Kako je Ustav kao najviši pravni akt u Montenegru prihvaćen, ali ne i njegov pojam

Piše: Kosta Nenezić

Velikan srpske lirike Aleksa Šantić, u svojoj pjesmi kaže: „Volovi jaram trpe, a ne ljudi – Bog je slobodu dao za čovjeka“. Šantić je zapravo, na pjesnički način definisao ljudska prava i slobodu, kao pravnu i ustavnu kategoriju urođenu i neotuđivu od čovjeka. A to su između ostalog, sloboda misli, govora i izražavanja. U našem jeziku, pojam ustav osmislio je tvorac Sretenjskog (1835) Dimitrije Davidović, koji je, etimološki gledano, u ustavu vidio zaustavljanje, odnosno branu apsolutizmu i samovolji narodne vlasti.

Prateći savremene civilizacijske trendove, u Crnoj Gori je ustav kao najviši pravni akt prihvaćen, ali ne i njegov pojam. Pored dužine vladavine, ključna sličnost između kralja Nikole i odlazećeg nam predsjednika države je u odnosu prema ustavu, o kome je kralj Nikola volio da govori u demunitivu. Tepao mu je: „ustavčić„. No, kralj je na neuporedivo civilizovaniji i suptilniji način bušio svoju „branu“.

A današnji vladalac „Nobelovim“ dinamitom. Izgubivši kompas, u predizbornoj kampanji, na manje od mjesec dana do svog političkog sudnjeg dana, ograničava slobodu govora, izraženu kroz statuse satiričnih fejsbuk stranica. No, svoju ni svog kolege ni jednog trenutka ne pomišlja da oiviči granicama razumnog.

Da li se premijerovo poistovjećivanje Svetosavlja sa fašizmom (čitaj:govor mržnje) može kvalifikovati kao sloboda govora? Povrh svega toga, slušamo od RTCG da je ovakav vid propovjedi nikad bliže apsolutnoj pobjedi. Naravno, apsolutizam će uvijek sve pretvarati u apsolutno, osim ljudskih prava i sloboda. Ona su apsolutno relativizovana. Nedavno privođenje autora satiričnog fejsbuk statusa ima duboke korjene u poznatoj metodologiji vlastima srodnog Idi Amina, koji je svom narodu podario čuvenu rečenicu: „Omogućena vam je sloboda govora, ali slobodu nakon govora ne mogu da vam garantujem“.

Ali došao je dan kada i njemu niko nije mogao da garantuje slobodu. Kretanja. Ovu kolumnu završavam stihovima pjesme s početka, uz malu dozu satire, kao skromne podrške slobodnoj misli i živoj riječi. „Snaga je naša planinska rijeka, Nju neće nigda ustaviti niko!“ Osim, ako se ne nađe na tenderu za izgradnju mini hidroelektrana.