Tri stolice iz srpske književnosti

Piše: Nikola Malović

Dugo nisam znao da je upravo stolica jedinica namještaja, a ne sto ili krevet. Jedan od najboljih savjeta dobio sam prije 20 godina kada sam kupio prvi kompjuter, ne računamo li igračke poput ZX Spectruma iz vremena 80-ih godina prošlog vijeka. Prijatelj mi je rekao: na svemu možeš da štediš, samo nemoj na kompjuterskoj stolici.

I bio je u pravu.

Dvadeset godina sjedim na anatomskoj stolici koju sam podmazivao, vremenom utezao, i iz plave, tapaciranjem, konvertovao u bokeškozelenu boju, da bih, nedavno, iz želje da nakon 20 godina vidim postoji li danas nešto anatomskije i bolje, u jednom zaista opremljenom salonu namještaja postao potpuno razočaran: od svih modernih 50 modela, moja je stara stolica bila i dalje udobnija. U njoj pišem tekst što slijedi.

Pazimo…

Priča o tri stolice u srpskoj književnosti počinje onoga trenutka kada sam kao student opazio u Pekićevoj književnoj radnji da je njegovog junaka, najboljeg među stolarima, u priči „Megalos Mastoras i njegovo delo“, obišao sam đavo, s ovim potraživanjem: Hoću da mi napraviš do te mjere savršenu stolicu u koju kad čeljade sjedne, poželi da ne ustane.

Za cijenu, kleti naručilac nije pitao. Taj je vazda imao para.

U nastavku se Megalos Mastoras, Grk iz vremena srednjovjekovne kuge, daje na posao, i kao najboljem među svima meštrima polazi mu za rukom da napravi upravo takvu stolicu u koju kad čeljade sjedne, poželi da ne ustane.

Kad je vidio koliko i sam uživa u rukotvorini, Megalos Mastoras je stolicu odlučio da zadrži za sebe, jer je bila apsolutno savršena, a naručiocu je napravio kopiju toga unikatnog remek-djela.

No kako je nemoguće čovjeku da prevari vraga, Megalos je Mastoras postradao od korona virusa kao u najmanju ruku nekooperativan saradnik. Jesam li to bez pare i dinara rekao da je umro od korona virusa? Pardon, postradao je od pandemije kuge…

Godine 2001. postao sam profesor u drevnoj kotorskoj Pomorskoj akademiji. Naslijedio sam kabinet br. 201, u kome sam i ja nekad sticao nauk iz jezika i književnosti.

Sve je u učionici bili savršeno, novo, bez oštećenja, jer je najbolja škola u Boki bila i najbolja škola u Crnoj Gori, ali je imala u mom oku jednu baš veliku falinku. Rasklimanu profesorsku stolicu.

Na opšte oduševljenje kadeta koji uvijek vole oneobičeni momenat, uzeo sam rukom tu rashodovanu jedinicu namještaja za vrat, podigao je i kazao:

„Nedopustivo je da profesor drevne kotorske Pomorske akademije sjedi na stolici koja nije upravo reprezentativna. Dajem vam riječ da ću napisati Apel i okačiti ga javno u Zbornici: Profesor Pomorske akademije zaslužuje dostojnu profesorsku stolicu!“

Napisao sam Apel, možda prvi kojega su svi članovi Nastavničkog vijeća s nogu čitali kao zanimljivo štivo, ne samo zbog Megalosa Mastorasa, junaka iz dopisa, nego i zato što su postali svjesni da su i njihove stolice po kabinetima jedinice namještaja takođe. Pa je valjalo da i one, je li, budu zamijenjene.

Dakako, prvo je kabinet br. 201 dobio novu, anatomsku stolicu. Potom su kvalitetnim stolicama opremljeni i ostali kabineti po Pomorskoj akademiji.

No to su bila vremena u kojima se iza brda valjao tzv. crnogorski jezik, što sam opazio kad su sa zidova nestali i Sveti Sava koji se na putovanja do Svete zemlje otiskivao uvijek iz Boke, i Sveti Nikola – na ikoni sa brodom u pozadini, zaštitnik svih hrišćana, i Srba kadeta, i Crnogoraca, i Hrvata.

Sa profesorske stolice koja je postala najpoznatiji osnovni komad namještaja u Pomorskoj akademiji, ustao sam svojevoljno 2005. godine jer sam vidjevši kakvi talasi dolaze, od 2004. počeo da sjedim pak na dvije stolice. Sa suprugom sam osnovao Knjižaru So, i preselio se u Herceg Novi.

Odlučio sam da se okušam u kulturnoj misiji uvezivanja klasičnog knjižarsva, formatiranog izdavaštva i vlastite sve nagrađivanije književnosti.

Hecegnovska Knjižara So postala je tokom 16 godina intelektualni barometar, prostor svjestan ko joj jeste, a ko nije za sve vrijeme došao u pohode. Svi koji su došli, postali su dio priče.

Ovih je jesenjih dana, u vrijeme kada se zbog pandemije generisanog virusa i političke kuge po prvi put ne održava Beogradski sajam knjiga, restaurisana stolica Knjižare So našla svoje konačno mjesto u Adligatu – Muzeju knjiga i putovanja.

Prije negoli prijavim ko je sve sjedao u njoj, valja kazati kako sudbina stolice iz Knjižare So još nije ispisana do kraja. Književnost, po Paviću, u budućnost ne vodi pisac nego čitalac. Direktor Adligata i svjetski putnik, Viktor Lazić, obećao je da će posad svako moći da u Muzeju knjiga i putovanja sjedne u stolicu Knjižare So, i na se taj se način konektuje s energijama poteklim s Primorja, uvezanim s kopnom, jer se slana jedinica namještaja sada nalazi u Beogradu.

Ko je sve sjedao na stolici hercegnovske Knjižare So

(Po zvanju ili statusu u trenutku dolaska)

O. Stefan Milenković, iguman man. Zočište sa Kosova, Mihajlo Pantić, univerzitetski profesor i pisac; Saša Ilić, docniji dobitnik NIN-ove nagradu za književnost; Isidora Bjelica, spisateljica; Nataša Marković, vlasnica Izdavačke kuće Plavi jahač i spisateljica; Stevan Koprivica, univerzitetski profesor i dramski pisac; Igor Marojević, pisac; Zoran Hamović, vlasnik Izdavačke kuće Klio; Momčilo Moma Mitrović, vlasnik Izdavačke kuće Partenon; Gojko Božović, pjesnik i vlasnik Izdavačke kuće Arhipelag; Flavio Rigonat, vlasnik Izdavačke kuće Lom; Duško Vujošević, košarkaški trener; Dragan Nikolić, glumac; Martin Pamer, ambasador Austrije u Crnoj Gori; Dragan Hamović, pjesnik; Miljenko Jergović, pisac; Petar Živadinović, vlasnik Izdavačke kuće Paideja; Vladeta Jerotić, akademik; Jelena Žigon, glumica; Vladimir Kecmanović, pisac; Uroš Petrović, pisac; o. Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije; Nemanja Rotar, pisac; Dejan Stojiljković, pisac; Branko Zbutega, admiral beogradskog organka Bokeljske mornarice; Đorđe Malavrazić, gl. i odg. urednik Radio Beograda 2; Ljiljana Habjanović Đurović, spisateljica; Dara Džokić, glumica; Tomo Katurić, kapetan duge plovidbe i zlatni filatelista; Aleksandar Jerkov, univerzitetski profesor i književni kritičar; Marina Jovićević, generalni konzul Srbije u Herceg Novom; Zoran Lutovac, ambasador Srbije u Crnoj Gori: Nenad Šaponja, vlasnik Izdavačke kuće Agora; Darko Tanasković, univerzitetski profesor i ambasador; Marko Tanasković, pisac; Milo Lompar, univerzitetski profesor i književni kritičar; Milan Todorović, vlasnik Izdavačke kuće Magelan pres i svjetski putnik; Dušan Petričić, karikaturista; Slobodan Vladušić, univerzitetski profesor i pisac; Zlata Bojović, univerzitetski profesor, istoričarka književnosti; Zoran Penevski, pisac; Novica Jevtić, vlasnik Izdavačke kuće Evro-Đunti; Aleksandar Gatalica, dobitnik NIN-ove nagrade za književnost; Goran Gocić, dobitnik NIN-ove nagrade za književnost; Ivana Dimić, dobitnica NIN-ove nagrade za književnost; Vladimir Pištalo, dobitnik NIN-ove nagrade za književnost; Svetislav Basara, dobitnik NIN-ove nagrade za književnost; Nenad Atanacković, suvlasnik Izdavačke kuće Vulkan; Siniša Luković, novinar i bokeljolog; Jasminka Petrović, spisateljica; Ratko Božović, univerzitetski profesor; Vida Ognjenović, spisateljica, predsjednica srpskog PEN-a; Vanja Bulić, televizijski voditelj i pisac; Vlada Arsić, pisac; Živojin Rakočević, pjesnik i heroj sa Kosova i Metohije; Lazar Sredanović Dikan, strip-crtač; Andrija Prlainović, zlatni vatrepolista; Milorad Malović, bokeški berberin; Miodrag Zec, univerzitetski profesor; Mirko Demić, pisac; Zorica Stablović Bulajić, vlasnica Izdavačke kuće Hesperia Edu; Mladen Stanković, prevodilac sa klasičnih jezika; Muharem Bazdulj, pisac; Nebojša Rašo, bokeljolog; Pavle Zelić, pisac; Petar Palavršić, bokeljolog; Nikola Petrović, crnogorski princ; Erlend Lu, norveški pisac; Dragana Iljukić, direktorka beogradske Filološke gimnazije; Mihailo Medenica, novinar; Hadži Nenad Maričić, glumac; Ljiljana Kadić, ambasadorka; Vladimir Dimitrijević, pravoslavni mislilac; Vojo Stanišić, vlasnik Izdavačke kuće Jasen; Zoran Živković, pisac; Svetlana Gradinac, jedan od osnivača Adligata – Muzeja knjiga i putovanja; Nenad Jovanović, prvi čovjek koji je oplivao Boku Kotorsku; Velibor Fulurija, pjesnik i poliglota; Nikola i Viktorija Malović, osnivači hercegnovske Knjižare So

(Izbor: 2004 – 2020)

(Izvor: Pečat)