U kaljuzi „duboke države“

Piše: Emilo Labudović

Jelena će se braniti sa slobode!? Iz udobnosti svoga stana, okružena blagodetima koje je, kao hrčak, prigrabila dok nije radila ono za šta je bila prilično plaćena. Pri čemu ne računam „skromni“ dodatak u vidu varijabile i dnevnica koji je sama sebi namicala. Koliko god sumanuta, privilegija da se brani od kuće bila je više nego očekivana, jer je bila privedena sutkinji od koje se to i očekivalo.

Suzana Mugoša, i uprkos svim, i slijepima vidljivim, maifetlucima, i dalje je na prvoj liniji odbrane „odabranih“. To je u svom „optužućem“ pismu iz Spuža potvrdio i penzionisani tužilac Katnić, vajkajući se što nije izveden pred „jedinu časnu sutkinju“ u Crnoj Gori, Suzanu Mugošu“! Jer da jeste, i on bi, po svoj prilici, dobio nanogicu sa kojom bi paradirao onim zamkom u Bajramovici.

Da se razumijemo, čuvena, „udarna“ Suzi nije poslednji ostatak razvaline zvane crnogorsko pravosuđe koje je utemeljila i ozidala „teta Vesna“ sa brojnim saradnicima. Ta klika i danas harači sudnicama, razvlači procese, opstruira reforme, izbore čelnika. Uostalom, da nije takvog sudstva i takvih sudija, bar bi jedna od desetina sudskih afera koje su poput aprilskog zemljotresa drmale Crnu Goru, imala svoj pravosnažni epilog. A tih sudija je toliko da bi, i kad bi bili počišćeni „govnjavom metlom“, što bi rekla moja baba, sudskim hodnicima i sudnicama dugi niz godina duvala promaja.

Međutim, kad se takve sudije, a bogme i tužioci, jer i u njihovom žitu još uvijek ima kukolja, dočepaju nekoga sa „druge strane“ ne puštaju koliko ni pitbul terijer svoj „ugriz“. Jedan od takvih je i slučaj bivše ministarke (ili ministrice, kako je to sada ovdje moderno) Vesne Bratić i njene odluke da posmjenjuje čitavu bulumentu direktira škola. Daleko sam od toga da sebe smatram kompetentnim da sudim i presuđujem izvan onoga što je zdrava, pa i moja seljačka, logika. Ali, čitalac mi, nadam se, neće zamjeriti ako, umjesto dubljeg zalaska u logičko tumačenje, ispričam vic koji tako strašno liči na našu realnost.

Naime, na jednom buvljaku, muž i žena prodavali „robu“ i imali odvojene tezge. On prodavao muzičke uređaje i tehniku a ona odjeću. Jednoga dana, pred muževom tezgom stvori se čitava gungula, začuju se povici, počne jurnjava i zapomaganje. Žena, uplašena za muža, pojuri prema njegovoj tezgi i nađe ga raščupanog i razdrljenog. „Šta bi, čovječe“, upita ga? „Ode kasetofon“, odgovori on kroz zube. „Po kojoj cijeni“, opet pita žena? „PO NABAVNOJ“, odgovori muž.

A sad da objasnim logiku i sličnost slučaja Vesne Bratić i ovog vica. Ne ulazeći u pravne finese i tumačenja najgoreg od svih crnogorskih sudova, Upravnog suda, Bratićka je pomenute direktore smijenila „po nabavnoj cijeni“! Jer, i poslednja baba u mom selu zna da najveći broj njih nije biran po pedagoškim i saznajnim kriterijumima. Jedino po čemu su birani i imenovani bilo to što ih je – „teren prepoznao“!!! A to „prepoznavanje“ su krvavo zarađivali i održavali radeći, nogama i rukama, za DPS/SDP/SD/BS hobotnicu.

Ali, rekoh, u najgorem od svih gorih sudova Crne Gore, logika „nabavne cijene“ ne prolazi. Svi bivši, smijenjeni i razrijšeni sa brojnih funkcija na koje su zajahali ne po nespornom intelektualnom i profesionalnom kvalitetu nego po nespornom podaništvu dobili su radne sporove i vraćeni tamo odakle su, s pravom i po logici, najureni. I nije to od juče. Danas se mnogi više i ne sjećaju čuvene DPS „sječe knezova“ kada su Milo Đukanović i njegova klika iz svi iole važnijih društvenih instutucija, bez mnogo objašnjenja, posmjenjivali sve one koji su makar i „mirisali“ na Momirovu stranu. Upravni je tada ćutao kao zaliven.

I sve dok se, od Upravnog do Ustavnog, još uvijek širi vonj ustajalosti i valja mulj „teta Vesnine“ produkcije, kako do onih koji su u Spužu tako ni oni „kućevnih“, ruka pravde će putovati još dugo, dugo.