Tumaranje režimskih gusaka kroz maglu

Poslije zakonomjernog sunovrata i sloma monstruoznog režima Mila Đukanovića na prethodnim parlamentarnim i lokalnim izborima, prorežimski mediji i dalje ideološki tumaraju kao guske kroz maglu praveći se kao da se ništa nije desilo ispadajući smiješni pred licem javnosti Crne Gore.

Sada su im glavne teme: osporavanje obnove Njegoševe kapele na Lovćenu i traženje “četnika” svuda tamo gdje ih nema.

Dakako, nije im uopšte u fokusu tema bezočne pljačke Crne Gore u kojoj su učestvovali na svoj način predstavljajući sebe nekakvim “patriJotama”.

I tako, dok bogataši bliski odlazećem dvoru ograbljenu imovinu Crne Gore ubrzano prodaju Arapima i Turcima, režimski mediji projektuju tezu o Crnoj Gori kao budućoj “pravoslavnoj džamahiriji” što je jako interesantan kontrast.

Da ne govorimo naširoko o tome koliko je smjehotresna pojava da režimski mediji bruje o “velikosrpskoj opasnosti” dok se prebogata režimska elita sprema na masovno naseljavanje vila na Dedinju.

Dakako, usput preporučujući svojim jadnim sendvičarima i neokomitama da se odjave u crnogorske šume, sve uz poznate neandretalske krike i petparačke usklike o patriotizmu kojeg svi oni, od prvog do poslednjeg, nemaju čak niti u naznakama?!

Čudni četnici i partizani u verziji režimskih izmećara

Ofucani režimski mediji, poput pokvarenog gramofona, i dalje vrte bajke o pojavi „četnika“ s novom nijansom svoga dosadnog stila da su kao „glavnog četnika“ sada označili, gle čuda, prof. dr Zdravka Krivokapića, budućeg mandatara Vlade Crne Gore.

Pri tome uopšte ne obraćaju pažnju na činjenicu da se profesor do sada u potpunosti „razotkrio“ i legitimisao javnosti na najblistaviji mogući način.

Recimo, kristalno čistim incijativama u koje spadaju: traženje ispitivanja porijekla imovine građana Crne Gore (sigurno po poretku i pravilima gdje bi se krenulo prvo od onih koji su državu ekonomski razorili do temelja, bezumnim njenim bršćenjem), kao i zahtjevom da se svi diskriminatorski zakoni Crne Gore eliminišu, odnosno država dovede u red sa prioritetom ubrzanog pokretanja ekonomije jer bez nje država i narod idu u još dublju provaliju iz koje nema povratka.

Elem, po onome što vidimo mandatar je zaista neki čudni „četnik“ ovoga vremena, doveden do neprepoznavanja, zar ne!?

Takvog “četnika” bi poželjela svaka nesređena i nesrećna državica postsocijalističkog prostranstva na Balkanu, nastala raspadom SFRJ, koja se nalazi u stanju potpunog ekonomskog rasula kao što je to Crna Gora sada!

Da stvari budu interesantnije, ti isti režimski mediji pod „partizanima“ i „antifašistima“ podrazumijevaju one koji danas u strahu ubrzano prodaju imovinu otetu od države Crne Gore i njenog naroda, plašeći se njene izvjesne konfiskacije!?

I tako, po profanisanoj tezi mediokriteta odlazećeg režima ispada da su najveći „antifašisti“ države oni oni koji su Crnu Goru najviše popljačkali.

S neobičnom nijansom-što su je više pljačkali to su u njihovim očima postajali sve veći „antifašisti“!

Završetak jedne tužne režimske hajke

Kako se te podmukle igre medijskih pokretača hajki tužno završavaju vidjeli smo na primjeru pakovanja u slučaju pronalaženja “četnika” u licu predloženog madatara buduće Vlade Crne Gore koji se prije dvadeset godina obreo na jednom skupu na kojem je besjedovao javnosti izvjesni a sada upokojeni Nikola Kavaja.

Samozvani režimski „antifašisti“ su digli neviđenu medijsku harangu koja je bila hvatanje za poslednju slamku spasa kroz trapavu diskreditaciju, pa su čak krenuli u neku otužnu “internacionalizaciju slučaja dr Krivokapića”, jelte.

U tom grotesknom režimskom poduhvatu, pod nazivom “pretresimo zadnjih trideset godina i nađimo u svakom liku koji nosi bradu dr Krivokapića kao četnika”, za zadovoljstvom se i uz grohot priključila moćna FB zajednica.

Ona je profesora “kao četnika nalazila” u umjetničkim djelima Srednjeg vijeka, ali i u prostorima od Lamanša do Idliba svojski “pomažući” Anteni- M i CdM-u u navedenoj akciji koja je očajavala u besmislu.

I sve se to kretalo po svojim standardnim šemama sve do momenta kada je portal IN4S objavio audio zapis gdje je postalo jasno da se odlazeći šef režima Milo Đukanović dva puta sastao sa Nikolom Kavajom, pri čemu je gospodin Kavaja poslije tih razgovora stekao odlično mišljenje o Đukanoviću. (1)

Istog momenta je medijska haranga prestala, mada je javnost realno očekivala da poslije toga audiozapisa Darko Šuković i Draško Đuranović u nastupu silnog stresa predlože da se jedna ulica na Cetinju nazove u čast Nikole Kavaje, te da kolega Ljubo Filipović izbriše sve statuse gdje je navodio da je Nikola Kavaja bio “krupni međunarodni terorista”.

Tako su nepostojeći četnici opet pobijedili režimske medijske satrape i nesposobnjakoviće iz ANB-a, a sve iz jednog prostog razloga-jer se projektovane iluzije lako raspadaju same od sebe zbog njihove suprotstavljenosti logici a sve moćnu ulogu slobodne javnosti koja je mnogo inteligentnija od pokretača hajki.

Obnova Njegoševe kapele i verglanje režimskih luda

Umjesto da odlazeće dvorske lude i pomamljeni medijski blavori propalog režima i raspukloga mozga otvoreno kažu da ne žele Njegoševu kapelu na Lovćenu ma kakva ona bila, nevažno po kojem projektu rađena, imamo s vremena na vrijeme na prorežimskim medijima dosadne i glupe tekstove koji predstavljaju verglanje iste paranoidne priče sa otklonom u malim nijansama.

Jedno je sigurno, mnogo bolje bi bilo da umjesto teza o nekakvom “rušenju Mauzoleja”, kojeg niko ne namjerava rušiti, i nametanja stereotipa o „Aleksandrovoj kapeli“ koja nikad nije bila Aleksandrova već samo i uvijek Njegoševa, otvoreno kažu istinu da uopšte ne podnose pravoslavnu religiju i Njegoša.

A to je lako provjeriti. Zaprosto, isti ti testopisci koji su protiv obnove kapele na Lovćenu moraju citirati sebe, odnosno svoje “oštro protivljenje” sumanutim dvorskim krugovima šefa režima koji su svojevremeno zaverglali priču o tome da je Njegoš „genocidni pjesnik“.

Ako tada nisu reagovali, tada nema potrebe da se u ovom vremenu osvrću na temu Njegoševe kapele jer nemaju kredibilitet da je uopšte spomenu.

Malo ko spominje da je projekat obnovljene Njegoševe kapele na Lovćenu, koja je nerazumno srušena i zamijenjena Mauzolejem, uradio čuveni ruski arhitekta Nikolaj Krasnov.

Nikada nismo primjetili da je iko Njegoševu kapelu nazvao kapelom Krasnova, jelte, što je čudno!

Dakako, u kontekstu priče o ruskom uticaju, što je bila omiljena tema odlazećeg režima.

Koja je moć Njegoševe kapele najbolje se vidi po tome što je ona ostala na grbu SR Crne Gore i poslije toga kada je srušena.

Ako se uzme u obzir da je protiv rušenja Njegoševe kapele bio divni i visokomoralni crnogorski princ Mihailo Petrović Njegoš kao i pisac Mihailo Lalić, slikar Petar Lubarda, vajar Risto Stijović, istoričar Gligor Stanojević pa čak i doajen hrvatske literature Miroslav Krleža, kristalno je jasno da su svi ti razumni i istaknuti ljudi kapelu na Lovćenu vidjeli isključivo kao Njegoševu kapelu i ništa mimo toga.

Dakako, izopačeni ideološki krugovi moralnih ništica koje imena nemaju sve to vide drugačije, što je samo njihov problem.

Upravo zato što su uporno išli protiv logike i zdravog smisla, lančano praveći kobne greške, narod ih je kaznio na izborima i ometlao sa istorijske pozornice.

A protiv naroda niko nikad nije konačnu bitku dobio, pogotovo ne merkantilni blavori “poroznog uma” temeljno ispunjeni podmuklošću i nemoralom .

Moć Njegoša i replike Njegoševe kapele

Jasno je da obnova kapele posvećene Svetom Petru Cetinjskom na Lovćenu i projekta po kojem će ona biti izvedena ostaje otvorena tema za okrugle stolove, širu raspravu u jevnosti pa i referendum pravoslavnog naroda Crne Gore ako to bude potrebno.

Jedno je sigurno, nema sumnje da će se Njegoševa kapela na Lovćenu obnoviti a protivnici te ideje će, umjesto kopitanja i tupih monologa, morati proći sučeljavanja sa mnogobrojnim zastupnicima ideje voskresnuća Njegoša kroz kapelu na Lovćenu.

Dakako, moraće se suočiti i sa slobodnom voljom pravoslavnog naroda na referendumu ukoliko žele provjeriti snagu svojih argumenata koje su iznosili ili iznose pred javnošću.

Može se, na kraju krajeva, raspisati konkurs za projekat obnove Njegoševe kapele ne Lovćenu, te naći ispravni model da se među njima voljom Mitropolije i pravoslavnog naroda Crne Gore izabere opšteprihvaćeno i najbolje rješenje.

Dakako, rješenje se može tražiti među hramovima koji su već izgrađeni po uzoru na srušenu Njegoševu kapelu na Lovćenu.

A po uzoru na Njegoševu kapelu urađene su crkve: Svetog Petra Cetinjskog u Prčanju, Svetog Apostola Luke u manastiru Kosijerevo, Preobraženja Gospodnjeg na Ključkom Tavoru kod Kolašina, Trećem obretanju glave Svetog Jovana Krstitelja u Dolima, u Pivi, Svetog Jovana Krstitelja u Višnjića Dolu, Svetog Velikomučenika Georgija u Đurđevom Dolu na Sinjajevini. (2)

Ali i crkva posvećena Saboru Svetog Arhangela Gavrila u mjestu Seoce kod Andrijevice, kao i Ognjenoj Mariji u mjestu Okladi kod Bijelog Polja, Svetoj Petki u mestu Ostrelj kod Bijelog Polja, Svetih Velikomučenika Georgija i Dimitrija na Bagdali u Kruševcu, Bogorodice Trojeručice u manastiru Bogoštica kod Krupnja, Prepodobne mučenice Paraskeve (Trnove Petke) na Đurđev gradu u Zvorniku i crkva Silaska Svetog Duha na Apostole na Krstima u selu Petrovići – Gornji Brainci kod Šehovića. (2)

Te crkve su, kao što vidimo, posvećene raznim Svecima a svaka od njih je u očima naroda ipak i samo Njegoševa kapela.

Režimskim ludaranjima i iluzijama su dani i minuti odbrojani

Novinari Večernjih novosti su svojevremeno naveli gdje je i kada obnovljena prva Njegoševa kapela, rekavši tom prilikom sljedeće:

“Prva replika kapele na Lovćenu, koja je odlukom tadašnjih crnogorskih i jugoslovenskih vlasti porušena 1972. godine, sagrađena je neposredno nakon tog događaja u Prčanju, u Boki Kotorskoj. Posvećena je baš kao i ona koja je nestala s vrha Lovćena, Svetom Petru Cetinjskom.

Kamen temeljac položio je i temelje osveštao tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Danilo Dajković, jedan od žestokih protivnika obezglavljivanja Lovćena.

Bilo je to 3. decembra 1972, a već na Vaskrs 1975. u crkvi je služena prva služba Božija.” (2)

Eto, to je istorija i taj bitni momenat. Njegoševa kapela se počela graditi u godini njenog rušenja na Lovćenu i to voljom tadašnjeg mudrog Mitropolita crnogorskog Danila Dajkovića.

Dakako, protivnicima ideje obnove Njegoševe kapele, koji prave političke orgije pod Lovćenom uz stihove i muziku neonaciste Tompsona sve uz prećutnu saglasnost odlazeće pomame u liku bivšeg šefa režima, biće neobično teško objasniti pravoslavnim Srbima i Crnogorcima svoje iskičmljene stavove.

Kako je nemoguće “izaći suv iz vode”, tu se nazire kraj njihove priče jer po zakonima prirodne logike i zdravog smisla svim oblicima ludaranja se u određenom momentu počinju dani i minuti odbrojavati.

Jedno je sigurno, medijski satrapi i sendvičari odlazećeg režima koji su “udarili čelom o blato” nemaju šta tražiti u novom vremenu moralnog i duhovnog, a ako Bog da i materijalnog obnovljenja Crne Gore.

Proces obnove Crne Gore na civilizovanim osnovama se samo na kratko, ludošću nerazumnih iz svih struktura politike, može usporiti ali ne i prekinuti.

Točak istorije se ne može zaustaviti jer se odlazećem režimu tako provalilo tlo pod nogama da mu spasa nema.

Ako to vrh nesrećnog i odlazećeg režima ne vidi, tada posrćući živi u iluzijama čiji će prah čak i lagani vjetrovi raznijeti.

Reference:

(1) (“Poslušajte ekskluzivno svjedočanstvo Nikole Kavaje: Sa Milom Đukanovićem sam se lično sreo dva puta”, portal IN4S, 09.2020, Citat: “Evo nove šanse opoziciji – poslanicima i centralama DPS-a, SDP-a i SD – a, da zatraže izjašnjenje od Predsjednika „svih građana“ Crne Gore o svojim susretima sa Nikolom Kavajom prije nego se istim povodom obrate visokim institucijama SAD-a, EU, Velike Britanije i ostalim međunarodnim faktorima. Nakon velike medijske ofanzive koja se podigla od strane odlazećeg režima i njima bliskih medija i organizacija zbog zajedničke fotografije lidera velike narodne koalicije „Za budućnost Crne Gore“ prof. dr Zdravka Krivokapića i Nikole Kavaje koja je nastala nakon slučajnog susreta u kući Milete Pavićevića, IN4S ekskluzivno objavljuje audio snimak na kome se čuje pomenuti Kavaja koji naglašava da se lično sreo sa aktuelnim predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem – i to dva puta. Da nije njih bilo, ne bi bilo ovoga. Oni su se samo borili za svoje stolice i za svoj profit. I Franjo Tuđman, i Slobodan Milošević… Ne mogu da kažem za Mila Đukanovića, to je mlađi čovjek i ne znam mnogo o njemu, premda sam ga lično sreo… Dva puta sam bio sa njim u razgovoru, po jedno 10-15 minuta…, istakao je Nikola Kavaja.”)

(2) (“Vaskrsao Njegoš u 14 crkava”, S. Gregović – V. Kadić, Večernje novosti, 25. 06. 2017.)