Tišina

Piše: Nina Jovetić,

Učenica II razreda Gimnazije u Baru,

Školski zadatak iz srpskog jezika

Vječnosti, pokloni se pred iskrom sopstvenog sjaja, spasi Božijeg raba što ne zna kuda dalje, u jutru što volio bi da svanulo nije, negdje među planinama i morem, gdje odzvanjao bi krik, samo da ima snage, jadna duša ova, da razdvoji usne.

Rodila se zora, mrtav je naš eon.

Mučeni trnjem što kao zlopamtilo pod kožom pecka, urlike pustismo značajne slobode. Nije to bilo za pamtiti ništa, to je bilo za živjeti ideal.

Pod ropstvom sudbine što nas nikada voljela nije, u krilima vijenaca krša i livada, rođena je snaga naroda i izrodilo se spasenje, čovjek stvoren da jedini ispašta. U sudbinskom kolu veza tlo i nebo, nevjeru pusti niz valoviti drhtaj Morače, od bliske smrti vječni život načini, ranjen pa zaliječen, ode u počinak, nenadan a trajni što kao jeza probada mjesto gdje se dijele srce, krv i kosti.

U krvotoku otrovana nada, ne zna kuda dalje a o nečemu zbori, mrmlja samo duša u kojoj vjera još tinja, duge brade nesta, ali smrtne su samo kosti. Od patnji i mrtvila vijeka što za sebe uzelo nam je tijela, mi smo imali nadu u neke bolje dane. I svitala su jutra, osmjesi i tuge i sve je izgledalo kao nikada viđeni san, neko nas voli, neko iz daljine k nama pruža ruke. I dva milenijuma posle rođenja Hristovog, Njegovo je prisustvo jasno, kao dana Njegovog vasrksenja.

U vremenu u kojem je vjera bila prkos, gdje ubijaše zemno tkivo da ga tako mlado u zemlju vrate, jedan mili lik, očiju blagih, znao je da mora da zbog vjere strada. I išao je, svjestan bliskog kraja, znajući da njima ugoditi neće, mantijama crnim stvarao je beskraj i kovao sjaj budućega dobra. Odore smrtničke postaše mu male a krst oko vrata jedino odijelo.

Zašto živiš ako nisi spreman da umreš za Boga? Za šta se boriš ako to Bog nije?

U rasulu misli, pero grebe papir, i otvara rane što rađaju slova, ovaj dan narod htio nije, zato tako važan, boljeće do kraja našeg svijeta. Slobodu je stvorio a dobio je nije, od nje je uzeo jedino klicaj, naroda što voli Boga, zemlju, ljude, iz sijenke se radovao što ropskih lanaca nesta. I u devetoj deceniji pravedničkog života, konačno se smiri nemir duše čiste, on konačno shvati, da ima kome dati slobodu i ostaviti vjeru, što prije njega, budila se nije.

I razbi rukom, što nikada nikoga povrijedila nije, svu nepravdu koju vjekovanje ovo izdržalo ne bi. Iskušenja izda, otjera ih umom i konačno skicu idealnog čovjeka napravi. Što rođen nije od Adama, pa Hrista, no ipak se rodio dana kada i sam Božji sin, on konačno mjeru vječnosti sazda, iz Donje Morače, među granjem skriven, kao sam na svijetu, on prvi spozna Boga.

Narod Crne Gore, sa njim nestao nije, nego tek se rodi, jer tek je njegov život počeo da blista. Mitropolit u svakoga od nas dio sebe ostavi da klija, u nadi, da izdati nećemo, u nadi, da vrijedi nestati za nas.

Amfilohije Radović, ime ispisano među svim redovima u spisima stvorenim prije njegovog smrtničkog rođenja, ime stalno slavljeno a nikada napisano jasno, ime stvoreno da pred njim se klekne i poljubi tlo čovjeka što se na te glasove odazivao.

Amfilohije Radović, plamen Nade, Ljubavi i Vjere, što ugasi požar nevjere i srama.

Amfilohije Radović, jedina vječnost koju je naše pokolenje doživjelo, na ovom svijetu nadživjelo i koje je smjelo da slijedi, kao poslednju vrijednost koju biće pamti.

Amfilohije Radović, ime, posle kojeg sledi vijekovna tišina. Tišina u kojoj će se roditi njemu slični, ali, nijedan kao on, jer nijedan glasno nije ratovao protiv vraga, nijedan glasno nije volio Boga, narod, zemlju.

Amfilohije Radović vječni glas što pamti uho, ali što nam za sobom, pokloni nemoć da se kaže sve što bio je, jer, to ne znamo mi, smrtnici sitnih duša prostih.

Amfilohije Radović, ime vrijedno vjekovanja punog ćutanja, da u tišini, nadomjesti nam nemogućstvo da spoznamo takav, Božiji fenomen.