Tompsone, ti si Srbin, da li znaš svoje porijeklo?!
1 min read
Svima je već poznato da su naše „komšije“ Hrvati svoje srebro na Svjetskog prvenstvu u fudbalu proslavili uz lično prisustvo kontroverznog hrvatskog pjevača Marka Perkovića Tompsona. On je u autobusu sa fudbalerima Hrvatske u Zagrebu uz grljenje i pjevanje ustaških pjesama, bio jedini uslov hrvatkse momčadije na povratku kući.
Veoma dobro poznati stihovi nekadašnjeg bivšeg ugostitelja koji se tokom domovinskog rata latio oružja i po istome dobio nadimak Tompson.
Neki od stihova predstavljaju i Tompsonu himnu:
„Jasenovac i Gradiška Stara,
To je kuća Maksovih mesara.
U Čapljini klaonica bila,
Mnogo Srba Neretva nosila i
„Oj Neretvo teci mi na stranu,
Nosi Srbe plavome Jadranu.
Kroz Imotski kamioni žure,
Voze crnce Francetića Jure.“
Sve ovo i ne bi bilo toliko čudno da je možda neko drugo prezime u pitanju, možda neko koje zvuči ovako baš hrvatski, ali istina je sasvim drugačija. Prezime Perković je crnogorskog porijekla, a evo i same istine koju sam pozvana da javno napišem i potvrdim onu staru narodnu „Ako je Turčin krvav do lakata, poturica je do ramena“.
Mi Perkovići (moje djevojačko prezime) smo iz Crne Gore, ima nas sa Čeva od kojih su moji, iz Kuča i znam da na primorju ima Perkovića. Ovi sa Čeva su porijeklom od slavnog bratstva Vukotića i svi slavimo Svetog Arhanđela Mihaila, ovi iz Kuča slave Mitrovdan, dok ovi koje znam sa primorja slave Svetog Nikolu.
Prije više od par vjekova, od ovih mojih neki su pošli na Kosovo, neki su preko Gacka otišli dalje pa ih ima i u Bosni tokom vremena islamizovani i ovi u Hrvatskoj od kojih je dotični gospodin koji se u svom uštastvu dokazao.
Tamo takođe postoji i mjesto koje se zove Perković negdje autoputom od Zagreba, ne znam tačno sada, mada sam slikala kada sam prolazila tuda. Summa summarum: Tompsone bih te pitala zašto toliko mrziš to što su ti preci bili, čemu toliki jad i žal? Šta god uradio i koliko ljudi na pokolj Srba pozvao, ostaješ i sam porijeklom Srbin i to iz Crne Gore!
P.S. Da li se možda sjećaš i svoje krsne slave?
Wow that was strange. I just wrote an very long comment
but after I clicked submit my comment didn’t appear. Grrrr…
well I’m not writing all that over again. Anyways, just wanted to say wonderful blog!
Srbi se pominju u vreme kad, u tim dokumentima, nema pomena o Hrvatima, niti o hrvatskim državama. Pominju se u devetom stoleću samo Srbi i slovenska plemena, a od kneževina: Slavonska i Dalmatinska. Ni u vladarskim titulama nema pomena o Hrvatskoj. Knez Borna, za koga zvanična istorija Jugoslavije piše da je hrvatski knez, označava se samo knezom Guduščana i Timočana, ili, kasnije, knezom Primorske Dalmacije. (Znači, bio je knez u Srbiji, pa kad je prešao na teritoriju pod vlašću Franaka, postavljen je za kneza Primorske Dalmacije — ne Hrvatske Dalmacije, kako krivotvori istorija u Jugoslaviji).
Austrijski državnik grof Johan Kristijan Bartenštajn, savetnik carice Marije Terezije — 18. stoleće, potvrđuje činjenicu da su Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji starosedelačko stanovništvo:
A već su car Rudolf Drugi i car Matija, kao kraljevi Ugarske, našli bili pravo (priznajući da su Grci ili Vlasi /Srbi/, koji u onim krajevima stanuju, obadvema kraljevinama: Slavoniji i Hrvatskoj, itekako pomogli time što su Turke zadržali od daljeg upadanja u onu prvu) da im najsnažnije osiguraju uživanje svega onoga što su god za njihova doba imali, ako bi to ležalo u jednoj ili drugoj od ovih dveju kraljevina.16
Uverljivo kolonijalno austrijsko građenje tzv. Hrvata od Srba, izvrsno je uočio naš savremenik Svetozar Borak. On je u knjizi „Srbi katolici“, uverljivo opisao osnovu hrvatizacije Srba, koja je istovetna mađarizaciji Srba. Osnove oba ova protivsrpska poduhvata u 19. stoleću se mogu prepoznati i u protivsrpskom državnom delovanju u Jugoslaviji – od 1918. do 1990, jer je i u njoj zanemarena srpska narodnost, a nametana Srbima pripadnost jugoslovensgvu, čemu su pravoslavni Srbi, u ogromnoj većini, bili podlegli. Radije su upisivali da su jugoslovenske narodnosti, a ne srpske – a srpskoj su pripadali.
Pogledajte ovaj njegov natpis koji nije dvosmislen – pisan je u vezi s nastojanjem mađarskih intelektualaca iz 16. i 17. stoleća, da se narodni mađarski jezik počne koristiti u književnosti i državnoj administracii (kao i slovenski, ili slavonski – kako su imenovali srpski jezik), jer tadašnji mađarski jezik nije bio dorastao tim obavezama – postaće službeni jezik tek u 19. stoleću. Pored ostalog, dr Andraš David obaveštava, da su na slovenskom jeziku, u četvrtom stoleću Nove ere, pored „Biblije“, pisane i liturgije:
„Ovo sam svetom serjoznošću razmotrio, budući da nekoliki narodi – pripomeni se Nemaca, Čeha, Francuza – raspolažu skoro celom ‘Biblijom’ prevedenom na svoj jezik. TAKO, BLIZU` NAS, I SLAVONSKI, NA KOJI SVETI JERONIM – NE SAMO ‘BIBLIJU’ NEGO NOVIJE, PREMA HEBREJSKIM, GRČKIM I LATINSKIM TEKSTOVIMA, I CELU LITURGIJU PREVEDE NA ČUDESAN I VEOMA FINI NAČIN“.
Dakle, ovde se jasno vidi, da se izbegava spominjanje srpskog naroda i srpskog jezika u Dalmaciji – u 4. stoleću posle Hrista. Slovensko ime se spominje tek u 6. stoleću Nove ere, a prof. dr Andraš David upisuje, da je reč o slovenskom jeziku i u četvrtom stoleću Nove ere?! Znači, kao i svi evropski stručnjaci (pa i srpski), uklanja činjenicu – da je „Biblija“ na srpskom jeziku i piše, da je ovo delo na „slovenskom jeziku“. Taj izraz će se, vremenom, nametati kao „hrvatski jezik“, a Srbi Dalmacije će biti proglašavani Hrvatima.
Umesto „Srbi“, upisivati „Sloveni“, a te „Slovene“ smatrati Hrvatima
Ova podvala je donela ogromne plodove – za stvaranje slike o navodnoj hrvatskoj državi u Srednjem veku i navodnom hrvatskom narodu. A postojala je samo srpska država i srpski narod u Srednjem veku. Za obmanu o hrvatskom narodu je korišćen latinski jezik. Kad je u nekom izvoru pisalo (na starolatinskom, starogrčkom, arapskom, ili jevrejeskom jeziku) „srpski“ – taj izraz je zamenjivan i stavljano je: „slovenski“. A posle je taj izraz u 19. stoleću zamenjivan novom rečju: „hrvatski“. I tako, umesto srpskog naroda, čitaocu se nametala kriva predstava – da je reč o hrvatskom narodu. A kad se srpski narod predstavlja za hrvatski, onda se i srpska država imenuje za hrvatsku, ili srpski zavičaj (recimo Dalmacija) za hrvatski.
Povjest (istorija) u Jugoslaviji, od 1918. do 1990, nije se pridržavala naučnih temelja – obavezujućih pri predstavljanju prošlosti država i naroda. U bliskoj budućnosti, biće objašnjene njene nenaučne vratolomije i to će zaprepastiti svakog čoveka zdravog razuma. Upitaće se – da li je moguće da milioni školovanih ljudi, puna dva stoleća, nisu mogli uočiti potpuna krivotvorenja o navodnoj hrvatskoj državi u Srednjem veku? Dalje, da li je moguće, da nisu primetili da Hrvata, kao naroda, nije bilo do 19. stoleća i da ti novostvoreni Hrvati u 19. stoleću preuzimaju srpski jezik i zovu ga hrvatskim jezikom? Pa ako je taj narod oblikovan tek u 19. stoleću, kako se moglo verovati u to da je taj narod imao državu i pre 19. stoleća – u Srednjem veku? Ako nije bilo hrvatskog naroda u Srednjem veku, onda nije mogla tada postojati ni hrvatska država. Znači, hrvatska država nije postojala u Srednjem veku! Naravno, ovakva pojava u povjesnoj (istorijskoj) i jezikoslovnoj (filološkoj) nauci će biti predmet izučavanja i medicinske nauke (da bi se otkrila pojava umnog slepila).
Ovih godina su mnogi Srbi katolici zavirili u crkvne i državne arhive i pronašli su dokumenta o mestu i vremenu pokatoličavanju svojih predaka, a mnogi javno priznaju, da su im roditelji i dedovi prenosili usmeno te podatke, koji su se čuvali u okviru porodice – kao najveća tajna. U Beogradu će, uskoro biti objavljena i dela Srba katolika o tome – pripovetke i povjesna tumačenja.
Ono što je najzanimljivije pri ovoj pojavi je činjenica – da hrvatske državne i naučne ustanove i katolički visokodostojnici ne polemišu s piscima ove istine o hrvatskoj veštačkoj naciji, jer shvataju da bi polemika izazvala veliko državno i nacionalno uznemirenje. Nadaju se da će tišina obezvrediti i ukloniti iz javnosti ove istine o hrvatskoj veštačkoj naciji.
Učestali su glasovi iz Hrvatske, praćeni člancima u novinama, časopisima i na Internetu, da je hrvatska nacija veštačka i da su je kolonijalne države Zapadne Evrope (Mletačka Republika, Austrija, Nemačka i Vatikan), od 18. stoleća, stvarale – da bi se onemogućilo uspostavljanje Srbije na srpskim povjesnim i etničkim zemljama. U ovo vreme i u ovim državama su pravoslavni Srbi prisiljavani na katoličenje, a onda su primoravani da se zovu Hrvatima i da svoj srpski jezik, takođe, zovu hrvatskim. A u 19. stoleću je Austrija izbacila iz upotrebe hrvatski (ili slovenački) jezik – proglasivši ga „kajkavskim dijalektom“. Znači, hrvatska nacija je stvorena od Srba katolika – u Dalmaciji, Istri, na jadranskim otocima, Liki, Kordunu, Baniji, Slavoniji, Sremu i Baranji i od slovenačkih plemena u Zagrebu i okolini (u Zagorju), kojima su pridodati i hrvatizovani Jevreji, Česi, Slovaci i Nemci.
Srbi katolici smatrali su da je ujedinjenjem sa Srbijom i stvaranjem Jugoslavije 1918. rešeno njihovo nacionalno pitanje. Na razbijanju Jugoslavije radili su rimokatolički klerikalci i hrvatski separatisti. Katolička crkva imala je najveći uticaj na katoličke seoske mase. Srbi katolici su masovno prišli sokolima. Savez sokola je okupio sve one koji su bili za očuvanje Jugoslavije. Zato su bili izloženi napadima udruženih klerikalaca i HSS.
Sporazumom Cvetković-Maček 26.8.1939. Dubrovnik je odvojen od Zetske banovine i dodeljen novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. HSS je u Banovini Hrvatskoj odmah počeo sa progonima Srba katolika, Jugoslovena i sokola. Povodom zabrane proslave Dana Ujedinjenja 1 decembra 1939. u listu „Dubrovnik” je objavljen članak koji je potpisan sa Cavtatska omladina i u kome se ističe: „Radi toga svog vjerovanja, još pod mrskom Austrijom teško je stradao izgnanstvom, taoštvom, mučeništvom u utamničenju, nevoljama u dezerterstvu i ostalim mnogobrojnim maltretiranjima, koja su crnožute aveti iskaljivale na mnogim patriotima našega rodoljubivog mjesta. …Ali Jugoslavija, … ostati će vječno čista i sjajna kao sunce, … A Ti, stara naša majko, Srbijo kao nekoć kada su tebe radi očevi naši, braća i sestre naše u izgnanstvu, u tamnicama i progonstvu, u mukama i patnjama svoj duh čeličili; kao onda, kada su u Tebi sva slobodarska uzdanja bila, obraća se Cavtat tvoj i moli te i preklinje : Ustaj Srbine, složi se, ne kloni – pravda te zove, na ovo naše sinje Jadransko more! “. (9)
U ime Srba katolika Luka Bone, Božo Hope i dr. M. Gracić iz Dubrovnika uputili su 15 juna 1939. barskom arcibiskupu i Primasu srpskom dr. Nikoli Dobrečiću predstavku o potrebi otvaranja Srpske katoličke bogoslovije u Baru. U listu „Dubrovnik” objavljena je predstavka pisana u oči Vidovdana 1939. „Jedna potreba i jedno pravo Srba katolika” poslana banu Zetske banovine na Cetinju, a dostavljena Arcibiskupu Barskom i Primasu Srbije, pretsjedniku vlade i ministarstvima Pravde i Prosvete u Beogradu. U predstavci se iznosi : „Za katolike Beograda i predratne Srbije, za katolike Crne Gore, Vojvodine i Dalmacije, potrebni su su nam rodoljubivi srpsko-katolički svećenici. Današnji svećenici nisu srpski rodoljubi. Neka ovi primjeri ilustruju rad njihov: Poznata je vrijednost Sokolstva u nas; ono je cement u temeljima Jugoslavije. …Katolički Episkopat je zauzeo negativni stav prema Sokolstvu. …Ali djeca iz mješovitih brakova izoštaše sa sokolskih časova, jer im majke zabraniše da više idu u Soko. Prilikom posjete u crkvi majke su dobile naredbu da svoju djecu više ne daju u Soko. Pa drugi primjer : u carskom Skoplju izlazi već 12 godina katolički list „Blagovest”, pa u mjesto da služi širenju i jačanju srpskog imena u tim krajevima, on pronalazi u katolicima Stare Srbije Hrvate, kao što ih o. Petar Vlašić nalazi u najistočnijem dijelu Banata. Mi nismo u stanju da kontrolišemo, šta se sve ne naređuje putem crkve našim katolicima, ali su ovo očigledni dokazi : da katolička crkva u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Dalmaciji, ide nasuprot intencijama Srpskog Naroda.” (7)
SRBI DUBROVČANI KATOLICI PIŠU O NEDELIMA ONIH KOJI SE OPREDELJUJU ZA PRIPADNOST HRVATSKOM NARODU:
Napadi klerikalaca i hrvatskih separatista na sokole nastavljali su se. Sokolsko društvo Dubrovnik uputilo je 28. jula 1938. predstavku Milanu Stojadinoviću : „Da bi omeli napredak sokolstva u srezu Dubrovnik, koje je brojalo 26 sokolskih četa, sa oltara se propovedalo protiv sokolstva i pretilo paklenim mukama onima, koji stupe, ili ostanu u sokolskoj organizaciji. Čak, štaviše, pretilo se i životom i imovinom. Neki su naši članovi bili zaista tučeni, a nekima je upropašćena imovina. U godini 1936. paljeni su stogovi sena i iščupano na stotine čokota loze našim članovima, potpaljena je sokolana u Orašcu. Godine 1937. zapaljen je sokolski dom sokolske čete Popovići (Konavle). Iste godine je rulja separatista polupala izloge na dućanima naših članova, a pre nekoliko dana, pod kuću u kojoj se nalazi sokolska četa u Postrenju, podmetnut je dinamit.” Usled ovakvih pritisaka sokolske čete u Mrcinama, Vitaljini, Pločicama, Komolcu i Osojniku sasvim su prestale sa radom. Starešinstvo dubrovačkog sokolskog društva zaključilo je da je sokolstvo, zbog svoje jugoslovenske liberalne i antiklerikalne ideologije bilo izloženo napadima od strane rimokatoličkog klera udruženog sa pripadnicima HSS. (6)
Ha,ha,ha!!!
Vlajko, ne opominje te portal da brzo objavljuješ, to ti je to pretraživača!
Drugo, tačno sam znao da je ovo neki domaći izrod, niko kao naši….
Sta su Hrvati ako ne pokatoliceni Srbi.
Tako, tako, srpska balafurdijo, punom parom u svoje nestajanje! Umjesto da i za onog najrodjenijeg ko se pokaze kao los covjek, kao nemoralan, kao izdajnik, kao bitanga ili pak ustasa, kazes – „Ti nisi Srbin, jer da bi bio Srbin, moras biti čovjek“, ti pokusavas da izvedes teoriju da su Pavelic, Francetic, Luburic, Thompson – Srbi. A čemu nesrecnici? A sto ce vam takvi Srbi? Sto hocete time da postignete? Od cega ste to oboljeli?
Snivate li to i dalje neke bratskojedinske snove ili mastate da cete zivjeti u velikoj drzavi dje ce se i ovi koji imaju bratske krvi do pojasa, samo proglasiti Srbima, i svi ce biti srecni?
Shvatite, ovce nesrecne, da je to sada drugi narod, hvala Bogu.
Nas crnogorce , potomke starih dukljana , ne zanimaju svađe jugoslovenske braće hrvata i srba , to što je ovaj Perković poreklom crnogorac nas ne interesuje , eto je i onaj zkločinac Karadžić poreklom crnogorac , a pola hrvata i srba poreklom crnogorci !!
Crnogorci oće dobre odnose i sa hrvatima i sa srbima , nijesmo maniti da se petljamo u njihove sukobe !
Masa je cvijet mlade nacije dukljansko-montenegrinsko-crnogoricne.
Netačno , ja sam crnogorac jer mi je to bili otac , đed , prađed , čukuđed …do potonjeg pretka , a ti si srbin postao 2003 godine , takve narod zove posrbicama , srbima iz inata , crbima …
Djede ti je po sopstvenom priznanju bio srpske vjere,vrati mu se…
Cuti g….. od g….. . Ako si pravoslavac djed i pradjed ti nisu mugli bit CRNOGORCI no SRBI bez ako nisi MUSLIMAN ili ARBANAS . Reci kako se prezivas pa cemo lako utvrdit ko si i odakle si .
Ne vjerujem da je g…. od g…. no je samo g….
Ti si ipak „hrvatsko cvijeće“ jer nemaš nikakav dokaz za to što napisa. Nemoj samo i ludaru završiti kao o tvoj „crnogorac“ Sekule Drljević. Opasne su to rabote ali na kraju ne pomaže ni sav novac koji si vrijedno zaradio…
… Sve si nam obijasnio!
Ajd sad, blagoš meni, na duži zasluženi odmor.
Ljudi mijenjaju religiju isto kako su Rashani Nemanjici promijenili vjeru svojijeh ocheva, a njihovi oci promijenise njihove slavne Bogove I useshe katolicanstvo. Dogadhja se, jeli. U razvijenijem dijelu svijeta promijeniti religiju za individuu je ka popit chase vode. To je neko lichno ubjedhjenje, I to neodredhjuje ko je kojega etosa. Ako se uzme Romejsku religija za postavku da ko unju vjeruje mora da je Srbin, onda su I Bugari I Grci I svi ostali koji uzeshe uvjerenje Romeja Srbi, jeli.?
Sto bi reka, da je Perkovicev prandjed otisha u Srbiju, onbi danas Srbin bijo. da je osto odhje oni bi danas Crnogorci bili, otishli u Hrvacku odole ka I mnogi, I to je to. Procenat “ E“ gen pula u Srbiji, koji je definitivno predominant Albanski gen pol ide do 35% u danashnoj Srbiji. Ti Srbi nijesu Albanci nego su Srbi, ito 35% Srba danas je Arbanashkoga porijekla, pa sto? I Karashjordhjev dhjed je bijo Arbanas, Kliment, pa njegovo potomstvo nije naklonjeno njegovijem predcima, jeli?
No ovo me dovodi do zakljucka,_ vjerovanje neodredhjue nacionalnos lishe Srba, posto nebi imali neki drugi nacin da okarakterishu sebe. Treba se realno gledat I be samo sa svoje bande. A to ko je choek, a ko nije chojek je drugo podpitanje, i otome drugom prilikom.
1912 kad se formirala Albanija imala je 1 000 000 stanovnika od toga pola Albanci pola nealbanci Srbi ,Grci,Cincari ,Makedonci itd.A od tih pola sto su Albanci veliki dio je bio albanizovani Srbi.Dan danas veliki broj geografskih toponima u Albaniji su srpskog porijekla sto govori da su tu zivjeli Srbi.
Skadar je bio srpska prestonica .Skender beg Djordje Kastrioti cistokrvni Srbin itd itd.
Karadjordjevici su slavili slavu svetog Klimenta zato neki brkaju i podmecu kao pristalice Obrenovica da su od Klimenta ali se dokazalo da nisu a klimenti su inace albanizovano Srpsko Bratstvo.
Ti prvo treba da se elementarno opismeniš, pa da se malo edukujueš, pa tek onda da ponešto komentarišeš.
Ostrogot – I Sekula Drljević je mislio tako i prosipao slične nebuloze 5 – 6 godina pred smrt… Završio je jadno, u ludaru kod svojih mentora ( odsrbica)… Dakle najstarije porijeklo svih naroda, nevezano za vjeru, na ovim prostora jeste Srpsko… Kada su razni okupatori osvajali ove prostore ili na drugi način pokoravali veliki narod, govorili su iste priče kao tvoju i novcem i silom cijepali jedan narod i tako od manjih djelova stbarali sebi porodnu sluganiju i nove narode od iszog. U zom metežu Srbi uspijevaju da se izbore za svoju vjeru,jezik i crkvu, trudeći se da preko njih drže preostale Srbe na okup. Tačka.
Ovo što me opominjete da često komentarišem i da malo usprim je uvrijedljivo.Možda nemate vremena da pročitate sve komentare od ogromnog broja posjetilaca pa se baš umoriste.Evo obećavam da više neću nijednom otvotiri vaš sajt,a time ni komentarisati.
… Zna svoje porjeklom kao i svaki hercegovački i dalmatinski danas Hrvat!
Baš zato što zna …
Vrlo je tragično da se u toj današnjoj Rvackoj ni jedan uspješniji Srbin ne smije ni dan danas slobodno izjasniti. Ni Dedić, ni Šerbedžija, ni Novkovići, ni Vranković, ni Štulić, ni Đurđica, ni ….. Kakav su strah izazvali ustaško-klerikalni zločinci. I kada danas vidite ove pojedine smradove od ljudi, u Crnoj Gori što bi išli istim putem, jer ne znaju što je čovjek, šta je vjera, šta je viševjekovna tradicija i koji se preko noći odriču svega, onda normalan čovjek sa tom sirotinjom ne poželi dijeliti ni prostor ni vrijeme.
Džoni Štulić je ovo rekao koji narod živi tamo odakle je on:
„Mislim da se, u Jugoslaviji, sve dešava kao voda: sa višeg na nlže. Tako i Ijudi: oduvek su se selili ka nižem, ka moru. Ne sećam se da je neka civilizacija išla od mora do unutrašnjosti. Migracije na ovom tlu, a poslednjih nekoliko stoleća, to najbolje i potvrđuju. Pola Dalmacije je otišlo preko dalekih mora, bolesti dolazlle i uništavale cele gradove. šta onda rade fratri? Nasele Ijude iz zaleđa. Umesto njih u zalede dođe neko drugi. Ko je to mogao da zauzme, naseli? Otkud se taj svet spuštao nego od onoga što nazivamo Srbijom? Ja mislim da je, zapravo ne znam za Sloveniju, ogroman procenat Srba. Samo da bi se u ovim krajevima moglo živeti, moralo se biti katolik. To je tako u poslednjim vekovima.“
(Džoni Štulić intervju; list „ĆAO“ vanredno izdanje „Legende osamdesetih“; mart-april 1990. (Razgovor vođen u Zagrebu, Šumski dvor, 26. septembar 1989.)
https://web.archive.org/web/20160313050757/http://www.akordi.rs/arhiv/azra/azra.htm
Inače je odbio i hrvatski i makedonski pasoš:
„Hrvatski ne želim, a srpski ne mogu da dobijem“
http://www.politika.rs/scc/clanak/110442/Otimanje-o-Dzonija
Izjavio je i ovo:
„Ja sam AZRA i jedini plaćam članarinu i nemam nijedno hrvatsko krvno zrnce“
http://tris.com.hr/2016/04/branimir-stulic-ekskluzivno-za-tris-nemam-ni-jedno-hrvatsko-krvno-zrnce/
I ovo:
„Nikada nisam ništa imao ni s kojom vladom. Uostalom, što me stalno petljate s Hrvatskom? Hrvata ionako nema barem 600 godina. Što uostalom znači biti Hrvat i koji je to duh specijalni hrvatski?“
http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/947articleType/ArticleView/articleId/2182/Default.aspx
I ovo Alki Vuici:
„Zašto pričaš srpski?“ pitala sam. „Ti si ipak Zagrepčanin?“
„Moja Vuica, svet ide prema jednostavnosti, sve postaje čistije… Jedini pravi jezik i razvijen na našim prostorima je – srpski!“
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.“
http://www.nacional.hr/clanak/21541/doni-zasto-zivis-bez-love-i-domovine
intervju reviji Istok 1998 :
Na prostorima bivše Jugoslavije postoje samo tri etničke grupe naroda: istočni Srbi, zapadni Srbi i radikalni Srbi. Istočni Srbi žive na području Makedonije, Crne Gore i Srbije, zapadni Srbi su u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji, a radikalni Srbi su ustaše i četnici!