Tumačenje Andersonovih teza
1 min read
Kao najbolji primjer ove polimorfnosti posledenjeg talasa stvaranja novovjekovne nacije, Anderson navodi primjer Švajcarske, kao relativno mladog nacionalizma (neki teoretičari ga datiraju tačno u 1891.g.) Taj razlog njegovog poznog nastanka, objašnjava i opstanak njegove strukturalne heterogenosti (jezičke, kulturne i sl.), koja bi, da je došlo do ranijeg konstituisanja, sigurno bila razlog njegovog raspada. Švajcarski nacionalizam se formirao dovoljno kasno da dočeka ekspanziju sredstava fizičkog i intelektualnog komuniciranja, koja je omogućila da se zaobiđe štamparski jezik kao osnov za formiranje evropske nacije-a (a koji bi ovdje samo bio povod unutrašnjem razjedinjenju). Tako je višejezična zajednica, mogla da ostane takvom, a da pri tom nastane nova nacija.
Kada je u pitanju Andersonova teza da je nacija vještački idejni model koji se može primjenjivati i sprovoditi, interesantno je njegovo navođenje Hobsbaum-ovog stava: „Francuska revolucija nije provedena od neke formirane organizacije, niti po unaprijed pripremljenom programu… Međutim ona je postala iskustvo iz koga se moglo učiti“. Poslije vijeka različitog eksperimentisanja, i teoretisanja nastali su boljševici koji su sproveli prvi uspješno planirani pokušaj revolucije. Sproveli su ga nasilno i u odnosu na svoje namjere, relativno uspješno…Samo tako je jasno, da u Rusiji, koja početkom 20. vijeka, jedva da je zagazila u industrijski kapitalizam, bez ovog sistematskog planiranja i „idejnog zamišljanja“, nikad ne bi došlo do revolucije, niti do potrebe za njom. Uspjeh ruske revolucije učinio je boljševički model zamislivim i u još siromašnijim i zaostalijim društvima od onog u carskoj Rusiji. Na sličan način je i nacionalizam, od prirodne potrebe latinoameričkih društava u 18., i evropskih društava u 19. vijeku, postao sistematski model „zamišljenog društva“, primjenljiv (vještački) na sva moguća društva. Vijetnam, je recimo, primjer čistog „zamišljanja“ i „planiranja“ nacije, u jednom ekstremno siromašnom i nepismenom društvu. Kao dokaz takvoj tvrdnji, Anderson navodi činjenicu da savremeni vijetnamski nacionalisti eksploatišu kao ime države-nacije nešto što je iz prezrenja smislio mandžurski vladar, i što su baš iz tog razloga odbacivali preci Vijetnamaca u 19. vijeku. Pored ovog faktora planiranja, i zamišljanja nacije, Anderson navodi kao čest prateći fenomen i velike katastrofe (ratove i okupacije), koje boljševici i nacionalisti koriste za sprovođenje onog što prirodnim putem nikad ne bi došlo na red. Dominantna odlika savremenih nacionalizama je njihova službenost, njihova angažovanost u službi države, „njihovo emaniranje iz države“. Dokaz ovome su primjeri kada boljševici, preuzimajući strukturu novoosvojene države, sa svim dinastičkim koloritom, glavnim gradovima i upravnim zdanjima, gotovo pod obavezno, preuzimaju i „službeni nacionalizam“ istih. Otuda su objašnjivi ratovi među ideološki istim Vijetnamom, Kambodžom i Kinom. Ratovi nacionalni, među boljševicima.
E sad, mi bismo dodali da je ovome gore navedenom, ista ili slična pojava nacionalističkih sukoba unutar pravoslavlja-a oni su mogući onda kada se pravoslavlje unutar jedne države živi kao društvena, nacionalna ideologija a ne kao crkvena vjera. Zato, na kraju predstavljanja ove zanimljive knjige, vrijedi dodati da „jedna knjiga“ svakako ne može da opiše i objasni sve na ovu temu. Pred čitaocima pravoslavne vjeroispovjesti otvara se pitanje, da li su postojeći „zapadni i vještački“ modeli kolektivnog identiteta jedina mogućnost političkog udruživanja hrišćana danas, ili postoje i neki drugi stariji, i za pravoslavne autentični oblici zajedništva?
Možda je bolje pitanje, da li, paralelno sa postojećim modelima „državnog nacionalizma“, koji su u savremenom svijetu službeni i opšteprihvaćeni, može postojati i oblik duhovnog, kulturnog zajedničarenja pripadnika jednog naroda, koji živi i opstaje mimo ili uprkos nametnutim nacionalističkim modelima, upakovanim u državne, jezičke, ideološke sisteme? Može li jedna zajednica biblijskog porijekla, kakva je recimo, crkvena, koristeći najbolje domete savremnih demokratija (pravo na individualne i kolektivne slobode), čuvati svoj identitet, i svoju svijest o međusobnoj povezanosti, uprkos državnim granicama, i uprkos prolaznim partijskim programima? Starozavjetni Izrailjci su to mogli (persijski car Kir je šest vjekova prije Hrista izdao politički ukaz koji je Jevrejima dao punu duhovnu i kulturnu autonomiju unutar Persije, i tu su autonomiju, manje-više, poštovali Grci i Rimljani); hrišćani Rimskog carstva takođe. Sada ostaje pitanje, imamo li mi, današnji hrišćani, duhovne svježine i vjere, da ovu vještačku, političku stvarnost = novovjekovni nacionalizam, pustimo da prođe pored nas, i da završi tamo gdje je i stvoren, u glavama ljudi koji ne mare za Boga.
Ovo ne bi smjelo da se protumači kao stav da su po pravilu nacionalisti bezbožni. Praksa pokazuje da je kod većine vjera pomiješana sa ovim političkim opredjeljenjem, te da, mnogi ljudi, u neznanju ili nedovoljnom interesovanju za suštinu stvari, praktikuju i jedno i drugo, iako nam svako dublje sagledanje veza između religije i nacionalizma, govori o temeljnom sukobu i nespojivosti ovih fenomena. Kao što se Hristovo jevanđelje temelji na Njegovim riječima: „Carstvo moje nije od ovoga svijeta“, tako se, očigledno suprotno tome, novovjekovni tip nacionalizma temelji na sekularizaciji, koja vodi do obogotvorenja zemaljske države.
Naravno, kao i u većini čovjekovih opredjeljenja, stremljenja i opsesija, stvari ne moraju biti toliko isključive kao što su međusobno sključivi njihovi pokretači, uzroci. Tako, npr. hrišćanin može biti rodoljub, može biti odan podanik svoje države i pripadnik sopstvenog naroda, kao što može biti i navijač sportskog tima – što ne znači da je spreman da ruši stadion, i da smrtno mrzi protivničke navijače, kao što rade oni koji su svojim navijačkim strastima zamijenili religiju.
„Znam da nije sve baš tako crno-bijelo, i da je jasno da MNE-nacija nije stvorena tek u toj revoluciji “ .
Pa naravno da nije , ali nije ni za poređenje 4-godišnja revolucija koja je u suštini ateistička i Nemanjićko carstvo od 2 vijeka iz kojeg je i zaživilo pravoslavlje na prostorima Duklje , koje je dio identiteta današnjih crnogoraca i srba .
Nacionalni identitet nije statična stvar već živi organizam koji se svakodnevno nadograđuje , pa svako posmatranje identiteta samo kroz jedan period njegovog razvitka dovodi to pogrešnih zaključaka .
Jednostavnije to je zbir istorijskih sjećanja koja dijeli neka ljudska zajednica , koja kao genetski kod kod biljaka nosi nacionalna pamćenja . Jedan segment crnogorskog pamćenja jeste srpstvo iz 19-20 vijeka , ali zašto bi sve ostalo zaboravili i ne uzeli u obzir posledice istog .
Trobojka jeste bila jedna od naših zastava , to nije sporno , sporna su ocila koja su ođe došla aneksijom ’18 , još je sporniji motiv mitropolije da takve zastave kači na naše crkve .
Da uzmemo da si u pravu da su nacionalni crnogorci „blaga polovina“ pravoslavne pastve , mada smatram da to nije tačan podatak , odakle našoj zajedničkoj crkvi pravo da stavlja bilo čija nacionalna obilježja na pravoslavne hramove , nije li to etnofiletizam .
Otac Gojko je u nekoj od predhodnih kolumna lijepo objasnio suštinu pravoslavlja , ali ne mogu da ne primjetim da se u praksi dešava nešto sasvim drugo , od javnih nastupa dijela sveštenstva , do praznikovanja (rekao bih mitingovanja po koreografiji) srpske (pravoslavne) nove godine , zar je crkvi bitnije ko je manjina a ko većina od jevanđelja , pa se sa pravom zapitam đe su to ljudska hrišćanska prava crnogoraca u sopstvenoj Mitropoliji ?
I na kraju da kažem da apsulutno podržavam ljudska prava svakog pojedinca ili kolektiviteta , ukoliko se pod „ljudskim pravima“ ne podrazumjeva osporavanje ili nametanje drugim ljudima da baštine svoja ljudska prava .
Ja imam drugi predlog. Ovo što ti napisa i kaza:
„i kao čest prateći fenomen i velike katastrofe (ratove i okupacije)“ !
Dosta je sjetiti se Nemanjićkog osvajanja Duklje 1186 ili aneksije Crne Gore od strane Srbije 1918 kao podloge za tumačenje dijela identiteta u današnjoj Crnoj Gori .
…..ovo bi se moglo obogatiti i sljedećim prisjećanjima:
1) brojni oslobodilački ratovi od 17. do 19. vijeka nijesu mijenjali identitet Crnogoraca, nego su ga jačali i obogaćivali njegovim autentičnim srpskim sadržajem. Tako da pomenuta „aneksija“ iz 1918.g., na teritoriji Crne Gore zatiče pravi, jaki jednostavni srpski nacionalizam Crnogoraca.
2) Prije će biti da je autor (Anderson -u ovom slučaju), pod „ratovima i okupacijama“ mislio na one slične crnogorskim prilikama u Drugom svjetskom ratu, kada je u toku 4-5 godina, taj srpski identitet Crnogoraca naizgled zbrisan jednom pravom domaćom boljševičkom revolucijom- o baš takve opisuje Anderson, tj o.Gojko.
Znam da nije sve baš tako crno-bijelo, i da je jasno da MNE-nacija nije stvorena tek u toj revoluciji, ali čisto da ti malo pomognem u analizi ove teme….ima ratova i ratova, a oni su na različite načine oblikovali identitet Crnogoraca
Druga svar. Nijesam siguran da su nacionalni Crnogorci većinska pastva Crkve u Crnoj Gori. Oni su blago ispod polovine,a većina su Srbi ( među nacionalnim Crnogorcima ima rimokatolika, muslimana, a ima i jedan mali broj Miraševaca), a Srbi su svi pravoslavni.
Nemoj se tako lako zaletati na trobojku koja je okačena na Cetinjski manastir, jer je ona visila po crnogorskim hramovima i prije tog kamenovanja, pa niko nije obraćao pažnju na nju. To znam pouzdano jer sam malo stariji čovjek i vjernik od kada znam za sebe. Zašto? Mnogima nije smetala, a mnogi je nijesu ni vidjeli jer jednostavno nijesu išli u crkvu, nego u Komitet. (Razmislite o tome). Ta trobojka je nađena na kovčegu kralja Nikole, kad je njegov grob u San Remu otvoren 1989!!! Dakle, tom trobojkom….onom trobojkom iz Ustava 1904….ogrnuli su pokojnog kralja njegovi najbliži-svakako bez asistencije ikoga iz Srbije (pa razmislite i o tome).
I konačno, ako je po tebi zaista sve samo „stvar ljudskog uvažavanja i civilizacijskog dogovora različitosti“, onda pažljivo pročitaj još jednom ove redove, pa prihvati da prosto ima ljudi koji ne žele da se poistovjete sa bilo kojom nacijom, ili bolje rečeno, ima onih koji svoju pripadnost kolektivu ne žele da grade na postulatima novovjekovne nacije…a to nije priča nacije- protiv- nacije, niti asimilacije, to je priča o ljudskim pravima onih koji ne misle kao ti.
Otac Gojko je na veoma zanimljiv način pokušao da odmrsi crnogorski nacionalni čvor , navodeći niz primjera iz svijeta koji bi mogli koristiti za razumjevanje sadašnjeg trenutka naše stvarnosti .
Formiranje svake nacije je fenomen za sebe , pa je bespredmetno i laički potezati za argumentima kada je koja nacija nastala , što se izreda čini kada su u pitanju crnogorci , to pitanje je u sveri teorije „kada je nastala koja flora ili fauna“.
Komentarisao bih par citata teksta koji su se meni učinili zanimljivi i poredivi sa stanjem u našoj državi .
Veoma je porediv primjer đe Anderson navodi sledeće :
„i kao čest prateći fenomen i velike katastrofe (ratove i okupacije)“ !
Dosta je sjetiti se Nemanjićkog osvajanja Duklje 1186 ili aneksije Crne Gore od strane Srbije 1918 kao podloge za tumačenje dijela identiteta u današnjoj Crnoj Gori .
Drugo veoma zanimljivo razmišljanje uvaženog G.Perovića je činjenica da je :
„pojava nacionalističkih sukoba unutar pravoslavlja-a oni su mogući onda kada se pravoslavlje unutar jedne države živi kao društvena, nacionalna ideologija a ne kao crkvena vjera “ !
Tačna dijagnoza naše stvarnosti , ali se onda postavlja pitanje odgovornosti same Pravoslavne crkve u Crnoj Gori koja baštini srpsku nacionalnu ideologiju u državi u kojoj su većinska pravoslavna pastva nacionalni crnogorci ?
Moje je mišljenje da se crkva bavila samo vjerom a ne nametanjem tuđih simbola , tuđih nacionalnih osjećaja , mitova , ideala , da danas nebi imali dvije crkve , dvije akademije , dva polarizovana bloka sa potencijalno opasnim posledicama .
Sjetimo se samo incidenata na Cetinju kada je okačena trobojka sa ocilima na manastir i koje je turbulencije izazvao taj čin . Slično mišljenje je i po ostalim gradovima , makar kod nacionalnih crnogoraca , ali nam ipak u svakoj prilici zagorčate odlaske u crkvu zastavom i simbolima koji direktno negiraju našu nacionalnu posebnost i podsjećaju na bratoubilačka dešavanja iz 1918 , zašto to radite ?
„Može li jedna zajednica biblijskog porijekla, kakva je recimo, crkvena, koristeći najbolje domete savremnih demokratija (pravo na individualne i kolektivne slobode), čuvati svoj identitet, i svoju svijest o međusobnoj povezanosti, uprkos državnim granicama, i uprkos prolaznim partijskim programima?“
Ne znam na šta konkretno misli otac Gojko , ako je u pitanju samo „svijest o zajedničkoj (vjerskoj) povezanosti“ sa srpskim narodom iz Srbije i Republike Srpske , ta svijest već postoji kod crnogoraca , mada iz revolta od stalnog negiranja posebnosti zapostavljena , što ne znači da bi se u nekom drugačijem ambijentu mogla vratiti u normalu .
Ili je otac Gojko mislio da je moguće da opstane ovakva srpska nacionalna crkva u Crnoj Gori , sa sve eparhijama koje ne uvažavaju državne granice :
„uprkos državnim granicama, i uprkos prolaznim partijskim programima“ ?
A da su nacionalni crnogorci „prolazni partijski program“ ?
Onda sa pravom treba postaviti pitanje dali takva Pravoslavna crkva odražava duhovno biće crnogoraca , ja tvrdim da ne odražava već djeluje sa ideoloških i asimilatorkih pobuda , što je u suštini jeres i neprihvatljivo za crnogorsko nacionalno biće .
I na kraju da kažem da „kao i u većini čovjekovih opredjeljenja, stremljenja i opsesija, stvari ne moraju biti toliko isključive kao što su međusobno sključivi njihovi pokretači, uzroci“ , samo je stvar ljudskog uvažavanja i civilizacijskog dogovora različitosti , u kojima crkva nebi smjela da djeluje navijački kao do sada .