Teopolis: Čet-bot vjeronauka

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Prva od njih jeste ona da je na Njemačkom protestantskom vašaru (naravno, na njemačkom to zvuči ozbiljno: Deutscher Evangelischer Kirchentag) u Firtu propovijedao čet-bot, tj. „propovjednik sa vještačkom inteligencijom“. Može li da nas začudi da su „vjernici u crkvi pažljivo slušali kako je vještačka inteligencija propovijedala o ostavljanju prošlosti iza sebe, fokusiranju na izazove sadašnjosti, prevazilaženju straha od smrti, nikada ne gubeći povjerenje u Isusa Hrista. Cijelu službu su „vodila“ četiri različita avatara na ekranu – dve mlade žene i dva mladića“. Jer ko o čemu – vještačka inteligencija o ostavljanju prošlosti iza sebe i prevazilaženju straha od smrti. O uspješnosti propovijedi dovoljno svjedoči činjenica da se tradicionalno duševnim Nijemcima ona učinila „bez srca i duše“.

Druga vijest nam dolazi iz Srbije. Godine 2023, nakon 22 godine od uvođenja vjeronauke u školski program Republike Srbije (a to je 31 godina od uvođenja istog predmeta u škole u Republici Srpskoj), njen status je doveden gotovo do izbacivanja. Naime, od izbornog predmeta konfesionalna vjeronauka (dakle: ne samo pravoslavna) postala je izborni program, praktično „slobodna aktivnost“.

Kontrolisana nemoć

Otpor koji je birokratski sistem Srbije pokazivao za protekle 22 godine realizaciji vjeronauke (od sitnih pakosti do javnih demonstracija nepoželjnosti) zavrjeđuje posebnu sociološku analizu. Ne samo da bi ona obuhvatala zanimljive fenomene, poput metamorfoze komunističke diktature u pseudograđanski bezobrazluk, već bi nam tragično pokazivala koliko smo „moćni“, bezobzirni i uporni kada radimo u korist svoje štete. Da je onoliko snage koliko je potrošeno da se vjeroučiteljima ukaže da su „uljezi“ i „suvišni“ u školama bilo uloženo u očuvanje vlasti Srbije na AP Kosovo i Metohija, možda ne bismo bili na Košarama, ali bismo bili daleko od današnje kontrolisane nemoći. No nije ovo samo metafora: konstantni dah defetizma i beznađa kojim se Srbija neprekidno okupira od 1941. naovamo uvijek je znao – što manje srpske književnosti, rodoljublja i vjeronauke, to lakše do Srbina kao roba.

Optimalno bi bilo da sami Srbi prekinu da čitaju svoju književnost, koriste svoje pismo, napuste svoju crkvu i ukinu vjeronauku. Politički isparcelisani, današnji Srbi samo i imaju Crkvu i književnost da ih povezuju u jedno biće. U nedostatku alternativnog sebeimenovanja kojem bi pribjegli oni post-Srbi nesrećno rođeni u Srbiji, valjalo bi da postanu najprije bar „državljani Srbije“ iz famoznog prevoda sa srpskog na slučajnosrpski.

No dajte da umrežimo ove dvije vjesti. Zamislimo da je njemačka firma odgovorna za čet-bota sa ovogodišnjeg protestantskog crkvenog panađura u Firtu naciljala Srbijicu kao svoju sljedeću žrtvu. Ona najprije poziva sekretare našeg Ministarstva obrazovanja da dođu u neformalnu posjetu i vide šta se sve nudi. Nudi se izgradnja čet-botova po mjeri kupca – a kako su kupci i sa „srpske“ strane i sami stanovnici Megalopolisa, njima njemački proizvod takav kakav je sasvim odgovara.

„Ostavljanje prošlosti iza sebe“ već je reklamirala jedna dobrodušna ambasada, a još je zgodnije što su to riječi jednog (doduše literarnog, ali autentičnog) njemačkog oficira. Vin-vin-vin. Stvar samo treba prevesti na srpski. Njemačka firma već ima svoju sestrinsku firmu koja u Srbiji drži fabriku kablova i jednu koja štampa udžbenike, kao i svoje ljude u drugim resornim ministarstvima i kancelarijama. It‘s a deal! Nema razloga da se čet-bot ne uvede prvo kao preporučeno nastavno sredstvo koje će, opet, prosvetari prihvatiti pod sugestijama „nezainteresovanih“ eksperata na organizovanim seminarima.

Za početak, evo, možemo uzeti taj program koji je već razvijen i neka on zamjeni vjeronauku. Nema tu više šta da se mrači i sitničavi – kakva Gračanica i Lazarica, Sveti Sava i Svete tajne, Crkva i život – koještarije! Sve će to čet-bot pokriti ovom divnom pričom o neosvrtanju na prošlost. Uostalom: nije li ovaj njemački čet-bot prijatniji od svakog život Srbina, a naročito crkvenjaka?

Autentični Bog i autentični čovek

Opisani scenario uopšte ne izgleda nemoguće. I što je najvažnije – za bar jedan dio „populacije“ Srbije ne izgleda ni sasvim nepoželjno. O tome koliko je zamjena pisca čet-botom bespredmetan poduhvat pisao je nedavno na neprevaziđen način Slobodan Vladušić, pa se ovdje na njegove uvide mogu samo pozvati i osloniti. Iako pišući iz onoga što sam naziva „humanističkom tradicijom“, Vladušić uvijek raskriva i teohumanističku stranu priče, a ona bi u ovom konkretnom slučaju glasila: ako je hrišćanstvo poziv na božanski put čovjeka, kako je uopšte moguće zamisliti „propovijed“ iza koje ne bi stajao život onoga koji propovijeda? Još sredinom II v. poslije Hrista, Sv. Teofil Antiohijski je izgovorio meritum hrišćanske vjere. Naime, odgovarajući na (stvarni ili retorički) izazov paganina Autolika da mu pokaže Boga u koga vjeruje, Teofil zapisuje: „Pokaži mi svoga čovjeka, pa ću ti otkriti moga Boga!“ Hrišćanstvo podrazumijeva susret Boga i čovjeka u Hristu u kojem se Božanstvo i čovječanstvo sjedinjuju u njihovoj cjelosti.

Autentični Bog traži autentičnog čovjeka. Zato je hrišćanstvo čet-bota ne samo neautentično već sasvim nemoguće – ono može da bude ambijentalna retorika, još jedan od „ukusa“ Megalopolisa, konfekcijski proizvod s vrlo malim utroškom na „optimizaciju“ za „zadovoljenje religijskih potreba“ njegovih robova, ali takvo „hrišćanstvo“ po samoj svojoj suštini nije hrišćanstvo. Negdje intuitivno to slutimo i danas kada se, recimo, divimo patrijarhu Pavlu ili mitropolitu Amfilohiju i vladici Atanasiju – iako je svako od njih imao sasvim različitu fizionomiju duše, upravljački, liturgijski ili politički pristup – mi danas u njima ne gledamo samo njihove svjetle strane i pojedine promašaje, veličanstvena postignuća i ponešto manje prijatne stranice.

Oni su veliki jer slutimo da su svakim dahom živjeli ono što su propovijedali. Iako današnje srpsko društvo čini 99,9 odsto ljudi nespremnih da bilo kada damo sebe poput njih, mi znamo da je jedino to istinska mjera čovjekova.

U Srbiji u kojoj se i vlast i opozicija kunu u nasljeđe Zorana Đinđića a društveni konsenzus prihvata patrijarha Pavla za mjeru ljudskosti, skromnosti, zdravog rodoljublja došli smo u priliku da se jedna njihova zajednička odluka iz 2001. ne samo dovodi u pitanje već poništava, šapatom, čudnovatom dinamikom ukidanja onih elementarnih tekovina srpskog društva u kojima se narodno i građansko, državno i lično, demokratsko i nacionalno sustiču u jedno, srpsko, vaspitanje. Iako nosi pretkumanovske simbole koji, osveštani žrtvama na Skadru, Ceru i Kajmakčalanu postaju simboli cijelog srpskog naroda, današnja Srbija nikako da se izbori sa osnovim saznanjem: da najprije mora da u sebi izmiri lažne i spolja nametnute polaritete između „građanskog“ i „nacionalnog“, „religijskog“ i „sekularnog“, „prošlog“ i „budućeg“, „zavjetnog“ i „perspektivnog“. Zapravo, u vremenima kada je i sama sazrijevala kao moderna i vitalna, zavjetna i smislena, parlamentarna i uređena, Srbija je bila sve od toga – ni „pravoslavna džamahirija“ kojom nas neprekidno plaše, ni zemlja „državljana Srbije“ kojoj se ubrzano približava.

U danima kada se društvo polarizuje na one koji ne žele da vide „novu obojenu revoluciju“ i „izdaju“ i na one koji traže „više društvene pristojnosti i morala“, jedno od rijetkih mjesta koje po prirodi svog postojanja nastoji da Srbija postoji bez krvoprolića, ali i bez urušavanja etosa srpskog bića jeste – Srpska pravoslavna crkva. I pored predimenzionirane retorike o njenoj svemoći, ona i dalje, u junu 2023. godine, ne može da se izbori da vjeronauka u školama ne bude program nego punopravan predmet.

Uostalom, možda vjeronauka i postane važan predmet. Znaćemo ako dobijemo obavještenje da Ministarstvo povoljno nabavlja čet-botove specijalizovane za vjeronauku. Jedan taj čet-bot može da zamijeni sto srpskih vjeroučitelja. Made in Germany. Ima da traju dugo i nema da se kvare.

Izvor: Pečat