U inat

Piše: Dejan Cvijanović

I kao što je rečeno, protiv nasilja, protiv upotrebe sile ne treba puno argumenata, ali za njenu upotrebu potrebno je puno laži, manipulacije, izmišljotina, potreban je bolestan um.

Prije tačno dvadeset i tri godine počelo je surovo i sramno bombardovanje jedne male zemlje, od devetnaest zemalja najveće vojne alijanse, u ime mira, demokratije, slobode. Tada su se oni, koji i danas misle da su veći od Boga, oni koji sebe nazivaju ‘izuzetnim’, nadrasom darovanom da piše i sprovodi zakone na zemlji, krenuli da nauče pameti jedan u srcu slobodan narod kako treba da živi, da se vlada, da se moli i da voli. Naravno, propaganda koja je prethodila samom činu nasilja bila je nevjerovatna i do tada nezabilježena u istoriji ljudskog roda. Jedan narod je zbog svoje slobodoumnosti i svog ponosa bio razapet na krst stradanja, bio godinama gažen i prokazan svim dozvoljenim sredstvima medijskog terora tzv. slobodne zajednice zemalja civilizovanog svijeta. Samo iz jednog razloga, nametnuti svoju volju, svoje zakone i svoje ustrojstvo, saviti kičmu neposlušnom i baciti ga na koljena.

Zapisano je: „Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama vrhunac je nasilja.“

Upravo ovo je suština djelovanja međunarodne zajednice i samog onog koji je u ime najviših ideala predvodi i sprovodi zakone najmudrijih i najdobronamjernijih. Koliko je mudrosti i dobronamjernosti u njihovim djelima, akcijama i postupanju, sami smo najbolji svjedoci u poslednjih trideset godina, a zar treba i pominjati onih sedamdeset osam dana „bratskog i prijateljskog osvješćivanja“ u ime demokratije, slobode i mira! O kakvom miru, demokratiji, slobodi i ekonomskom i kulturnom standardu je riječ, najbolje vidimo po pojedincima koji su postali simboli neokolonijalnog statusa koji nam je darovan. Stepen podaništva, beskičmenjaštva, i samog čina radosti dok se služi neokolonijalnom Gospodaru prelazi sve granice ljudskosti i morala. I dok nam isisavaju poslednje kapi naše etike i dok nam obesmišljavaju svaki pokušaj vraćanja nade i vjere, ubjeđuju nas da je to za naše dobro i za dobro generacija koje dolaze. Stvaranje još jedne kolonije robova, odanih i poslušnih i dobro utreniranih pasa. Ali, kako kaže naš narod – „I ovo će se zvati juče“. Sve ovo smo toliko puta preživjeli u našoj dugoj i bolnoj istoriji, a ostalo je samo jedno – OTPOR, nepristajanje na neslobodu, na ropstvo, na otuđenje od naših porodica, od naših najbližih.

Očuvanje duhovne vertikale i duhovne pobjede nad neprijateljem i poruka budućim, onima koji će doći poslije nas o istrajavanju u borbi neprestanoj, jer kako reče Sveti apostol Pavle: „Ne borimo se protiv krvi i mesa, već protiv poglavarstva i vlasti, sa silama tame u podnebesju“. Zato, pozivamo naše mlade na trezvenost u razmišljanju, na nepristajanje na zlo i nemoral i nadasve na strpljenje, duhovnost i slogu, uz svevremenske riječi našeg nobelovca: „Budući! Slobodna djeco; zoro noći naše, kad se budu slobodni i visoki domovi vaši ocrtavali na istom nebu, koje je gledalo patnju našu i sram i smrt, niko neće pomišljati da ti moćni temelji počivaju na našim kostima. Sreća bezbrižna i misli naprijed samo. Što će vas sjećati otaca vaših koji su bili veći u trpljenju nego u borbi?Vaš život biće naš zaborav.Tek u nesvjesnoj suzi vaših ženâ, u zanosima mladićâ, maštanju djevojakâ, moćnoj svirci ili riječima vaših pjesnika, bljesnuće možda na čas spomen otaca vaših čiji je život bio kratak, a bol ogroman. Tek najbolji među vama osjetiće, možda, da iz tih svagdanjih događaja bije, kao vjetar, beskrajna žalost mrtvih i nijemih života koji su živjeli i mrli za vas, Budući!
Ta slobodna djeca treba da budemo MI, čuvani od nebeske straže. Danas uz Lazara, Miloša, Bogdana, devet Jugovića, sjede junaci sa Košara, Paštrika, Planeje. Kao i onda, i danas treba reći – NE DAM! Ne dam svoju Crkvu, ne dam svoju Ikonu, ne dam svoju Krsnu Slavu, ne dam Nemanjiće, ne dam Petroviće …ne dam Kosovo, ne dam U INAT!