Tužilaštvo ne otvara jamu „Kotor“: Zločin još nije rasvijetljen

Država ništa nije preduzela ni da se kosti sa dna jame izvade i dostojno sahrane. Proteklo je više od osam decenija od zastrašujućeg zločina u nikšićkom kraju, izvršenog nad onima koji se nijesu slagali sa idejama tadašnjeg komunističkog režima, a istina o ovom slučaju nikada nije izašla na vidjelo, dok kosti nedužnih žrtava čame u utrobi zemlje.

Mnoge jame bezdanice postale su jame grobnice u kojima i dan-danas čame kosti mučenika koji nikada nijesu okrvavili ruke. U tmini i memli, daleko od sunca, u zloglasnoj jami „Kotor“ trunu kosti oko trista uglednih domaćina iz gornjepoljskog kraja – plemenskih prvaka, sveštenika, intelektualaca, žena, staraca, sveštenika i oficira kraljevske vojske, ubijenih metkom ili maljem. Njihove familije čekaju dan kada će kosti tih stradalnika biti izvađene iz jame i dostojno sahranjene.

Prohujale su 82 godine otkako su dželati na otvor jame „Kotor“ nedaleko od Nikšića navukli ogromne stijene ne bi li prikrili zločine koje su činili u kontinuitetu od početka 1942. pa sve do sredine naredne godine. Pretpostavlja se da se u utrobi bezdanice nalazi posmrtni ostaci na stotine ubijenih bez suda i presude. Decenije su prolazile, a kamene gromade niko nije pomjerao.

Porodice ubijenih vape da mučeničke kosti njihovih najbližih konačno budu izvađene iz jame i dočekaju smiraj u vječnom konačištu.

U jami „Kotor“ nijesu samo kosti uglednih mještana, plemenskih prvaka, sveštenika, oficira kraljevske vojske, učitelja iz Vidrovana, Nikšića, Golije, Pive, nego i onih iz bivše banjsko-vučedolske opštine i mnogih drugih.

„Ne tražimo osvetu nego posvetu“

Prekaljeni instruktor Gorske službe spasavanja u Nikšiću Stevan Stevo Vujičić (84) kaže da je spreman da se i u ovim godinama spusti u jamu „Kotor“ i izvadi kosti ubijenih ljudi, jer se pojavljuju razni ljudi i organizacije, ali niko ne zove one koji su to bezbroj puta radili, vadeći žive i mrtve iz rijeka, jama i provalija.

– Kada sam prije tri decenije vadio kosti iz jama po Grahovu nigdje nije pisalo da se to ne smije raditi. Ni u Ustavu niti u bilo kojem zakonu. Sve smo kosti izvadili i dostojno sahranili. Pitam se koja je razlika između onih kosti u Grahovu i ovih u jami „Kotor“, a oko Nikšića ima još takvih jama. Država Crna Gora je prije desetak godina pomogla da se sakupe sve kosti Njemaca i Italijana poginulih u Drugom svjetskom ratu, da se dostojanstveno sahrane. Jama „Kotor“ je samo sinonim za sve jame oko Nikšića. Ako sada ova generacija ne izvadi kosti iz komunističkih jama, mlađi sigurno neće. Molim Vladu Crne Gore da pozove sve zainteresovane, da se formira odbor koji bi sproveo ovo humano djelo. Prošlo je 80 godina i sada su ubice i žrtve jedno isto, samo kosturi. Oni su se već pomirili, pa bi ljudski bilo da se ovim činom i mi pomirimo. Ne tražimo osvetu nego posvetu. Požurimo jer predugo čekamo, poručio je Vujičić, naglašavajući da su on i njegova ekipa spremni i opremljeni za vađenje kostiju nevinih žrtava.

U zloglasnoj jami je završio i Risto Matov Bjelica, koji je bio kapetan banjsko-vučedolske opštine. U prvoj knjizi „Stradanje srbske crkve od komunista“, protojerej Velibor Džomić navodi da je u jami „Kotor“ surovo stradao i paroh vučedolski, sveštenik Vaso Popović, koji je ubijen januara 1942. godine zajedno sa kapetanom Bjelicom. Komunisti su ih, prenosi Džomić svjedočenje prote Miloša Perovića iz Nikšića, uhapsili i sproveli u Manastir Piva, a odatle u Gornje Polje.

– Nova priča prekrivena velom tajne počela je da se otkriva početkom aprila 2018. godine, kada sam sa prijateljem profesorom Vaskom Vujičićem sasvim slučajno naišao na „rupu“ u kojoj su zapečaćene mnoge ljudske sudbine. Vujičić mi je pričao da je kao dijete često prolazio tim putem kada je išao u školu na Vidrovanu. A na otvoru jame bila je stijena teška stotine kilograma, koju smo nas dvojica jedva uspjeli pomjeriti.

Osjetio sam jezu i neku čudesnu tišinu koju je remetilo odzvanjanje naših koraka po kamenju i stijenama. Kada smo shvatili da smo došli na mjesto gdje se odigravala drama nevinih ljudi čiji životi su završili u dubini od preko trideset i više metara, smogao sam snage, vidno psihički iscrpljen, da napravim nekoliko fotografija ovog mjesta, da zapamtimo stratište nevinih ljudi.

Uz pomoć specijalne foto-video opreme, uspio sam da na dubini od 33 metra i 30 centimetara fotografišem utrobu jame, u kojoj sam zatekao stravičan prizor. Do tada, oni u Nikšiću kojima nije bilo u interesu da se to istraži tvrdili su da u toj „rupi“ poviše Vidrovana nema ljudskih kostiju, a „istražiteljima“ su oštro poručivali da se manu ćorava posla. Neki prije mene pokušavali su da sa znatno jačom i skupljom opremom dođu do kostiju mučenika, ali u tome nijesu uspijevali. Prve snimke koje sam napravio odnio sam kod nikšićkog ortopeda dr Dejana Pavličića, koji je, na osnovu pokazanih fotografija, potvrdio da se radi o ljudskim kostima. Od tada je krenulo sve. Višedecenijsko ćutanje „progovorilo je“, a oglasile su se i porodice ubijenih i ubačenih u „Kotor“ jamu bezdanicu.

„Dan“ je, nakon dužeg istraživanja, 2018. godine objavio jezive fotografije iz zloglasne jame, od kojih se ledi krv u žilama. Očekivala se hitna reakcija tužilaštva i policije kako bi se jama istražila, a ostaci stradalih bili ekshumirani i dostojno sahranjeni. Začuđuje da niko od nadležnih istražnih organa nije imao saznanja o ovoj jami i eventualno pokrenuo neke istražne radnje.

Nakon što je „Dan“ objavio ekskluzivne podatke o jami, dobili smo dva originalna dokumenta koja svjedoče o njenom postojanju. Prvi iz decembra 1942. godine – u pitanju je obraćanje tadašnjeg protojera-stavrofora Milana Ćukovića komandiru Žandarmerijske čete nikšićke. Prota Ćuković je molio da se povede istraga o smrti sveštenika Vasa Popovića, kojeg su strijeljali partizani u Gornjem Polju, a potom ga bacili u jamu. Na molbu Danice Kokolj, udovice Obrada Kokolja, Opština nikšićka je decembra 1942. godine izdala uvjerenje u kojem su izjave dva svjedoka o smrti njenog supruga. Obrad je inače bio ložač na željeznici, a ubijen je i bačen u jamu u Gornjem Polju a da nikome nije oko zatrunio, prenosi Sputnjik.

– Znamo tačno i pod prijetnjom zakletve i zakonske odgovornosti tvrdimo da je moliteljkin muž, pokojni Obrad Jovanov Kokolj, ložač na željeznici, poginuo 6. januara 1942. godine u Gornjem Polju, od strane komunista-partizana, kada su ga odveli i ubili, a potom ga bacili u jamu. Do danas nije vađen iz jame, te ni opijelo nad njim nije izvršivano – izjava je svjedoka Gavrila Albijanića i Jova Repovića, koja je navedena u izdatom uvjerenju.

Da su u zloglasnoj jami „Kotor“, u mjestu Dubrave kod Nikšića, tokom Drugog svjetskog rata ubijali nevine mještane tog i drugih krajeva Crne Gore svjedok je i porodica Blagote Markova Mićunovića iz sela Trepča.

Nakon što je „Dan“ u nekoliko nastavaka objavio podatke i ekskluzivne fotografije o postojanju ljudskih kostiju u bezdanu u Dubravama, našoj redakciji obratio se Blagotin unuk, koji nosi njegovo ime, kako bi ispričao surovu istinu o sudbini porodice svog djeda. Njegov stric Mihailo, istakao je Mićunović, jedna je od brojnih žrtava čiji se posmrtni ostaci najvjerovatnije, nalaze u jami „Kotor“, piše DAN.

– Strijeljali su ga 1942. godine u Gornjem Polju kod Nikšića i sigurno su ga bacili u jamu „Kotor“. Ubijen je zbog riječi koje je izgovorio odbijajući da učestvuje u ratnom pohodu na braću pripadnike kraljevske vojske: „Neću da idem na braću Vasojeviće!“. Upravo ta rečenica predodredila je tragičnu sudbinu čitave Blagotine porodice, kojem su ubili i sina Vuka, kćerku Vukosavu, a kasnije i njega 1944. godine – ispričao je Mićunović.

O stravičnim zločinima svojevremeno je svjedočio sada preminuli Radomir Radulović iz gornjepoljskog sela Zavrh. I u njegovoj u rodnoj kući je marta 1942. godine napravljen pokolj, kada su za stolom tokom večere ubijeni njegov otac Stanko i djed Spasoje.

DAN