Traume građanskog rata 41-45: Sinovi bez očeva, unuci bez predaka

Piše: Ivan Milošević

Može li Crna Gora imati jasnu budućnost kada nema jasnu prošlost? Možemo li biti slobodni ljudi ukoliko svoje pretke još uvijek držimo u neslobodi? Možemo li se uspraviti ukoliko na leđima nosimo teret izdaja i patriotizma svojih predaka? Možemo li biti zajedno, ukoliko su naši preci još uvijek u dva ili više tabora i još uvijek mrtvi ratuju jedni protiv drugih, a evo su i živi krenuli da presuđuju i odlučuju o njihovim mrtvim  i davno odvojevanim bojevima?

Možemo li se nazvati sinovima kada smo se odrekli očeva, možemo li biti unuci kada se stidimo djedova?  Možemo li biti zajedno kada odavno nijesmo jedno, možemo li slobodno disati kada smo pluća otrovali mirisima zla, bratoubistva i oceubistva? Možemo li tražiti da nam se oprosti kada još uvijek nijesmo svjesni grijeha, ne priznajemo ga i guramo od sebe i vidimo ga samo u drugima? Možemo li reći da smo ljudi kada neljudima nijesmo rekli da su neljudi, kada se nijesmo protiv njih pobunili, već smo im dozvolili da nas ionako zatrovane još više zatruju gomilama mržnje?

Možemo li biti braća kada braći nijesmo oprostili, čak ih nijesmo ni dostojno sahranili, pa njihovi duhovi i nakon osam decenija lutaju bespućima Balkana, traže svoj grob da smire dušu i prekinu tjeranje po onom svijetu? Gdje smo to mi, kada nijesmo nigdje, gdje to idemo kada ne znamo gdje smo bili, šta to sanjamo kada nam san ne ide na oči, šta to želimo i čemu se radujemo kada se još uvijek sa sobom i svojom prošlošću nijesmo sreli?

Ima tih nedoumica još sijaset, čekaju nas i opominju skoro na svakom ćošku i svakim danom se gomilaju, rastu do neslućenih dubina i što se više protiv njih borimo i guramo iz života one se sve jače i jače vraćaju i čekaju nas tamo gdje ih ne očekujemo. Jedino nam je jasno da nam je mnogo toga nejasno, ali ne znamo ni koga da pitamo da nam to razjasni, posavjetuje gdje da tražimo odgovore i kažemo ih sebi i drugima.

Iako smo zvanično prekinuli sa jednom bjelosvjetskom ideologijom, ona kao da se prikrila i obukla novo odijelo i pod drugim šinjelom i dalje vlada Crnom Gorom. Ne vlada više na ulici, u političkim i ostalim raspravama, skinuli smo je sa kapa, ali se ona smjestila u našoj glavi, prikovala za mali i veliki mozak, i u novom obliku caruje našim idejama i daje im smisao. Sve je tako različito, a kao da je iza kulisa sve isto. Ideologija koja se dičila zvijezdom, svo nebo nam je pretvorila u blatnjavu zemlju, gdje zaglibljeni do guše ne vidimo niti se nadamo da ima izlaza.

Tu zvijezdu istjerali smo iz ustanova, bontona, svakodnevnog života, ali smo joj predali i pred nju položili carstvo našeg duha. Ta zvijezda tako idiličnog oblika, uzvišene poruke, naizgled nebeskog smisla, zavadila nas je kao niko do sada. Zbog nje smo još uvijek spremni da jurišamo jedni na druge i kao da nam nije dosta tog zla od 1941. Do 1945. Godine, nego bismo ga i još, još i još.

Tako gladni slobode i čistog vazduha i duha, tako smo siti braće i spremni smo da kidišemo jedni na druge. Zbog koga, u ime koga, za čiji groš i čiju prćiju? Za koga to Jovan i Jovan, Radoje i Radoje, Miloš i Miloš i ostali treba da krenu jedan na drugog i kažu onom drugom da nijesu kao on iako imaju ista imena, prezimena, običaje, slave istu krsnu slavu, idu kod istih prijatelja i uče iz istih knjiga koje različito tumače?

Surovi građanski rat u Crnoj Gori je okončan prije 74 godine, a kao da traje nešto više od tih 74 godina. Ništa tako dobro ne pamtimo kao bratske prijeke poglede, nevinu krv koja je među nama pala i evo u posljednje vrijeme kao da smo opet postali gladni jednih drugih. Daće Bog da konačno progledamo, prepoznamo sebe u drugima i sve oprostimo i tako okajani okrenemo se jedni drugima, jer jedino jedni druge i imamo.

Sve što je rađeno pod zvijezdom zrelo je za reviziju. Ovi koji danas vladaju sve su promijenili, od ekonomije do politike, ali rade sve što mogu da betoniraju bratsku mržnju koju je posijala petokraka. Umjesto da od toga počnu i da to prvo liječe, oni sipaju još soli na stare rane.