Tragom Međe Vuka Manitoga

Piše: Milija Pajković

Kad se spomene Međa Vuka Manitoga najprije se pomisli na istoimenu poemu našeg poznatog pjesnika Matije Bećkovića, koju je objavio 1976. godine, u izdanju Srpske književne zadruge. Međutim, stvarna Međa Vuka Manitoga nema previše dodirnih tačaka sa ovom Bećkovićevom, zamišljenom, sem uzajmljenog arhaičnog naziva i sažetog kazivanja Vuka Karadžića o njoj, koje je postavljeno kao uvodnik za zbirku. Bećkovićeva međa, iako se misli na istu, nešto je drugo – to je, u stvari omeđeni prostor u kojem njegovi junaci i junakinje biju mukotrpnu životnu bitku sa živopisnom, ali, u isto vrijeme, i sa surovom prirodom, koja je prikazana kroz, mahom, jedinstvene izraze i riječi rovačkog krajolika, uobličene u moćno literarno obličje. Uostalom, veći dio njegovog stvaralaštva povezan je neraskidivom vezom za taj kraj, u kojem je proveo i dio djetinjstva, za Rovca, Velje Duboko i njegov zaseok Vukodo.

A prvi pisani pomen, od onih koji postoje, Međe Vuka Manitoga, ostavio je jedan drugi Vuk, nimalo manit, onaj koji nam je podario pravu azbuku, jezik, čija je pretežna osnova iz Crne Gore, zatim mnoštvo sakupljenih priča, basni, poslovica, bajki, tako spasivši od zaborava to istinsko blago – Vuk Stefanović Karadžić iz Tršića kod Loznice.

On je u svojim ,,Etnografskim spisima“ iz 1834. godine jasno i nedvosmisleno napomenuo i obznanio:
– Znaci od zida bez kreča i zemlje, koji je išao do Bijele Gore ( više Graova – preko Cuca, Kćevskih planina, poviše Plješivaca, preko Ostroga, planine Bjelopavlićke, i Morače Donje) do Kučkoga Koma. Od jednoga kraja do drugoga ove međe prijekijem putem ima oko četiri dana hoda: a kad bi se išlo preko gudura i litica pored nje, bilo bi mnogo više. Od onoga po kojega se imenu ova međa zove, ništa se više u narodu danas ne čuje, osim što gdje koji dodaju: Međa Vuka mahnitoga..

Jedan naš drugi, uistinu, veliki pjesnik, Vitomir Vito Nikolić, takođe je spomenuo Među Vuka Manitoga, pokušavši da u svojim novinskim napisima, podrobnije pojasni o njoj, a i da nađe bilo kakav njen ostatak, posvetivši i jedan dio ljeta tome, ali je traganje bilo bezuspješno i odustao je Nije se Vitomir Nikolić bavio samo Međom, nego i pretpostavkom da je Troja negdje oko Skadarskog jezera, kao i našom dalekom prošlošću, a sva ta njegova smjela razmišljanja, priredio je i objavio Milorad Bošković u knjizi ,,S kraja na kraj zaborava“, u izdanju CID-a iz Podgorice, 2000 godine.

Pošto me Međa Vuka Manitoga privlačila poodavno, od onda kad sam i prvi put saznao za nju, uspio sam obilazeći nedođije i prostranstva Crne Gore da pronađem više ostataka njenih zidina, na različitim mjestima, ujedno sklopivši pravce njenog pružanja.

To što sam pronašao sam ili na osnovu pojašnjenja drugih, mahom mještana tih krajeva, ubijedilo me je da je Međa Vuka Manitoga nepobitno postojala, da nije samo odraz puke legende i narodnih nagađanja, a ono što ne može niko da opovrgne –ona doseže u našu daleku prošlost.

Bila je duga zasigurno preko petsto kilometara i pružala se od zaleđine starog srpskog kraja, Dubrovnika, preko Konavala ( zanimljivo je da su neki stanovnici ovog kraja, iako su katoličke vjeroispovijesti, zadržali svoja crnogorska prezimena, crnogorsku nošnju i kapu, ali i običaje, a prezimena Brajković, Koprivica, Ivanović, Petrović, Dragićević, kao i imena Živan, Živana, Milica, Rada, Stana, Vito, Vuk, Miloslav idu u prilog tome, iako bi neki htjeli da to prekroje onako kako njima odgovara), zatim, preko Bijele Gore i Trešnjeva u Cucima, Bjelopavlićkih planina ( Prekornica,), iznad Zagarača, obuhvata Donju Moraču, a jedan krak doseže i do Bratonožića, a ostatke zidine sam pronašao u selu Bolesestra, na vrhu Vjeternika, dalje obuhvata i dio kolašinskog i mojkovačkog kraja, kači dio bjelopoljskog krajolika, produžava preko Bihora, onda zahvata beransku dolinu sa okolinom, sa, zasada, dva poznata neolitska nalazišta, koji se nalaze jedan naspram drugog, pa vijuga desnom obalom Lima, izbija na Trojanske planine ( Prokletije), Kučki Kom, a odatle preko sela i katuna Kuča silazi ka području Malesije i
Skadarskom jezeru.

U jednom vrtu u naselju Vuksan-Lekić pronađen je metalni medaljon iz doba Aleksandra Makedonskog, koji se čuva kao porodična dragocjenost, a na tom području česti su i nalazi keramike i pojedinih predmeta iz raznih perioda, što svjedoči da priča o Međi Vuka Manitoga nije bez osnove..

Kiklopski suhozid Međa Vuka Manitoga bio je visok oko tri metra, debljine i osnove od dva metra, ponekada i više, a kao njegova nadoveza korišteni su i prirodni zidovi u vidu stijena i grebena. Ono što je veoma zanimljivo jeste to da se na svakih dva-tri kilometra nalazila pijaća voda, i to u bunarima, izvorima ili u okapinama, a u sklopu Međe postojao je i put ili staza, koje su kasnije iskoristili osvajači, kao, recimo, Heleni ( Grci) i Rimljani, čiju civilizaciju i graditeljsku umješnost niko i ne osporava, ali su prije njih to mahom gradili stanovnici tih krajeva, poznati po zidanju, tako da je kasnije i korištena ta stara putna mreža i dograđivana. Rimski putevi sa miljokazima bili su mahom široki tri metra, a na nekim našim planinama, na njihovim padinama i uvalama pronašao sam ostatke kaldrmisanog puta širine čak četiri metra sa ivičnjacima, a slične staze i puteve, takođe, popločane, otkrio sam i na nekim mjestima u blizini Tuzi.

Zanimljivo je da dio Zida u Bjelopavlićima, tačnije u selu Jovanovići, neki nazivaju Dukljaninova međa, ali su mi pojedini stariji žitelji potvrdili da je to, u stvari i Međa Vuka Manitoga.

Vitomir Nikolić je dobro uočio da na svim tim područjima postoji dosta imena i prezimena čija je osnova imenica vuk, pa mu nije bilo teško da se prihvati telefonskog imenika, ali i mukotrpnog posla da izvuče i zabilježi skoro sva ta prezimena.

Da nije to slučajnost, napomenuo bih da većina naroda ima poneku životinju koja je njihov simbol, a kod Srba ( Slovena, odnosno Ilira, jer se radi, po mojem mišljenju o istorodnom narodu, a sve je mnogo jasnije kad se sasvim odbaci otrcana i od velike upotrebe izlizana tvrdnja da smo u jugoistočni dio Evrope stigli u sedmom vijeku, kao i pokušaj dokazivanja povezanosti nekih drugih naroda sa Ilirima, što je svojevrsna obmana) ona je, upravo – vuk. Vuk je nekada bio saveznik čovjeka, pomagao mu je u lovu, bio uz njega, a onda ga je čovjek odbacio i izdao, ali nije i zaboravio, pa je otuda i simbol našeg naroda. Tako je i narodna pripovijest ,,Vuk i ajduk“, koju je zabilježio književnik Dragan Lakićević i objavio u istoimenoj knjizi, sličnog sadržaja.

O povezanosti našeg naroda sa vukom, pokazuje i to da se, kad bi se rodilo muško dijete, govorilo:,,Rodila vučica vuka“. Postoji i poslovica ,,Vuk dlaku mijenja, ćud nikako“. U porodicama u kojima su umirala muška djeca davana su drugoj imena Vuk, jer je ono magijsko i zaštitničko.

U svakom slučaju, ne treba biti isključiv i tražiti rješenje naziva Međa Vuka Manitoga samo u tome da je to bio neko ko se zvao Vuk, nego je moguće i ne treba odmah odbaciti i takvu mogućnost da je u pitanju omeđena teritorija vuka, mitološkog zaštitnika našeg naroda. Međutim, postoje i proizvoljne tvrdnje pojedinaca da je Vuk Maniti bio taj i taj, naročito ako je rodbinski povezan sa tim i da je taj bio neki veliki junak, iako to nije poznato istoriji i javnosti. Nego, dobro je ako još ne ispadne da je to, u stvari, Vuk Manitu, a Manitu je duh sjeveroameričkih Indijanaca.

Poslije Vuka Karadžića o međi je pisao i dr Vilijem Dušan Lebl, univerzitetski profesor iz Praga i to 1850. godine, koji je, kao gost Petra Drugog Petrovića Njegoša, obišao dio zida i uvjerio se u istinitost tvrdnji o njegovom postojanju, zatim Konstantin Jireček, takođe Čeh, istoričar i profesor, krajem devetnaestog vijeka i nešto kasnije naš poznati etnolog i univerzitetski profesor Jovan Erdeljanović.

Dr Lebl je htio da od samog Njegoša dobije neke bliže podatke o Zidu, ali ih vorac ,,Gorskog vijenca“ i ,,Luče mikrokozme“ nije imao:

– Ne znam čemu bi ovaj Kineski zid mogao služiti u Crnoj Gori – odgovorio mu je Njegoš.

Lembl, inače ljekar po struci, kao i predavač medicinskih nauka, napisao je tom prilikom:

– Divljenja dostojna znamenitost i orijaški spomenik iz nepoznatih vremena o kojem samo legende kruže u narodnoj istoriji.

Da nije tako, jedan takav intelektualac, koji je i dosta putovao, ne bi bio tako ushićen i ne bi to sigurno pismeno zabilježio.

– Ozidan je samim krupnim kamenjem i to u jednom smjeru preko brda i dolina – zaključio je Lebl.

A kad je već spomenut Kineski zid, ovaj crnogorski je oko pet puta manji, ali zato više hiljada godina stariji.

To me podsjetilo na moje istraživanje dijela Bratonožića, kad mi je u Bolesestri jedna starica rekla za jedan veliki suhozid da je star ,,Bog te pita, sinko, kol’ko vjekova i kol’ko ‘iljada godina“!

Naravno, i ovo čudo Crne Gore, Međa Vuka Manitoga, doživjelo je muke i jad upravo od svojeg stanovništa, a i od brojnih osvajača koji su nemilice upadali na naše prostore, ali su uvijek bili uvijek izbačeni. Od zida Međe Vuka Manitoga, duž cijele dužine, uzimani su ponajbolji komadi i postajali su sastavni dio kuća, pomoćnih prostorija, štala, pa i nekih drugih građevina.

Štetu u jednom drugom pogledu i smislu ovoj našoj starini nanose, namjerno, nenamjerno ili zbog neznanja i pojedini istraživači, novinari, korisnici fejsbuka i sličnih novotarija, kao, uostalom, kad su u pitanju i neki drugi nalazi, pa i druge oblasti našeg djelanja.

Da je Međa Vuka Manitoga nekim drugim narodima, znali bi oni i umjeli sigurno da od nje naprave izuzetnu turističku zanimljivost. Pa zar, na primjer, Škotlanđani nijesu napravili svjetsku priču o navodnom čudovištu Nesi ili Nes koje tobože obitava u jezeru Loh Nesu, koje se nalazi u sjevernoj Škotskoj, blizu grada Invernes, iako naučnici pobijaju takve tvrdnje i za sada ne postoji nijedan valjani dokaz, ali taj kraj posjećuju turisti iz cijelog svijeta?

Od početka Međe Vuka Manitoga do njenog kraja, barem onog dijela za koji mislimo da tu i završava, mi svijetu, sem njenih ostataka i starih puteva, imamo šta i da pokažemo – razne utvrde, gradine, tvrđave, hramove, uz prekrasnu i prelijepu prirodu, a Međa se provlači kroz ravnice, šumu, po planinama, uz rijeke, jezera i blizu mora. Dosta je onih koji bi rado doputovali da osjete dah starine i da osjete i dožive pustolovine ravne onim na filmskom platnu, a i ono što je veoma važno za nas – da shvate koliko smo star narod i koliko smo svoji na svome!

A o poznatom gostoprimstvu, koje, doduše, prijeti da iščili, o još uvijek zdravoj i ukusnoj hrani i izvanrednim pijaćim vodama, izlišno je i napominjati – to se podrazumijeva i Međa Vuka Manitoga treba da bude razlog više za znatiželjnike svijeta da svoju znatiželju utole upravo kod nas!