U čemu je ključ?

Piše: o. Darko Ristov Đogo 

„Antiohija je nekada zaista bila grad. Ne bilo kakav: to je grad u kome se „učenici prvi put nazvaše Hrišćani“ (Dap 11,26). Iako je još mnogo toga paganskog kuljalo u njima, nisu Antiohijci bili loš narod – naprotiv: pomalo cinični, nisu se lako prepuštali talasima paganske obnove koju je pokušao da učini Julijan Apostata. On ih je zato prezirao, uzvraćajući im samo za njihov prezir njegovog pokušaja da, oponašajući hrišćanstvo koje je mrzio, zasnuje jedan novi paganizam. Ali kosmos starih bogova je već ocvao. Nije mu bilo spasa. Antiohijci su zato mirno sačekali da Odstupnik odstupi iz istorije.

Ovaj put, međutim, stvar nije bila u „međukonfesionalnom skladu“. Ne zna se tačno šta je toliko pokrenulo mase – biće da je u pitanju jedan novi porez. Ali zna se tačno da, kada je proglas pročitan na hipodromu, antiohijska svjetina je u potpunosti izgubila um. U svome bijesu rušila je sve pred sobom: uskoro su porušene carske statue. Vojska je nijemo posmatrala događaje.
Šta se zaista desilo sa Antiohijcima, ne možemo sasvim saznati.

Veliki helenski besjednik Livanije, učitelj Sv. Jovana Zlatousta, kao da se koleba u kazivanju. Rušilački impuls pripisuje nekom spoljašnjem agensu: „kao da nešto demonsko uđe u ljude…“ No, pored metafizičke antropologije, Livanije će uzrok potražiti i u filosofiji političkog: uzrok brzine i žestine divljanja potražiće u agresivnosti manjine i inertnosti stacioniranih čuvara reda: „a pošto se vlast nije javljala…“ znači: pošto vlast nije bila ono što mora biti: sila koja štiti zajednički život, nepovredivost ne sebe same, nego Antiohije. U svakom slučaju: rulja je rušila sve pred sobom. Glasna, odlučujuća manjina, ako je vjerovati Livaniju. „Komandir stelaca“ koji je mora da reaguje – nije reagovao.
Grad se pretvorio u rulju.

A rulja ne može održati red. Uskoro su se vijesti iz Antiohije proširile do Carigrada. Na njegovom prestolu je tada bio energični i zaslužni car Teodosije Veliki, onaj isti koji je sabrao Drugi vaseljenski sabor. To ne samo da ga nije sprječavalo da bude oštar upravitelj – suprotno: nakon čitavog vijeka razvodnjavanja i arijanstva, apostastije u vjeri i državi, Teodosije je odlučio da stvari u Carstvu konačno postavi na dugoročne osnove, da ga vrati Pravoslavlju. To ga je ne rijetko dovodilo u sukob sa hrišćanskim etosom: surovo se obračunao ne samo sa Antiohijcima već i sa pobunjenim Solunjanima. Nije mu bilo teško ni strano da zbog toga traži od Boga i od Amvrosija Milanskog pokajanje. Ono je bilo i nužno i iskreno. Teodosije Veliki je bio hrišćanin i odlučan vladar.
Kada se uspostavio red, stvar se tek morala urediti. Šta će biti sudbina Antiohije?
U Carigrad je, zajedno sa delegacijom grada, otišao i njen episkop Flavijan. Paganski filosofi su pobjegli iz grada. U njemu je ostala samo hrišćanska Crkva i njen mladi sveštenik – Jovan Zlatoust. Da besjedama ujedno bodri i opominje Antiohijce. Da pokuša da ono pagansko i divlje nekako uhristovi – ne riječju kojom će da ih opravda već riječju kojom će da ih ispravi.
Antiohija se taj put spasila od carske osvete. Degradirana je, ukidanjem hipodroma i pozorišta, ali je opstala. Njena potonja istorija, međutim, zaboravila je svoje hrišćanske epizode. Današnja Antakija u Turskoj nepoznata je na mapi svijeta. Za razliku od Antiohije, majke hrišćanstva i rodnog grada Jovana Zlatousta. Ona živi i danas.“

***
„I dobro. Zašto mi sve to pričaš? Kao da slutim neke aluzije na Crnu Goru. Svaka tvoja priča kao da inače ponešto govori o njoj. U čemu je ključ?“

Savršenih analogija nema: svaka ima svoje domete. Zaista: i Antiohija i Cetinje su nekada bili polisi – imali su forum na kome su se ujedno takmičili i preplitali Livanije i njegov učenik Jovan Zlatoust, paganizam i hrišćanstvo, nasilje i Besjeda na gori, prezir i ljubav. I jedan i drugi polis poznavali su pojam vrline – to je onaj unutrašnji prostor takmičenja čovjeka sa samim sobom. Današnja Antakija ne poznaje više nas koji smo u njoj dobili ime. Istorija srpskog imena još se negdje kotrlja po Obilića poljani, u dušama pojedinih ljudi koji ga nisu smetnuli ni prokleli, sjedi u arhivu i muzeju, gdje na stranicama „Glasa Crnogorca“ i dalje stoji i čeka neka vremena kada će ga sinovi i potomci opet otkriti, kao i svoje porijeklo sa Zlatibora ili iz Zenice. Ali pitanje više nije samo da li je Antakija – hrišćanski grad ili Cetinje – srpska prestonica. Pitanje je: da li tamo gdje nema drugog mišljenja uopšte postoji polis? Da li tamo gdje se mora biti ono „jedino“ što su svi tu – uopšte može govoriti o gradu?

Srpstvo jeste mnogoliko. Gotovo da se niko od nas neće lako složiti sa odrednicom srpskog identiteta. To je istorijski užasavajuće, ali je neophodno da bi Srpstvo bilo civilizacija, forum, kultura, osim što jeste jezik, običaj, narod. Srpstvo kao forum se uvijek nekako tragično odrazi u istoriji Srpstva kao Cjeline. Raznomislije ponekad postane različito lice Srpstva, koje na kraju postane različito od Srpstva. Ali ne možeš biti forum bez različitosti, ni polis bez foruma. Danas je ono polis. A tu je Crkva da ono postane hrišćanski polis: da različitosti ne otrgnu od Hrista, da putevi na agoru na kraju se uliju u onaj koji vodi u život.

O ljudima neću pisati ništa. Postoji neka začudnost mase – i ma koliko čitao Hanu Arent, Zlatousta ili Livanija, nisam dosegnuo tajnu njihovog rušilačkog bijesa. Demonizovanost? Vakuum uređujuće službe vlasti? To su pogledi koji otkrivaju izgled i slute suštinu: ne otkrivaju sve, ne završavaju kazivanje. Uostalom, još nekada davno, na Ostrogu, reče mi Starac: kada čitaš ove molitve, ne raspravljaj ni sa nepomenikom, ni sa posjednutim. Samo čitaj molitvu. I ne nadaj se da je u tvojim rukama ishod. U tvojim rukama je samo molitvenik. Ishod u Hristovim i Svetog Vasilija. Šta god da bih rekao o ma kome – ljudi sami kazuju o sebi, za sebe. I ne samo ljudi.
Analogije su ograničene. I dvosmislene. Jer živimo u doba dvosmislenosti. Danas nemamo Teodosija Velikog. Stara arhitektura svijeta raspala se u svelaži: današnji čovjek ne vjeruje u bilo koju monarhiju, ali se rado podčinjava uzurpatoru sopstvenog glasa. Zato je ono stalno nestalo iz svega što bi se nazvalo starim imenom.

Niko od današnjih, na kraju, i na početku, ne može biti pravoslavni car: danas se samo etosom, načinom života, neko može pokazati kao onaj koji djeluje noseći etos hrišćanske vlasti. Da li ijedna vlast može biti hrišćanska? Istorija još nije do kraja pokazala rezultat u cjelini – ali su pojedini njeni odbljesci, poput Kosovske bitke, pokazali da može, ukoliko, iako vlast, ne zaboravi da ona služi narodu, zajednici, Crkvi, a ne obratno. Vlast koja je samocilj – ma koliko zadovoljavala mase – masovni je porok. Kakva je vlast koja služi drugima? Gdje je granica neophodne sile i žrtvovanja?

To je tajna za koju ne postoji univerzalni recept. Samo načelo poznanja hrišćanstvenosti: istinska vlast je teško služenje da se ka osionima bude hrabar i odlučan, a ka slabima i ugnjetanima – milosrdan.
Istorija ne srlja ka progresu – bar ne iz hrišćanske perspektive. Ona se regresivno kotrlja, ali nam ostavlja dovoljno prostora da svako od nas izabere svoj put i trag u životu koji se zatim ulijeva u nju. U njoj je mnogo lakše biti Julijan Apostata, negdašnji čtec u Crkvi a potonji preziratelj. Za to uvijek postoji prostor. Nije lako biti ni solidan upravitelj. Da bi se bilo bar nalik Teodosiju Velikom ili Stefanu Nemanji, mora se otkriti tajna odlučnosti i milosrđa jer su i hrabrost i dobrota – vrline. Jedna bez druge ne vrijede baš mnogo.
Svakako, nije lako biti ni Zlatoust. Zlatnom riječju svjedočiti u svijetu kamena i željeza.
Pa, opet: u očima Božijim i našem sjećanju on je ostao važniji od cijele Antiohije.