Teslina neiscrpna maštanja

Piše: Vojislav Gledić

Teslini prvi  pronalazački pokušaji, koje je započeo još kao radoznalo  dijete, bili su povezani sa njegovim urođenim sposobnostima, spontanim pobudama i potrebi da se pred svojim drugovima dokaže i da ih prijatno iznenadi. To je radio tako uspješno i djelotvorno da je time stekao njihovu veliku  naklonost i izrazite  simpatije.

On sam nije tome pridavao neku posebnu pažnju niti je, u djetinjstvu i dječaštvu, nastojao da  pronalazačku nadarenost i sklonost planski i sistematski njeguje i usavršava, kao i da im pokloni neku veću pažnju. Naprotiv,  svoje izrazito izumiteljske impulse je najčešće nastojao da potisne, da ih suzbije, tako da su pojedini od njih ostajali u sjenci nekih drugih njegovih dječjih igara i nestašluka. Tek je kasnije, u zrelom i najaktivnijem dobu, uvidio značaj onoga što se ispoljavalo  u mladim godinama, što bi mu, da je to podsticao, bilo od velike koristi i omogućilo da načini  mnogo više pronalazaka od onih  koje je ostvario.

,,Naši prvi pokušaji su potpuno instinktivni, podstaknuti maštom, živom i nedisciplinovanom. Sa godinama postajemo razumniji, sve sistematičniji i konstruktivniji. Ali, ovi rani impulsi, mada ne odmah kreativni, predstavljaju značajan trenutak i mogu da odrede naše sudbine. Zaista, kako sada to osjećam, da sam ih onda razumio i njegovao umjesto što sam ih gušio, znatno više bih ostavio svijetu. Ali tek u zrelom dobu sam shvatio da sam izumitelj“ – piše Tesla u autobiografiji.

Tesla se kasnije, kada je pisao autobiogafiju, a to je bilo u vrijeme kada je imao preko 60 godina, jasno  i živo sjećao i svojih pronalazačkih  podsticaja iz djetinjstva. Uvidio je koliko su ti neobični, gotovo instinktivni podsticaji, bili povezani sa djetinjom maštom. Bio je opčinjen letenjem, ne samo zato što je neobično volio ptice, već i činjenicom da se na takav način  osjećao mnogo slobodnijim. U mašti je  mogao  lako, brzo i jednostavno da preleti bilo koje rastojanje i da se  nađe na bilo kom mjestu i u bilo koje vrijeme. Stoga je njegova neiscrpna  mašta dobila  jedan konkretan pravac koji se usmjerio na mogućnost letenja.  Tesla je i u toj oblasti, iako je bio djetinjeg uzrasta, pokazao zaista  zadivljujuću želju da ono što je zamišljao i praktično realizuje. Želio je, naime, da stekne mogućnost letenja,  savlađivanja bilo kolikog vazdušnog prostora. Evo kako on to opisuje:

,,Do koje je mjere mašta igrala ulogu u mom djetinjstvu mogu da ilustrujem još jednim čudnim iskustvom. Kao većina djece volio sam da skačem i silno sam želio da se održim u vazduhu. Ponekad je jak vjetar pun kiseonika duvao s planina i poigravao se sa mojim tijelom, koje je bilo lako kao da je od plute, a ja bih skočio i dugo lebdio u prostoru. Bilo je to čarobno osjećanje poslije koga je slijedilo gorko razočarenje pošto bih docnije shvatio da je zabluda.“

Tesla je, izrazitom predispozicijom,  bio izuzetno maštoviti dječak  što ga je stalno karakterisalo kako tokom godina mladosti, tako i do kraja života.  Imao je urođeno svojstvo da može  zamišljene predmete da vizuelizuje, da ih bez mnogo napora  slikovito predstavi. Stoga bi često ono što je čuo, doživio ili vidio kasnije reprodukovao kada bi se našao usamljen. To se posebno ispoljavalo uveče, u postelji, neposredno prije spavanja. Tada bi mu se neprekidno javljale mnoge slike koje su gotovo filmskom brzinom prolazile koz njegovu svijest. Ova neobična osobina mu je često pričinjavala i velike neprilike kada bi situacije, spontano i neočekivano, počele da izranjaju iz podsvijesti i da mu prekrivaju čitavu svjesnu stranu aktivnosti. Pokušavao je, u takvim trenucima,  da se oslobodi tih neprijatnih slika, ali mu je to veoma teško polazilo za rukom, a katkada  nije bio u mogućnosti   da ih potisne i tako olakša tegobe koje su bile propratna pojava tih neprijatnih scena i dešavanja.

,,Postoji još jedan, mnogo važniji razlog za moje kasno osvješćenje. Patio sam od čudne boljke koju je izazivala pojava slika, vrlo često praćena jakim bljeskovima svjetlosti koji su mi zamućivali viđenje stvarnih predmeta i ometali misao i djelo. Bile su to slike predmeta i prizora koje sam zaista vidio, nikada onih koje sam zamišljao. Kada bi mi neko nešto rekao, pojavila bi se živa slika predmeta koji je ta riječ označavala i ponekad nisam mogao jasno da razlikujem da li je to što sam vidio stvarno ili nije. To je u meni stvaralo veliku nelagodnost i izazivalo  nespokojstvo. Nijedan od studenata psihologije i fiziologije koje sam pitao za mišljenje nije mogao uspješno da objasni ovu pojavu. Izgleda da su oni bili jedinstveni u svom stavu, mada sam ja vjerovatno bio predodređen za to, pošto sam znao da je i moj brat imao slična iskustva.“

Kako su slike koje su mu se javljale, najčešće nevoljno i nepozvano, većim dijelom  bile nepoželjnog sadržaja, to je nastojao da ih se oslobodi. Međutim, pokušaji da ih eliminiše bili su najčešće neuspješni. Mladi Tesla  je u takvim okolnostima dosta vremena, napora i strpljenja uludo trošio kako bi se oslobodio nečega što mu je  najmanje odgovaralo. Početak takvog stanja  je krenuo da se ispoljava  kada je još uvijek bio dječak i kada mu je svako neprijatno iskustvo predstavljalo teškoću koja je mnogo teže padala,  nego kada je bio zreo i stoga mnogo iskusniji i spremniji da se sa takvim pojavama suočava i da im se suprostavlja. O  tom svom neprijatnom iskustvu je nastojao da izgradi i odgovarajuću teoriju kojom bi objasnio sve ono što mu se dešavalo.

,,Po teoriji koju sam formulisao, slike su bile rezultat refleksne radnje mozga na retinu prilikom velikog uzbuđenja. One sigurno nisu bile halucinacije koje se javljaju kod bolesnih i namučenih ljudi, pošto sam ja u svakom drugom pogledu bio normalan i staložen. Da biste imali predstavu o mojim nedaćama, zamislite da sam nekad bio na sahrani ili u nekoj nervno napetoj situaciji. Potom, odjednom neočekivano u tišini noći, živa slika tog događaja bi mi se nametnula i ostala uporno pred mojim očima, uprkos svim mojim naporima da je odagnam. Ponekad bi čak ostajala tako postojana u prostoru iako sam mogao rukom da prođem kroz nju. Ako je moje objašnjenje ispravno, trebalo bi da je moguće prikazati na platnu i učiniti vidljivim slike bilo kog predmeta koji čovjek zamisli. Takav napredak bi izazvao korjenite promjene u svim ljudskim odnosima. Uvjeren sam da će se takvo čudo ostvariti u budućnosti. Mogu još da dodam da sam mnogo vremena posvetio rješavanju toga problema.“

Iz onoga što mu je, u početku, predstavljalo veoma mučno i tegobno iskustvo, Tesla je kasnije izvlačio odgovarajuću izumiteljsku korist, svojstvenu njegovom vizionarskom duhu i genijalnim pronalazačkim sposobnostima. On je imao neobičnu sposobnost vizuelnog predstavljanja slika u tri dimenzije, dakle u stereoramskoj vizuelizaciji. To je bila njegova zaista dragocjena odlika koja mu je bila toliko nametnuta da je  često bio u dilemi da li se radi o nesvjesnim slikama, dakle nestvarnim (imaginarnim) objektima, ili se zaista radi o objektivnoj stvarnosti. Kada je ipak uvidio da je to bio plod iluzije, koja je imala snagu neposredne vizuelne predstave,  ukazivao je na mogućnost da se to i tehnički ostvari. Takva mogućnst tehničke realizacije bi, kako je on genijalno predvidio, predstavljala jedno od ogromnih tehničkih dostignuća. Današnji uspjesi koji se ostvaruju na tom polju, putem specijalnih naprava i naočara, pokazuju da je Tesla predvidio jedno od savremenih ,,čuda“ tehnike, jedno od dostignuća koje su ga neodoljivo i veoma uporno ,,opsjedala“ još dok je bio u dječačkom životnom dubu. Filmovi i igre koji se danas ostvaruju u trodimenzionalnoj tehnologiji (3D) predstavljaju najbolji primjer suštinskog smisla onoga što je genije iz Like predvidio još kao mladi neiscrpni  maštar.

,,Da bih se oslobodio ovih mučnih pojava“, piše dalje Tesla, ,,pokušavao sam da se koncentrišem na nešto što sam već vidio i na taj način bih osjetio privremeno olakšanje; ali da bih to postigao, morao sam stalno da prizivam nove slike. Ubrzo sam shvatio da sam iskoristio sve one koje su bile pod mojom kontrolom;  ,prave’  slike su bile potrošene, pošto sam vidio malo od svijeta,  i to  samo predmete u svome domu i neposrednoj okolini. Kako sam izvodio ove misaone radnje po drugi ili treći put da bih protjerao slike iz svojih vizija, taj lijek je postepeno izgubio svu svoju snagu. Onda sam instinktivno krenuo da pravim izlete izvan granica maloga svijeta koji sam poznavao i ugledao sam nove prizore. Oni su u početku bili nejasni i nerazgovjetni i nestajali bi kada bih pokušao da se na njih koncentrišem, ali malo-pomalo sam uspio da ih ustalim; postajali su jasniji i određeniji i konačno su poprimali izgled stvari onakvih kakve jesu.“

Živeći u jednoj maloj sredini, opterećenoj patrijahalnim i provincijalnim mentalitetom, Tesla se morao u svakodnevici povinovati uslovima takvog života. Morao je, naravno, biti pod stalnim nadzornim mjerama svojih roditelja, dok je sa drugovima  dijelio uobičajene igre, nestašluke i razne dogodovštine. Njegova mašta je, međutim, uspijevala da se razigrava i da ga upućuje daleko iznad i izvan svijeta u kome je živio. U stvarnosti, bilo je dosta toga što je sputavalo njegovu živu dječačku uobrazilju, što je njemu teško padalo. Kada je uvidio da je neiscrpna  mašta izuzetno živa, razigrana, da  se vizuelne maštarije javljaju snažno i gotovo opipljivo, odlučio je da to iskoristi na najbolji mogući način. Počeo je da na krilima mašte putuje u razne, nepoznate predjele i da se susrijeće sa ljudima  i zbivanjima daleko od svijeta koji ga je okruživao.  To je počeo da radi sve češće, uvijek kada bi se našao u postelji, posebno kada bi imaginarni vizuelni utisci počeli da ga preplavljuju i onemogućavaju da mirno utone u san.

Mali vizionar je tako sticao jedno neobično iskustvo, maštom je plovio po svijetu i nepoznatim krajevima i razvijao još više sposobnost ovaploćivanja neobičnih  zamisli. Istina, one su bile vezane za razna neobična upoznavanja, ali su toliko izoštavala njegove vizije i slike da su davale utisak  stvarnih objekata i zbivanja. Tako  je Tesla stekao mnoga izmišljena prijateljstva, upoznao  razne neobične krajeve, zbog čega mu je mašta postala sastavni, gotovo ,,opipljivi“ dio životne stvarnosti. Koliko je to bilo u njegovoj svijesti jasno, blisko i neposredno pokazuje i kasnije  svjedočenje da se sve to nije mnogo razlikovalo od svarnog života. Maštoviti  izleti su se pokazali od ogromnog značaja  za njegova mnogobrojna  genijalna otkrića  kada ih je u uobrazilji tako snažno i detaljno oblikovao da su se ona uvijek, prilikom tehničke realizacije, pokazivala nepogrješivim i funkcionalnim kao da ih je neposredno svojim rukama napravio i oblikovao.

,,Ubrzo sam otkrio da je moja najbolja utjeha bila da jednostavno idem dalje u svojim vizijama stičući utiske sve vrijeme, pa sam tako počeo da putujem, naravno – u svojoj mašti. Svake noći (a ponekad i danju), kada sam bio sam, ja bih se otisnuo na put – vidio bih nova mjesta, gradove i zemlje, živio bih tamo, susretao se sa ljudima, sklapao prijateljstva i poznanstva i ma koliko to bilo nevjerovatno, činjenica je da su oni bili za mene isto tako dragi kao i oni iz stvarnog života i nimalo bleđi u svojoj pojavi.

To sam neprestano radio do svoje sedamnaeste godine, kada su mi se misli iznenada ozbiljno okrenule ka izumiteljstvu. Tada sam shvatio, na svoje veliko zadovoljstvo, da mogu da zamislim stvari u mašti, nisu mi bili potrebni modeli, crteži ili eksperimenti. Mogao sam da u mašti o njima stvorim sliku onakvu kakvi su oni zaista bili i u stvarnosti

Tako sam nesvjesno usavršavao ono što sam smatrao novom metodom davanja konkretnog oblika izumiteljskom konceptu i idejama, što je u potpunoj suprotnosti sa čisto eksperimentalnim postupkom i, po mome mišljenju, mnogo je korisnije i efikasnije. Od trenutka kada čovjek konstruiše aparat do trenutka kada prvobitna ideja dobije praktičnu primjenu, on je neizbježno obuzet detaljima i greškama aparata. Dok on nastavlja da usavršava i rekonstruiše, njegova koncentracija slabi i on gubi iz vida osnovna načela. Rezultati mogu da se postignu, ali uvijek na štetu kvaliteta.“

Ideja da može u mašti da leti kuda bi mu je bilo najprijatnije ispunjavala je mnoge noći ovog dalekosežnog maštara. Uživao je u nepoznatim predjelima, viđao razne krajeve i ljude, sa njim se sretao i sklapao neobična prijateljstva. Tokom vremena se polako začela  misao na koji način  bi mogao i da praktičnio stvori neku pogodnu leteću mašinu. Treba imati u vidu da je to bilo u vrijeme kada o avionu nije bilo ni pomena, tokom druge plovine 19. vijeka, kada su parne mašine dominirale, a motori sa unutrašnjim sagorevanjem i   elekromotori počeli tek da prave prve korake na svom kasnijem putu usavršavanja, poboljšavanja i preuzimanja vodeće uloge u stvaranju mehaničke snage. O takvim vrstama pogona mali Tesla nije mogao razmišljati, ali je njegova mašta našla drugačiji, mnogo primjereniji i njemu bliskiji način stvaranja pogonske sile. Došao je, naime, na  ideju da se može napraviti perpetum mobile, dakle mašina koja bi radila sama od sebe, bez korišćenja bilo kakve energije. Zaista je nevjerovatno bilo da  jedan mladić, koji jedva da je znao nekoliko osnovnih stvari iz prirodnih nauka, posebno fizike, razumišlja o konstrukciji mašine koja bi se sama po sebi pokretala,  istovremeno i pokretala druge uređaje i sisteme, u konkretnom slučaju jedne specijalne leteće naprave.

,,U drugom razredu iste škole bio sam opsjednut idejom da pomoću stalnog vazdušnog pritiska stvorim kretanje. Događaj s pumpom koji sam ranije opisao raspalio je moju mladalačku maštu i izazvao u meni utisak o neograničenim mogućnostima bezvazdušnog prostora. Želja da ovladam ovom neiscrpnom energijom dovela me je u grozničavo stanje, ali sam dugo lutao u mraku. Ipak su se, konačno, moja nastojanja iskazala u vidu jednog pronalaska koji je trebalo da mi omogući da izvedem ono što se nijedan drugi smrtnik nije usudio da pokuša. Zamislite cilindar koji se slobodno okreće, oslanjajući se na dva ležišta i koji je djelimično oklopljen preciznim paralelopipednim sudom. Nepokrivenu stranu suda zatvara pregrada, tako da cilindrični segment u zatvorenom prostoru dijeli tu šupljinu na dva odjeljka koja međusobno potpuno razdvajaju klizni spojevi koji ne propuštaju vazduh. Ako se jedan od pomenutih odjeljaka zapečati i jednom zauvijek iz njega izvuče vazduh, a drugi ostavi otvoren, uslijediće stalna rotacija cilindra, bar sam ja tako pretpostavljao. Zatim sam konstruisao takav model od drveta, sastavio ga veoma pažljivo i kada sam pumpom izvukao vazduh iz jednog njegovog dijela i sopstvenim očima opazio da postoji tendencija ka okretanju, pomahnitao sam od radosti.

Mehaničko letenje je bilo jedno od stvari koje sam želio da izvedem, mada sam još bio obeshrabren sjećanjem na jedan nezgodan pad, kada sam sa otvorenim kišobranom skočio sa krova kuće. Svakoga dana sam se u mislima prebacivao kroz vazduh do udaljenih mjesta, ali mi nije bilo jasno kako mi to polazi za rukom. Sada sam imao nešto konkretno – leteću mašinu koja je imala samo rotirajuću osovinu, pokretna krila i – vakuum neiscrpne snage. Od tada sam svakog dana izvodio svoje vazdušne uzlete u udobnom i raskošnom vozilu kakvo bi dolikovalo caru  Solomonu.

Prošlo je mnogo godina dok sam shvatio da atmosferski pritisak djeluje na površinu cilindra pod pravim uglom i da je slabi rotacioni efekat koji sam opazio posljedica upuštanja vazduha. Mada sam do tog saznanja došao postepeno, doživio sam ga kao bolan udarac.“

Pored navedenog razmišljanja, odnosno maštanja, ali koje je imalo i pokušaj praktične realizacije, Tesla je pravio i neke druge planove. Pojedine od tih mladalačkih maštarija, odnosno projekata, opisao je u autobiografiji. To je, međutim, bio samo jedan dio bogatog svijeta što ga je ovaj svestrani maštar stvorio u mladosti i njime iskazao ogromne stvaralačke potencijale koji će tek kasnije, u zrelom dobu, naći način da se realizuju, ali na polju elektrotehnike. Zanimljivo je, a i instruktivno, ovdje prenijeti još neke njegove zamisli kojima se  bavio i njima želio da poboljša određene domene stvarnog svakodnevnog života.

,,Razmišljao sam, planirao i započeo mnoge ideje koje su po pravilu bile varljive. Moja vizija je bila jasna, ali sam principe poznavao vrlo ograničeno. U jednom od svojih izuma namjeravao sam da pošaljem pisma i pakete preko mora kroz cijevi položene na dno u sfernim posudama koje bi mogle da izdrže hidraulički pritisak. Pumpna stanica koja je trebalo da potiskuje vodu kroz cijev bila je tačno proračunata i nacrtana i sve ostale pojedinosti su bile detaljno razrađene. Propust je samo bio u jednom beznačajnom detalju, koji nije imao uticaja, a kojim nisam htio da se bavim. Pretpostavio sam proizvoljnu brzinu vode, i to veliku, i na svoje zadovoljstvo došao do zapanjujuće uspješne naprave dokazane nepogrješivim proračunima. Dalja razmišljanja o otporu proticanju vode kroz cijev ipak su me navela da ovaj izum objelodanim.

Moj drugi projekat je bio da konstruišem prsten oko ekvatora, koji bi naravno slobodno plutao, a njegovo okretanje kočile bi sile reakcije i time omogućavale putovanje brzinom od hiljadu milja na sat, što je željeznicom bilo neizvodivo. Čitalac će se nasmijati. Plan je bio teško izvodiv, priznaću, ali ni blizu tako loš kao što je bio plan poznatog njujorškog profesora koji je želio da upumpava vazduh iz vrućih zona u umjerene zone, potpuno zaboravljajući na činjenicu da je Bog već stvorio gigantsku mašinu u tu svrhu.

Prema jednom drugom projektu, mnogo važnijem i privlačnijem, trebalo bi da se dobije snaga iz rotacione energije zemaljskih tijela. Otkrio sam da su predmeti na površini Zemlje zahvaljujući dnevnoj rotaciji Zemljine kugle naizmenično nošeni translatorno u smjeru Zemljinog kretanja i suprotno njemu. Zbog ovoga se javlja promjena, koja bi mogla da se iskoristi na najjednostavniji način da se dobije pokretačka snaga u svakom naseljenom dijelu svijeta. Ne mogu da pronađem riječi kojima bih iskazao svoje razočaranje kada sam kasnije shvatio da sam u škripcu kao i Arhimed, koji je uzaludno tražio tačku oslonca u svemiru.“

Nedugo poslije toga,  u neobičnom lijepom i za njega neodoljivo privlačnom ambijentu kada je prije studija boravio kod ujaka u Tomingaju, neprekidno su mu padali na pamet razni izumi, nove tehničke i naučne zamisli. Njegova neiscrpna mašta je nastavila da se ispunjava raznim fantastičnim mogućnostima ostvarivanja neobičnih ideja i stvaralačkih poduhvata. Ranije ideje, koje su se javile još u toku njegovih srednjoškolskih dana, tada su se postepeno uobličavale  i kristalizovale u nastojanju da dobiju konkretni oblik koji omogućuje njihovu tehničku realizaciju. Naravno, mladi Tesla još uvjek nije u potpunosti bio savladao odgovarajuće naučne osnove i principe koji bi mu omogućili da ostvari makar bilo koju od mnogobrojnih  neobičnih ideja koje su, u krajnoj liniji, ipak bile više stvar želja, primamljivih zamisli  i očekivanja koja se nisu mogla ostvariti na osnovu postojećih naučnih mogućnosti. U nastojanju da  makar djelimično svojim zamislima dâ izgled izvodljivosti, često je vršio različite proračune, pravio skice, povezivao razne neobične pojedinosti kako bi stvorio određenu tehničku cjelinu u obliku nekog  prednacrta.

,,Tako sam nesvjesno usavršavao ono što sam smatrao novom metodom davanja konkretnog oblika izumiteljskom konceptu i idejama, što je u potpunoj suprotnosti sa čisto eksperimentalnim postupkom i po mome mišljenju je mnogo korisnije i efikasnije. Od trenutka  kada čovjek konstruiše aparat do trenutka kada prvobitna ideja dobije praktičnu primjenu, on je neizbježno obuzet detaljima i greškama aparata. Dok on nastavlja da usavršava i rekonstruiše, njegova koncentracija slabi i on gubi iz vida osnovna načela. Rezultati mogu da se postignu, ali uvijek na štetu  kvaliteta“, rezonuje   Tesla u autobiografiji.