, kao što vodu zagađuje kanalizacija i hemija tože, tako vrijeme zagađuje brzina. Da zbog brzine čovjek ne bi izgubio sebe, pa poludio, treba danas da uspori. No kako će čovjek današnjice da uspori kad se vrijeme ubrzalo, porodica je rasuta na sve strane, a dinar sve teže dopušta da se sustigne rukom?

Ovdje se račva odgovor na pitanje što da čini čovjek, i zavisi od tipa ličnosti bilo kog pola, da li bi nekoga prevario da dođe do para, ili bi pak radio pošteno do konca života, makar ostao nebogat.

Ne samo što je otoplilo već je i zavrućilo, pa oko opaža kako se zadnjih godina lijepi stražnji djelovi žena ruže u stražnji džep umetnutim mobilnim telefonima. Mobilni telefoni poravnavaju krasne ženske obline, što je grehota za oko. Ali je i znak da se čovjek ma kog pola više ne odvaja od svog divajsa, od svoje omiljene naprave, od svemoguće i svezabavne igračke s koje može i da telefonira.

Mrzim telefon, ne volim da pričam na daljinu, ali kad se mora, a mora se, onda ga koristim kratko, zarad dogovaranja, tipa: vidimo se za pet minuta, čekam te kod spomenika, reci mu da se ne postane član političke sekte, ima lijepih sarduna na peškariji, fotografisao sam se sa Džulijom Roberts kad je bila u konobi Ćatovića mlini, itd… Više od dugog razgovora telefonom mrzim video-pozive. Ne zamjeram nikom ako radi drukčije, jer sam svjedok da moj brat pomorac može samo preko video-poziva da tamo daleko s okeana okupi oko svog lika familiju s petoro djece.

Iskreno, patim kad vidim nekog ko mobilni telefon nosi na srcu, u džepu od košulje. Nije zadjenuo cvijet u rever, nego stavio primopredajnik o mighty, na najvitalniji dio tijela, ne računamo li prislanjanje telefona uz uvo i uz mozak.

Telefoni zrače, valja se podsjetiti s vremena na vrijeme…

Ljudi se danas ne odvajaju od vešti, što bi za najpopularniju spravu bila riječ iz vremena Dositeja Obradovića. Od nje se ne odvajaju nikad. I samo je korak potreban da se čovjek spoji s mašinom, da ona uđe u, da postane dio čovjekovog tijela, a on kiborg, u društvu što ga, ne samo Kolektivni zapad, propagira transhumanističkim idejama koje izrastaju u ideologiju koja – zato što revolucionarnih nema – mijenja sve ostale ideologije kao džoker.

I dok pratimo ove redove, mnogi čitalac već manirom F-čitanja (počne cijeli prvi ili drugi pasus, a onda samo početke donjih pasusa), krati vrijeme i traži poentu? Jer nema vremena. Od ono malo vremena treba pregledati toliko toga, a da bi se pregledalo sve, svemu treba pokloniti nedostojno malo sekundi.

Za sve to vrijeme, lebac mora da se jede, pa nam svima valja i raditi, a zbog zagađenja vremena, zbog brzine, vrijeme se skratilo, pa ga je, ah, preostalo manje za zaradu.

U zavisnosti od toga da li čovjek ili žena nekoga varaju da bi došli do para (od lažnih prosjaka do pravih političara), ili pak rade pošteno do konca života – svi osjećaju da bi im bilo bolje kada bi se ritam makar na kratko usporio, da dođu do duše, neki da popiju pivo i odgledaju hit-seriju, a drugi da nedeljno prijepodne odvoje za odlazak na liturgiju jer je dugo sobom nisu uveličali.

Kao što je Prust u književnosti tragao za izgubljenim vremenom, tako počesto promišljam o tome, a vjerujem da nisam jedini, koji u svakom danu traži temporalna ostrva, pa mi tako Bog dâ da se u moru okupam i osunčam za sat, koliko u predsezoni od posla imam kad.

U sezoni, mi Primorci oko sebe vidimo obično dvije vrste naših ljudi koji su smogli ekonomske snage da za sedam ili deset ili petnaest dana zastanu. Na obalu dolaze oni koji ne zamijeraju Crnoj Gori što je geopolitički sluga, znajući da se većina Crne Gore bori protiv Montenegra u njoj, i druga vrsta ljudi, kojima je Montenegro taman, jer bi i Srbiju da izdaju, as well.

Briga me za druge, ali uživam što prva grupa uvijek nađe vrijeme da bi došla na more, tamo gdje je kod kuće, na Bokeljsko primorje. Bar valja pomenuti takođe, jer je tamo, bacivši zlatni prsten s broda, a po oslobođenju od Turakah, crnogorski kralj Nikola uzviknuo: „Vjenčavam te, srpsko more, sa slobodom Crne Gore“. Bilo je to u vrijeme ono, 1878. godine.

Ostavimo li po strani tezu da nije domaćin onaj ko naplaćuje boravak, jer smo već srasli svi s turizmom i shvatili da postoji prednosti ukoliko zakupimo apartman pod povodljnim uslovima da ne bismo bili na teretu uvijek u sezoni uposlenoj rodbini, ljeto nam, dakle, daje vremena za resetovanje.

Zamislimo terasu s pogledom na more i stimulans u obliku dvije čaše sa stopom. U koje je ruka usula lokalno vino.

Valja periodično zastati.

Par koji je rodio, ili koji, ah, još nije, svejedno valja da periodično rezimira vrijeme koje je prethodilo terasi s pogledom na more i čin-čin zvucima.

Ko ne vidi da je Veliki rat pred nama, taj arči vrijeme, i nepismen je spram krajolika kojim, ako ne dominiraju galebovi na nebu, a ono dominiraju nautička dešavanja na moru.

Veliki rat je u toku, ali ga obje strane drukčije zovu. Iako je do sada postradalo najmanje milion i po bijelih bubrega, samo rijetki imaju kuraži da javno konstatuju ono što niko ne bi rado, da je kocka odavno bačena i da je poslovična kap prelila čašu. Nazad takođe košta, jer je mir bio vododelnica razuma.

Da li Rusi i Ukrajinci u Boki mogu mirno da sjede na terasama i da gledaju u more ja ne znam, ali znam da ja gledam u more s velikim znakom pitanja iznad glave…

Kada će dekretom iz parlamenta Nato kolonije Crne Gore nečije uniformisane ruke skinuti s terase tik do moje komšiju Crnogorca, susjeda Ukrajinca, brata Srbina? Pitanje nije da li će, nego kada će.

Dok se mnogi Srbi mentalno spremaju da sezonski i ovoga puta otpočinu, ljudi zaduženi za rat naređuju našim (Sic!) liderima, da tokom žarkog ljeta usvoje zakone po kojima će se Srbija i Crna Gora zakopati same, još više, Crna Gora još dublje, jer je otvoreno stala na stranu kolektivnog zla oda globalne manjine.

Velikim trudom uspijevam da živim na arhipelagu od temporalih ostrva na kojima obdržavam porodični balans, ljeti onemogućen da poput većine, stvarno ljetujem.

Postala je umjetnost zakočiti unutar sezonskog presinga, jer ni na odmoru nije dopustivo staviti mozak na pašu.

Turisti kanda ne osjećaju svjetski bol dok za stolom jedu svoje pice, piju pivo i slade se sladoled-kupom iz prepolovljene ananas-dinje. A svjetski bol postoji i ljeti, ne samo zbog Ukrajine, ne samo zbog Gaze, ne samo zbog Sirije, nego postoji tamo gdje žive ljudi obični, pretvoreni u resurse, a to je danas gotovo svuda.

Ako ikad nađemo mrvu vremena za sebe, koji je tu naš onda zadatak?

Da spasimo porodicu, sebe i zemlju. Da ne budemo izdajnici koji nisu shvatili dubinu prevare, da zbog brzine promjena još i ne prevjerimo, nego da kao div-junaci iz Prvog svjetskog rata, voskresnemo za života, i povratimo svaku stavku srpske kulture. Iz takvog će odnosa nići sve, i privreda, i ugled, i status, sve.

I Bog će pomoći, jer će imati kome.

(Izvor: Pečat)