Triler u Crnoj Gori

Piše: Slaviša Čurović

Crna Gora je kao skoro slijep Džo Frejzer protiv Muhameda Alija u Manili, ima tome skoro 50 godina.

Triler u Manili je bila epska bitka dva stila, dvije škole boksa, dva načina razmišljanja i na koncu, bitka između dva bivša najbolja druga.

Pobijedio je onaj koji je vidio te noći da će onaj drugi odustati, a obojica su bili spremni da idu „do otkaza“.

U boksu je taj termin onog značenja da se ide do kraja i otkaza svih organa zarad pobjede. Liči na smrt, a ponekad je i donosi, mnogo manje nego u fudbalu, ragbiju, košarci, mada boks djeluje surovije od svega nabrojanog.

Takva je i politička arena u Crnoj Gori ovih dana… Svako je spreman da krene do „otkaza“ i dā i ono što nema da bi dobio ono što hoće, ne razmišljajući kuda bi se nakon svega moglo i moralo ići nakon bitke. Jer život traje i posle. Doduše, ako se preživi ista. Politička i svaka druga…
No…

Muhamed Ali je, te noći u Manili, krajičkom oka vidio da na kraju, pretposlednje, 14. runde Frejzerova ekipa hoće da baci peškir i preda se, iako je i on sam baš u tom momentu mislio isto govoreći Anđelu Dandiju (svom treneru i svemoćnom guruu boksa) koji se saglasio sa njim sekund ranije da „siječe“ rukavice jer ne može dalje. Dandi je odmahivao i ipak uzeo makaze da kida rukavice i preda se…

Vidjevši da će protivnik to uraditi, nošen svojim autoritetom u svom uglu, rekao je: „Stani, Frejzer baca peškir, ja nastavljam“. I bi tako. Iako je rezultat bio 8-6 za Frejzera, prije te 15-te i poslednje runde…Falilo je još samo tri minuta da bude Bog boksa… No…

Frejezer je i sam htio da nastavi, a za njegovo sljepilo na desno oko prije meča znali su samo oni iz ugla i on sam, ali kada mu je Ali i lijevo oko zatvorio, znali su da ni instinkt velikog borca kakav je bio ne pomaže kada se ne vidi ništa.

I… bacili su peškir… Predali su se… ili predali su Frejzera.

On sam, kasnije, proklinjao je sebe samog do kraja života što nije imao autoritet da „svom uglu“ i treneru kaže „Ne, idem do kraja“. Nikad to nije rekao, a svi smo to znali. I znamo.

Kako god, rezime bitke je bio – Ali je u istoriji vremena i pobjednik (iako će nakon meča mokriti krv mjesec dana i dobiti prve znake Parkinsonove bolesti od udaraca koje je sistematski primao) Frejzer je bivši šampion i istorijski bivši bokser, iako nezaboravljen za sva vremena.

Jer pobjednik je samo jedan, bez obzira na cijenu…

Manja cijena je bila Frejzerova, po život i zdravlje, veća je Alijeva, po patnji koju je kasnije dobio, pobijedivši nepobjedivog. Bila je istorijska, ta Alijeva pobjeda. I Frejzerov poraz, dakako.

Ali ista ta „učiteljica života“ , istorija, je napravila od Alija invalida i heroja, od Frejzera kamen i tragičnog junaka koji je trajao do kraja bivši to. Pritom, paradoksalno i neumoljivo, pomogavši ovom prvom da bude bezvremen. Jer moraš pobijediti boljega od sebe da bi bio to. Bolji i onaj koji vidi dalje.

Vratimo se na crnogorsku političku arenu i njen triler…

Ne znam ko će biti kremen kamen u Cenoj Gori, niti naslućujem ko će sa invaliditetom nastaviti borbe kroz politički život u istoj zemlji, ali je sigurno da su dva ugla, sa trenerima pored sebe spremna da idu „do otkaza“ i nema toga ko će ih zaustaviti u toj skoro pa samoubilačkoj nakani.

Ko će svom treneru i timu moći da se suprotstavi svojim silnim autoritetom, kao Ali te noći u Manili, a ko ne, kao Frejzer ?

Ima samo jedna istina… Bezvremena…

Pobijedio je onaj ko je imao autoritet i koji je koristio sopstvene oči da vidi situaciju.

Nije pobijedio onaj kome su drugi donosili odluke i otvarali oči…

Sudbina!!! O, da!!! Ali i petlja da se krene i kad se ne može, u donošenje odluka. I kad smije da se kaže „Ne „, iako je nelogično u tom trenu… Ili „Da, idem dalje iako je nelogično“.

Tako je to, baš danas, baš u Crnoj Gori, mjesec dana prije krajnjeg roka za formiranje Vlade.

Sekundanti rade šta im kažu treneri, dodavaoci vode ne misle već automatizovano rade svoj posao koji im nameću sekundanti, menadžeri trljaju ruke, a prost narod, iliti navijači urlaju i čekaju u divljem saspensu kome će se na kraju poslednje runde podići ruka u znak pobjede…

Neki bi voljeli da je neriješeno, jer je bitka epska…

Baš kao u Crnoj Gori danas… Ali toga nema kad se ide „do otkaza“.

Kako god, 20 godina posle bitke u Manili, kada su pitali Muhameda Alija: „Sa kim bi pošao u rat na život i smrt?“ , odgovorio je jedva razumljivo, pritisnut Parkinsonovom bolešću: „Sa Džoom Frejzerom“.

Ovaj drugi je imao telefon koji je za melodiju zvona imao drhtavi Alijev glas: „Letim kao leptir a ubadam kao osa“ , smijao se tome i govorio: „Ja sam ga ovako unakazio pa se ne razumije dok se trese“.

Kako god, Ali je palio olimpijski plamen 1996-te pobijedivši sistem i segregaciju rasnu i svaku drugu, religijsku dakako, a Frejzer je u Filadelfiji čekao penziju sam i zaboravljen.

Ko je, na kraju, dobio? A ko je, na kraju izgubio?

Izgubio je onaj koji se ne pamti kao pobjednik, dobio je onaj koji se drznuo da kaže : „Idem do kraja“.

Ne znam kako bi moglo to da bude naravoučenije za naše narodne tribune koji su nam skinuli nošeni narodom, tegove 30-togodišnje tiranije diktatora iz Rastoka, ali možda mogu u moru sekundanata, menadžera, vodonoša i trenera, ali i publike, vidjeti suprotni ugao i sačekati da peškir padne od siline udaraca koje su međusono zadali.

Ili bi mogli reći autoritativno „Ne“ svom uglu i trenerima. Pa da probaju svoju sreću sami… I na foru.

Možda bi mogli da shvate pravu pouku, a ona je sazdana u onoj rečenici koju je Ali izgovorio jedva čujno nakon 20 godina od epske bitke.Da bi samo sa svojim protivnikom iz Manile išao na sve ili ništa.Arhineprijateljem, tako istim a tako drugačijim od sebe.

Danas je Manila i triler baš u Podgorici. Onaj pravi, bokserski je bio 01.10.1975…

Ovaj naš, politički triler je ovih dana na talonu. Samo da se ugovori datum konačnog obračuna i datum proglašenja pobjednika i poraženog…

Jedno bez drugog ne može, a moraju biti slični da bi bitka bila istorijska, kao što i jeste u Crnoj Gori danas, u Manili juče.

„Do otkaza“…Boks.

Liči na „Sa štitom ili na njemu“ što su upotrebljavali Spartanci. Za rat.

Ili… Sa nama ili protiv nas. Kao u Crnoj Gori ovih dana…

A Crna Gora i Sparta… Možda više nisu isto.

Jer imaju trenere koji bolje vide.

Čak i kroz ove Termopile. Političke. Crnogorske. I srpske, dakako.