Trg od ćirilice: Program povodom 200 godina od rođenja pjesnika Branka Radičevića

Na Trgu hercega Stefana, 20. avgusta u 21 čas priređeno je književno-poetsko veče i predavanje u čast Branka Radičevića, jednog od tri najznačajnija pjesnika srpskog romanzizma.

Povodom jubilarnih dvije stotine godina od njegovog rođenja, na šestoj večeri 11. Trga od ćirilice, govorili su književnik Budimir Dubak i dr Dragan Hamović.

Dobitnik nagrade „Branko Radičević“, Budimir Dubak, svoje predavanje naslovio je „Branko Radičević, Njegoš i Crna Gora“, posvetivši se najznačajnijim odrednicama koje povezuju ova dva pjesnika koja su jedan drugom posvećivali svoje pjesme.

Obojica su u 1847. godini, – godini „Vukove pobjede“ objavili svoja djela, („Pesme“ i „Gorski vijenac“), što je dovelo do konačnog susreta u Beču.

Značajna poveznica među njima svakako jeste i Kosovo, a na njemu „krasni“ i „sveti“ grob Milošev o kome Branko pjeva: „Osetih se poslednjega doba, / Ta krasnoga na Kosovu groba“, dok Njegoš kao da nadopunjuje ovu misao stihovima „Pade Miloš, čudo vitezovah, / k svetom grobu besmrtnog života“.

Crna Gora je svakako još jedno mjesto njihovog poetskog susreta o kome Njegoš piše na više mjesta veličajući njeno stijenje i junake. Branku je ona prapostojbina, nedodirnut zavičaj o kome kazuje „Načini se jedna gomila, / Načini se ona srpska dika, / Dika srpska, Crna Gora mila“.

Kolo je takođe zajedničko njihovim pjesničkim jezicima, ali, dok je „Njegoševo kolo supstitut antičkog hora“, Branko je u svome kolu „opevao najsvetlije događaje i najslavnije junake“.

Dr Dragan Hamović govorio je na temu „Dva prevrednovanja Branka Radičevića: Milan Kašanin i Zoran Mišić“.

Prije svega dr Hamović napominje Brankovu pripadnost naraštaju koji je prepoznao novi kulturni preobražaj koji je Srbima donijelo djelo Vuka Karadžića.

Takođe, on navodi da je Radičevićeva književnost doživjela namjerna prekrajanja pa je Brankovo kolo nasilno „pretvarano u kolo svih naših naroda“, mijenjajući pri tome njegove stihove.

Ipak, za svojih 29 godina života, Branko Radičević zadobio je značajno poštovanje među književnim kritičarima i čitalačkom publikom, što je podrazumjevalo stručne analize njegovih djela.

Stogodišnjica od prerane smrti bila je povod za ponovnu aktuelizaciju, te je u tom periodu objavjljeno nekoliko novih studija.

Među onima koji su se bavili njegovim likom i pjesništvom, dr Hamović izdvojio je dva sasvim suprotna gledišta, konzervativnog Milana Kašanina i Zorana Mišića, slobodoumnog ljevičara.

Kašanin u svom eseju „Između orla i vuka“, nastoji odvojiti Branka Radičevića od veze sa Vukom Kradžićem. On određuje kontrastno ova dva pregaoca, a sve zbog stanja koje „srpsku kulturu postavlja na optuženičku klupu“ tadašnje ideologije.

Pišući o Radičeviću, Mišić je prije svega imao na umu odnos njegovih pjesama sa stvaralaštvom njegovih naslednika koji ga „iznova pronalaze“ crpeći tako inspiraciju za nova djela.

Dr Dragan Hamović zaključuje da Branko Radičević jeste jedan od pjesnika kojih se uvijek sjećamo i čije pjesme ostaju zabilježene još iz perioda ranog djetnjstva, kada smo ih svi iščitavali kroz školski program.

Poznatu pjesmu „Pevam danju, pevam noću“, koju je Branko Radičević posvetio Vukovoj ćerki, Mini Karadžić, otpjevao je muzički umjetnik Novica Zečević. On je takođe gitarskom pratnjom upotpunio poetski program, dok je stihove kazivala urednica i voditeljka večeri, komparativista i teatrolog Teodora Kovač.