Tuga i opomena

Piše: Emilo Labudović

(sinovcu Aleksandru)

Vjerovatno ćeš se začuditi „ovom pismu kasnom“ koje je, izgleda, pomiješalo smjer, jer sam ti sve do skoro pisao sa sela, a sad, evo, obrnuto. Ali, živimo u vremenu u kojem više ništa nije kao što je bilo, pa su i adrese pobrkane i izgubljene.
Pišem ti pomiješanih osjećanja, s nekom otežalom grudvom tuge i radosti koja je nalegla na dušu pa joj ne da da odane. Tuge čiji su izvori u zavičajnoj samoći koja se valja odasvuda, u strulim kućnim pragovima, slomljenim prozorima kroz koje briše promaja hiljada, zauvijek i bez traga, izgubljenih života i generacija, u zaraslim putevima i stazama, u nekošenim livadama, u sumornoj tišini u kojoj ni psi ne laju, niti se sjekira čuje. Sve je ovo, sjećaš se, pisma koja sam, izgleda, pisao više sebi nego tebi, naslovljavalo kao pisma sa sela kojeg više nema. Ali, još ga ima. I traje. Makar u mojim snoviđenjima.
Ne zamjeri, sinovac, na ovom pesimizmu sa kojim se, vjerovatno, nećeš složiti, ali negdje duboko u sebi tajim strah da nam zavičaj polako kopni kao snijeg u Milinkovom smetu kad ga napadnu rojevi ilinjskog sunca. Da čili kao pijesak kroz razigrane dječje prste, prste koji odavno ne pletu vijence od prve proljećne jagorčevine ispod Dmitrove stijene. Strah me je, rode moj, tišine i praznine koja me sačekuje kad god se vratim, od paučine koja me vreba čim pređem kućni prag, od hladnoće koja izbija iz svakog njenog ćoška, od uspomena koje navale i kidišu na sve slabija pleća, kao džak kukuruza koji valja snijeti u Rijeku, do Vlada Kljore i vođenice. A to je, rođeni, sve teže i teže. Ponekad toliko da ga ni magare Lelovo ne bi moglo ponijeti, a ono je moglo mimo drugih.
Znam da ćeš, kao i uvijek, naći razložan odgovor na ovo moje jer, kad se god odmaknem od sebe samog i stvar sagledam onako trezveno i bez emocija, i ja vidim da se našem zavičaju ne dešava ništa mimo drugih. Selo je, izgleda, prirodom stvari i tokovima civilizacije, osuđeno na nestajanje, osuđeno bez prava na pomilovanje, i svi napori drvenih advokata poput mene ne mogu ga osloboditi. Zato ne zamjeri što ne mogu što ne smijem i što ne umijem da zaboravim. Da u najdublje kunete sjećanja odložim onu školu prepunu đaka, one snjegove i prtine iz kojih su nam jedva virele vunjene kape, onu pjesmu kosačku, mobe, Natkinu krušku, igranke na Vranajiću i sve što smo imali, a što je imalo i nas. Jer, bilo nas je, rođeni, bilo i za tri života. A onda smo se, kao maslačak na vjetru, rasprsli po svijetu. Otišli da bi mnogi zaboravili da se vrate. A za nama je ostajala samo „tuga sokaka rodnih“, kako je nekad pisao Dušan Kostić.
Znam, reći ćeš, da sam i ja jedan od tih koji su, s malo prnja u izinđalom koferu, majčinom suzom na ramenu i očevim ćutanjem koje je skrivalo vrisak, otišli pješke do Rijeke Marsenića, a onda, drndavim autobusima „Ivangradprevoza“ u bijeli svijet. Da se danas, kao pokajnik, vraćam selu samo da okajem grijeh tog odlaska, i da s nešto malo bašte koju okopavam, ni treći dio one s kojom se majka nosila, pokušavam da zadržim lavinu životnih gubitaka i promašaja koja se, bez milosti, obrušava na mene, žešće nego usov niz Točila.
Ali, moralo se, sinovac, moralo se. Zvale su škole, fakulteti… neka neizvjesna budućnost koja je sa moje Luke izgledala kao princeza ogrnuta ružičastim. A povratci su bili sve ređi i sve kraći. Tek koliko da se s pogurenih očevih leđa za kratko skine preteško breme života, pokosi koja livada ili usiječe tovar, dva drva. A ako ti kažem da se na mnoge od tih livada, u mnoge od tih gajeva, nikad više nijesam vratio, da sam im zaboravio međe, znaćeš dubinu moga i grijeha mojih generacija.
A sad noću, dok pun mjesec naviruje s vrh Goleša, u ponoćnoj gluvoći, čini mi se da čujem korake, pjesmu, jaku, momačku (znaš onu: „ječi pjesma sa Mokre planine, Šekularko, pamtiš li mi ime“) i nada, pusta kao Me’ove doline, začas podgrije smrznuto srce i šapne: ipak će se vratiti.
I, eto, vraćate se, kućo moja, vraćate se vi mlađi, poletniji, pametniji, odvažniji, vraćate se našim stopama da selu ponovo ulijete nadu u trajanje. I ne mogu da ti opišem moju radost koju širite svojim povratkom, a istovremeno i žal što često nijesam u prilici da sa vama podijelim tu radost. Radost skupa na Ulici, tački oslonca koja je vjekovima sve naše poluge držala u ravnoteži. I pred crkvom Svetoga Jovana, svetinji koju ste, čujem, počeli da oslikavate (ruke vam se pozlatile). Svetog konaka u kojem smo upisani i osvjedočeni kao narod, kao hrišćani, pravoslavci… kao Srbi, i u čije su temelje uzidani mnogi obezglavljeni grobovi naših predaka.
Jednom, a to ostaljam tebi i vama u amanet, na tom mjestu, u znak zahvalnosti svim našim precima koji su to parče za nas svete zemlje branili krvlju i životima, treba postaviti makar kamenu gromadu na kojoj će pisati samo jedno: ODAVDE NEMA NAZAD! Nema nazad, rođeni, jer ako to izgubimo ostaćemo zauvijek izgubljeni u ovim mutnim i smutnim vremenima.
Tu do vas, kao u porti, tihuje zadnje konačište onih što bjehu bolji od nas i čija imena, manje – više nezasluženo, nosimo. Ako se osvrnete, vidjećete da njihove davno ugasle oči, sad sa slika od porcelana, gledaju na Istok, put Brajenice, Mokre i sve dalje, put Kosova i Metohije. I opominju da ne zaboravimo. Da ne zaboravimo, rođeni, da smo kao selo, kao pleme, kao Srbi, prvi putvimenom u neku knjigu, u dokumenat, zapisani još 1330. godine, u Dečanskoj hrisovulji, kao metoh kojim je srpski kralj Milutin darivao manastir Banjsku. I da pamtimo, rode, da je tamo naša istočnica, da su tamo naši korijeni i da to nikada ne smijemo smetnuti sa uma i okrenuti mu leđa. Jer, zaludna su sva blaga i sve pobjede ovoga svijeta ako tamo budemo gubitnici. Ako nam iščupaju Metohiju iz srca, šta će nam onda srce, čemu i za koga će kucati. Tamo su korijeni naših porodičnih stabala i, ako nam ih iščupaju, osušićemo se kao stabljike kukuruza u krstini. I za džabe ćemo rasti i granati se, jer, upamti, drvo bez korijena samo je običan balvan. Drvna masa koju će drugi obrađivati po svojim mjerama i ukusima.
Sjećam se, pričao mi je pokojni đed Žujo, dok smo se stanili u Obarcima, da su se, u tiha ljetnja predvečerja, otuda čula manastirska zvona Patrijaršije. Danas su, silom prilika, ona utišana, ali ko srcem ne čuje zvona s Patrijaršije, Dečana i Gračanice Bog naš svemoćni kazniće ga gluvilom bez lijeka. Ko na njih zaboravi, neka ga zaborave.
Šekular je bio, jeste i biće sa tim zaleđem kao nokat s mesom, a Šipovica, Lajkovo Brdo, Dudića Luke, Kućišta… i sve dalje niz Šekularsku rijeku i ledenu pećku Bistricu, bile su i, u Boga se uzdam, biće i dalje, žila kucavica bez koje nas neće biti. I neka vas ne obeshrabri današnje stanje, neka vas ne pokolebaju podmukle igre Arbanasa pod kišobranom moćnika, „zemaljsko je za malena carstvo“!
Drži se i držite se, kućo moja, i samo naprijed. Jer nije izgubio onaj koji je pao već samo onaj koji nije ustao.