Titograđanin
Josip Broz Tito
Onaj koji je sebe samoproglasio anarhistom, u postmodernizmu nalazeći ključ za ekscentrično pojedinačno iščitavanje već sad klasičnih tekstova, koji o sebi, kao književniku sa zanosom veli kako „prozu piše kad ona to hoće, dočim poeziju kad ona to hoće“, u subotnjoj kolumni – kako sad pa to?! – blagoizvolio se izjasniti kako je, zbog više razloga, od kojih je svaki podjednako bitan, svakako za podizanje spomenika Titu, kao titograđanin u vo vremje ono, u tome sada prepoznaje gest kulture i šansu za iskupljenje, najmanje inspirisan avetima i utvarama nostalgije.
Međutim, odj….. sad sve to, ono što je, pak, interesantno, jeste momenat u tekstu – „diskurizvnoj mašini“ Liotar – kad se javlja, slabo ubjedljiva relativizacija, pa će kolumnista priznati da je Tito bio (ipak i) diktator, ali i tvorac države koja je bila najbolja moguća na Balkanu, a vrijeme pokazuje da je tome tako.
I, dodaje – brozova diktatura u poređenju sa sadašnjim mehanizmima diktature i propratne demagogije, bila je i ostala kamilica; okej, pitamo se od koga su savremeni nam diktatori učili, svakog dana se usavršavajući u domaćoj lektiri? Šta vi mislite?
Dakle, riječ je o skrivrenim prednostima totalitarnog sistema kao takvog, koji samo i tek naoko djeluje kao bauk, uzimajući ga zdravo za gotovo, usputno i bez analitičke posvećenosti, dopričava nam književnik.
Što će reći da se ovdje radi koketnom mišljenju – u novocrnogoraca preraslom i sraslom, bezmalo, u instinkt! – kojeg rađa naknadna pamet, ona što je dokonala: ranije je bilo bolje, ali, naravno, daleko od toga da je bilo idealno! Diplomata i drug, nema šta…
Ovako, da se razumijemo, može misliti narodni glavešina ili prvi čovjek mjesne zajednice Malo Trvinje, nikad i nipošto pjesnik!
Pa ipak, dođavola, zar ovo može napisati i potpisati neko ko sebe smatra i drži da je nepotkupljivi suverenist?! Ko slavi tekovine „oslobodilačkog“ dvadeset i prvog maja? Ko se opasava katalonskom zastavom jer mu ova trenutno ne vijori ustalasana buntovničkim idealom?
Ko u ličnosti Đavola vidi pjesnika, i na koncu, više nego zavodljivog subverzionistu koji se ne miri sa vječnim, jednom za svagda uspostavljenim nebeskim poretkom? Izgleda, ipak, da može, kao što izgleda znakovito, itd…
Vjerujete li da neko ko sebe osjeća pjesnikom, u tekstu (i stvarnosti) eksplicit za podizanje spomenika J B Titu, najmanje prema tome zezački end žižekovski montiran? Zar, pobogu, pjesnik ne zahtijeva u svemu izraz slobode, budući da je toliko radikalno protiv, da mu, naposletku, uspije izazvati Gombroviča koji će morati reći: „Biti pesnik, i umreti praznog stomaka!“
Pomenuti pjesnik bi onda mogao, i red bi bio, da na spomeniku ukleše pjesmu u rimi (kakvu stihonaklepanu zahvalnicu), samim tim što je slobodan stih odveć dekadentan, i porukom prezahtijevan za dešifrovanje.
Pored toga što je slobodan, uz to je formom izlomljen i rastrojen, za nevini narodnooslobodilački sluh. Pardon, duh!
Da li pjesnik uopšte smije biti za bilo kakvu promociju diktature, odn. diktatora.
Da li pjesnik smije biti u bilo kom smislu i obliku na strani totalitarizma. Naravo, nezamislivo je.
Elem, kad je tako, onda u ovom slučaju, nema ni traga od tjesnika. To su samo ideološki repivi, ideološke sjenke sa kukuljačama, na skoro okrečenoj zidini.
Još manje da su takve priluke nekakvi intektualci. Intelektualci su Žižek, Milo Limpar, i slični, i, uošte, malo ih je na raspalom Balkanu.
Valjalo bi da takozvani crnogorski intelektualci (ali, ni drugima ne bi škodilo), da pročiraju Sartrov esej o intekektualcu, i njegovom angažovanju i djelivanju. Intelektualca ne možete zateći u situaciji u kjoj nalazite mlađeg Brkovića. A on je neprestao, već godimama, na strani mržnje, i diskriminacije. Otkuda, nekome, vaspitanim tako kako jeste, i nikao tu gdje jeste, bez da bude polugrađanska provinijencija i profilacija, i da se markeriše kao titograđanin. Sa Titovom maramicom urezanom u svijesti. Ovakvim svijestima i netalentima, pride i epugonima, dosta je njihovo dvorište, u kojoj još lista đedova murva. Živko Nikolić i Matija Bećkvić, putem satire, kroz smehovnost, samo su načeli to provincijsko na ovom prostoru. Te protuve i krpe ideološke, tu meljavu, taj kal… S njima jedno smijeh može izaći a kraj. Komedija.
Nadrealisti@ovdje je riječ o poimanju slobode u pesničko smislu. Tito je o dje samo personifikacija onog što veže kolumnisti Vijesti za to vrijeme. A to je uništavanje srpske nacije države. Tu su kolumnista Vijesti i Tito na istoj magistrali. I to sa slobodom nema nikakve veze. Ili je kod nekih sloboda moguća samo bez Srba. Kako to izgleda na delu uzmite samo lektiru našeg žalosno g podmlatka. Proterani su Desanka Zmaj Branko Radičević šantić Jesenji.. Itd. A ubačen neki likovi za koje nikad čuli nismo iako su listom Muslimani i nešto Hrvata nepoznati su i u svojoj ulici a kamo li u državi. Eto takvo vrijeme i ljudi su potrebni kolumnisti Vijesti jer jedino mediju takvim likovima on može biti perja ica i mudroserati o Evropskim vrijednostima. Zato bi on Tita pravo u centar Podgorica a Njegošwvu kapelu oburdali niz Lovćwn….
Titobeogradjanin.Ima svoju kucu cveća,mauzolej,pa ajmo malo o tome.To je lokalitet glavni.Jednog dana ce arheolozi iskopavanjem lokaliteta „Dedinje“utvrditi da je na tom prostoru bilo sakralnih mesto jednog srpskog vodje.
Crnogorcima je danas bliži Broz od Njegoša.
To je vrlo važan,možda i najvažniji,dio sveukupne slagalice.
Srbi,svoga posla.