Tu smo gdje smo, jer za bolje nijesmo
1 min read
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Sad nam je sve jasno. I gdje smo, i zašto smo tu gdje jesmo i, što je najgore, da za bolje i nijesmo i da je san o ulasku u društvo naprednih – fatamorgana. A to gdje jesmo je vrijeme s kraja XVII vijeka, vrijeme kremenjača i ostraguša, sjekira i svilenih gajtana, mučkih zasjeda i noćnih pohara, riječju: vrijeme krvne osvete. Oči nam je otvorio niko drugi do jučerašnji predvodnik stada, čovjek koji nas je, doduše uz našu podršku i naivnost, doveo tu gdje jesmo. Milo Đukanović, dojučerašnji apsolutni gospodar, lamentirajući nad krajem svoga carstva, normalni slijed koraka i poteza u procesu njegovog razvlašćenja i izlaska iz konclogora u koji je bio pretvorio Crnu Goru, vratio je 200 godina kasnije. U vrijeme kad se plaćalo po principu „oko za oko, zub za zub“!
Mnogi, a među njima i autor ovih redova, bi rekli: ništa novo! Jer na ovakav „šumski“ vokabular Đukanovića, odnosno plašenje mečke rešetom, odavno smo navikli. Još od vremena kad je prijetio da će zbog „šahovnice“ urnisati šah, pa sve naovamo, od prilike do prilike a uvijek kad god je bio u neprilici. A da je u neprilici i u velikoj nuždi, posvjedočio je sam. I to ne toliko praznom puškom oporih i prijetećih riječi, koliko svojim izgledom. Njegova ostrašćena faca (psihijatri bi rekli: izvrnuta maska straha), lice izobličeno do karikaturalnih razmjera, izgledalo je toliko strašno da je onaj nesrećni Šuković, koji mu se na trenutak izvukao iz dupeta da bi izigraao novinara, od straha samo treptao kao svraka na jugovini.
Osim što hrabri sebe pred neminovnim, što ga žuljaju već viđene lisice na rukama, Đukanović uzalud pokušava da, s jedne strane, uplaši „nove“ halabukom i ojkanjem a, s druge strane, ohrabri sve proređeniju kolonu onih koji još uvijek bazaju za njegovim tragom i podgoričke ulice simbolično zasipaju „krvlju“. Jer, po njemu i po njima, što je urađeno – urađeno je, a to što su im ruke do ramena u… (da ne ružim tekst), nikom ništa. Jer, čoče, oni su sve to za dobro Crne Gore i svih nas i samim tim zavređuje opštu amnestiju od svake krivice. A što je inače i svojstveno našem mentalitetu kojim smo praštali krv i zlo bivšim gospodarima, od svetorodnih Petrovića, preko Tita, pa sve do Mila. I tako, dok smo, kažu, na korak do IBARA, s obje noge smo i dalje u prošlim vjekovima u kojima smo samo bili sluge osionih gospodara, što će reći: još ne sviće rujna zora.
Ipak, ima jedna strana ovog našeg tapkanja u mjestu i curika unazad koju, htio čovjek ili ne htio, mora pozdraviti, a to je dosledno DPS istrajavanje u nesojluku. Mada navodno podmlađena i personalno osvježena, ova politička bulumenta se još uvijek drži za skute svoga gospodara i zajedno sa njim, kao posada Titanika sa sve kapetanom, tone u ništavilo. Tako su i bivši i sadašnji de – pe – es(ses)ovci, od Mila do Nikolića, Rakočevića i ser Žila od Pljevalja, do jednog ispratili Don Brana, potvrđujući da im je svima bio i ostao onaj „čija se ne odbija“! U koloni žalbenika, koju su predvodili dvojica Nasera, Keljmendi i Orić, dokazani kriminalci i zločinci, prosuli su grdne suze i brojne umrlice. Time su, definitivno, otkrili svoje „janusovsko“ lice, lice bez obraza kao moralne kagegorije.
Emilo nije kriv što je opasao kuću. Zaslužio je Emilo i više od toga, no neka sad… što gođ da je činio, godinama predano radi na in4su i drugim medijima, razotkrivajući tajne našeg propalog društva. Bravo Emilo, vazda ti pucala!
Dok je bilo prave crnogorske krvne osvete, te ,,oko za oko, zub za zub“, koju ovaj ,,mudrac“ iz Šekulara napada, a time i našu istoriju i junaštvo, Crna Gora je bila mirna i nije imala ovakve šljamove i kukavice kao što su ovi što ih spominju i žale, koji se nisu pobili u životu, nego su ubijali po zadatku kukavički, a što može da uradi bilo ko, a da nema mozak, Našu krvnu osvetu, koju su ukrali, kao i mnoge običaje Šiptari i Malesori, kao i stanovnici Albanije, su pretvorili u nešto nečasno i gdje ubijaju sve, a kod nas je odgovarao samo krivac, ali ne i ostali. Taj sud je jači od ovog nepoštenog i održao je naš narod, jer narod koji nema straha od osvete dobija nove zločince koji se još više osile. Ako zaživi prava krvna osveta i uvede se smrtna kazna Crna Gora će biti mirna, jer kukavice koje s eprave hrabre sa pištoljima i automatima i koji rade za policiju mora će da dobro razmisle da li će im se to i isplatiti. Naravno, drugačije je kad krvnu osvetu spominje Milo, a biće miran kad mu se oduzme bogatstvo, kao i sinu mu, i ostavi samo ono što je imao prije bavljenja politikom. To treba uraditi i svim ostalim, jer je malo poštenih u politici, svi su krali i da im s eoduzme i razdijeli narodu za naknade i za odlične đake i studente. Sve dotle je prazna priča, Obavezno da se iz Srbije dovuče Marović i sin mu i da se protovre i da im se sve oduzme, jer za sve njih je jedina kazna kad im sve oduzmeš. Kad neki put odem kod babe ( Bogu hvala još je dobra starica živa) u Šekular, ne mogu se načuditi kako su ovaj Emilo, pa neki Šarić i još neki napravili kuće, opasali zidovima, čuda, a odakle im, znam kad nisu imali hljeba da jedu. I oni i svi da se propitaju odakle pare?