Totalitarizam kao besdomnost

Piše: Sibin

U totalitarizmu, bivamo informisani tako da čujemo i vidimo isključivo ono što treba da želimo.

Projekat održavanja i konstantnog učvršćavanja nedodirljive bezbijednosti seže tako daleko da imate prava na samo jednu budućnost, jer, istovremeno, imate prava na samo jedno sjećanje. Na taj način, totalitarni sistem ne dozvoljava Istoriju, koja i pored plana sobom nužno donosi i slučajnost. U svakom slučaju, neophodan  je i mali previd da bi sloboda mogla da egzistira.

Zastrašujući momenat kod svakog oblika totalitarizma javlja se kad osvijestimo kako umišljamo da živimo kako hoćemo, budući da smo nagnani vjerovati da smo u svemu ostvareni. – Totalitarizam ne računa na budućnost, ni na najmanju naznaku svoje suprotnosti. Zato danas politika vlada onim što dolazi, dok mi proživljavamo ono što je prošlo.

Zaista, više nikakva kontrola nije potrebna, u totalitarizmu, ja sam sebe podsvjesno kontrolišem i javno cenzurišem. Postoji propisani diskurs, prava koja obezbjeđuje policija, razlika u kojoj figurira otuđenost. U jednakosti, naprosto, komunikacija prerasta u sistem mehaničkog razmjenjivanja koda!

Strah je tako snažna emocija da joj se, nažalost, još jedino suprostavljamo putem laži. U totalitarnom sistemu, samo prividno na nekoj od razina odvija se nekakav proces, dok je u realnosti sve isprogramirano i otud niko ne vjeruje niušta. – Ubistvom utopije zaokružuje se neoboriv sistem vladanja. Negdje, u beznadežnoj pozadini, odvijaju se ostaci i sjenke jedne uvijek već nedokučive politike. Polis više nije mjesto polemike…

Nije zamislivo postojanje koje ne zahtijeva i ne teži slobodi. Svijest je prostor koji omogućava naseljivost; u totalitarizmu, zakinuti smo za bilo kakvo iskustvo.

Sve je jednom za svagda završeno tako da se realnost odvija retrospektivno. Tako je totalitarizam sistem događaja bez sadržaja: u svakom smislu, Sjeverna Koreja jeste jedna dimenzija ne-realnog, nije li to, s druge strane iste medalje, i Amerika?…

Sjetimo se komunizma koji je još jedino postojao zbog sebe, lažno emitujući jedinstvo koje, naprosto, nije moglo da se s ničim (svojim) poistovijeti. Jugoslaviju je, bezmalo, uništio komunizam, tj., aparat prisile u kojem se „živio“ završen projekat. Nemati ni onoliko prostora u kojem bismo mogli sagledati sebe; to je zamka svijesti: naseljiva, ona je prazna, neprestano se okrećući oko svog suštinskog ne-sadržitelja.

To je pakao – živjeti u sistemu izrežirane drugosti; ovo je realnost – nevidljivi logor u kome se „događamo.“

(Sloboda za Čađa!)